Postudbaški svijet i 'pleme' Hrvata

Ne možemo znati je li, možda, javna svađa između vodećih ljudi hrvatske državne vlasti u dugoj polovici ožujka 2021. povezana s prikrivanjem nekih drugih procesa, koji nisu u skladu s bitnim interesima naše zemlje, niti možemo dokučiti kako će ti ljudi sutra razgovarati o promicanju i zaštiti državnih interesa, kako će se dogovarati s onima koje su pred javnošću nazivali lažovima, kukavicama, nesposobnima, političkim divljacima, vođama kriminalne organizacije, diktatorima, nilskim konjima, prljavim, ružnim i zlim ljudima. BekavacRazumljiva je zabrinutost što, zbog svega toga, donosi buduće vrijeme. Povod je bilo jedno pravno pitanje, ali ni pravni stručnjaci nisu dali povoljnu ocjenu stilu i sadržaju te debate. „A to je doista ne samo loše i ljudski neprihvatljivo, nego doslovce opasno za državu, za druge obnašatelje državne vlasti i opasno za sve nas građane. Tako rušeći povjerenje u baš sve institucije i stavljajući na pijedestal jedino vlastita razmišljanja, i to u iznimno ružnom, agresivnom i pljuvajućem obliku, to jača ono najgore i najlošije u nama, sve suprotno od temelja političke zajednice, društva, zajedništva, i mogućnosti mirnog ali učinkovitog rješavanja problema. Jer predsjedniku stoje na raspolaganju mehanizmi koji su legalni, ustavni, pristojni i učinkoviti. Ovo nije ništa od toga“. (S. Barić, Radio Slobodna Europa, 29.3.2021.))

Lako je uočiti i poremećaje koji se odvijaju na drugoj razini međusobnih sukoba, a iskazuju se razvrstavanjem na lijevu i desnu stranu. Ta podjela na lijeve i desne u našoj se zemlji često prikazivala na sceni obilježenoj ratnim sukobom (1941.-1945.) i njegovom ostavštinom, bez rasprave o stvarnim ciljevima društvenoga angažmana. Partizanstvo je shvaćeno kao ljevica, ustaštvo i domobranstvo desnica. Jugoslavenstvo i internacionalizam je ljevica, a desnica patriotizam i prohrvatsko raspoloženje. Samoproglašeni lijevi 'progresisti', hrvatstvo su uglavnom prikazivali neprihvatljivim i 'fašističkim'. Tako je i danas. Kao da se u svijestima nekih u ovdašnjem političkom životu, hrvatsko vrijeme 'smrznulo', a odmrznuli mnogi trgovački interesi.

Udba

Možda bi bilo korisno pozornije promotriti i tvrdnje, koje se u onoj manje 'lijevoj' javnosti oko nas ponekad mogu čuti, da državom upravlja 'udba', ili, mrvicu modernije formulirano, 'duboka država'. Ali ako državom upravljaju takve strukture, to znači da hrvatska država ne vodi dovoljno računa o zaštiti svojih bitnih interesa. Ili to znači da su 'oni' već preuzeli vlast. Ljudi koji govore o 'svemoći' udbe niti ne pokušavaju razumljivo reći što bi danas moglo značiti udbaštvo i kako se manifestira. udba Srećom nema nikakve 'udbe'; udba i udbaško vrijeme su mrtvi, a govor da nije tako samo je oblik obmanjivanja, lažno ufanje da je moguć povratak u 'predtuđmanovsko', jugoslavensko vrijeme. Jedno je bila tajna politička policija (UDB-a) a drugo udbaštvo, kao pojam koji se koristio za doušništvo. Doušnička (udbaška) mreža se koristila kao oblik zastrašivanja i onemogućavanja djelovanja protiv jugoslavenske komunističke vlasti. Govor o udbaštvu danas, govor je o jednom moralu koji je trajna opasnost za sigurnost hrvatske države. Bi li bilo opravdano od jučerašnjega udbaškoga doušnika danas očekivati ne-doušnički moralni stav? Pokušat ćemo vidjeti što stvarnost nudi.

Kad 'udbini ljudi' danas za nekoga kažu – on je udbaš, samo žele tajnim jezikom reći: on je naš. Ocijeniti da je netko udbaški nastrojen, u tom krugu znači pripisati mu pozitivnu ocjenu i preporuku. Za njih udbaštvo nije oblik nemoralna djelovanja. Danas se naručitelj njihovih 'usluga' ne zove UDB-a nego drukčije. U srži djelovanja takvih je amoralnost. Poticalo ih je neprihvaćanje slobode političkoga izbora i mišljenja, najprimitivnija komunistička isključivost. Zato i udbaške suradnike gledamo kao ljude koji su, radi osobne koristi, bili spremni druge izložiti progonu, zatvoru, pa i gubitku života. Iskustvo kaže da neki ljudi mogu biti doušnici, udbaši, a drugi na to gledaju s prijezirom. Pretpostavljamo da se s protekom vremena te karakterne značajke baš i ne mijenjaju. Udbaštvo, dakle, razumijemo kao pomanjkanje dostojanstva i moralne osjetljivosti

'Isplativost' hrvatske države

Nedavno je jedan biograf napisao da je (o)sumnjičenik za udbaštvo (Šeks) pristao na tu ulogu koju definira "kao neiskreni suradnik: iznosio im je u nekoliko navrata informacije koje su znali, pazeći pritom da nikoga ne dovede u opasnost i ostavljao dojam da iskreno surađuje". I sad se takve priče o iskrenoj i neiskrenoj suradnji mogu ponavljati do kraja svijeta. Uglavnom služe tomu da se prikrije ono što su radili nakon udbaške faze svoga djelovanja. Isto, na drukčiji način. Samo vlastiti probitak ostaje nepromjenjivi movens.

Ako već onemogućuju funkcioniranje hrvatske države, kako govore, to znači da svoje ciljeve ostvaruju preko svojih novih struktura u politici, kulturi, obrazovanju, medijima, gospodarstvu, pravosuđu, sportu ... Danas se već definiraju i novi, finalni ciljevi takva djelovanja. v.sheksPred nama je već i pitanje o opravdanosti uspostave hrvatske države: "je li se osamostaljenje isplatilo?" Iako nije uvijek lako razumjeti taj jezik trgovaca, može se vidjeti za čim idu, postavljajući pitanje o 'isplativosti'. Očito je da nisu razumjeli kako Hrvati, izvan kruga potkupljivih i potkupljenih, svoju državu vide u drukčijem svijetu, a ne u svijetu trgovine. Ništa, nikakvi novci ovoga svijeta ne mogu platiti 'dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô'. A to je – sloboda. Trgovci svime, to ne razumiju.

"Hrvatskoj prijeti svakovrsni slom", iznosi 'znanstvenik', koji istražuje isplativost hrvatske države. A glavni je problem kako ga on formulira u glavama Hrvata "etnonacionalista koji državu vide kao svojevrsnu biološko-genetičku ili plemensku zajednicu". 'Znanstvenik' zna da se to može nadvladati pa nudi i izlaz. Lijek je već na vidiku: "Stoga Hrvatska mora postati imigracijska zemlja", kako bi se spasili, "kako bi se uopće izvukli iz gliba u kojem smo se našli". Prikriva, naravno, da je 'glib' totalitarizma dočekao hrvatsku demokratsku državu. Glibotvorci, fašistička, nacistička i komunistička internacionala Hrvate nikad ne će izvući na suho, u čistoću slobodna života. Kasnije ćemo napisati još riječ dvije o tim dijagnozama i preporukama za spas Hrvata. Što je trgovcima pred očima?

Može li, dakle, biti istine u tvrdnjama o 'udbaštvu' i njihovim metodama koje su ostale tako dugo u hrvatskoj stvarnosti? Dok 'etnonacionalisti' uopće ne razumiju kakvu bi, prema spomenutim uputama, državu smjeli imati, državno im čelništvo niti ne pokušava pomoći; vodeći su ljudi zaokupljeni drukčijim brigama. Kao da niti slušaju, niti ih zanima čuti prijetnje kojima je Hrvatska izložena. Spomenuli smo da je jedno pravno pitanje u preduskrsno vrijeme 2021. ispunjavalo većinu medijskoga prostora u našoj zemlji. Pravosuđe, pravna država, demokratski poredak. Duboka država? Srećom, i pored svega toga stvari drukčije stoje. Hrvatska država funkcionira kao stabilna pripadnica zapadnoeuropskih, a ne balkanskih saveza koje priželjkuju antituđmanovci. Za sad se dobro nosi sa sprječavanjem pokušaja utjerivanja ljudi bez identifikacijskih dokumenata i u našu zemlju, (da bi je zauzeli umjesto 'plemena' Hrvata, i donijeli prosperitet).

'Zasluge' provokatora

Uspostavu hrvatske države najprije su pokušavali zaustaviti ratom, a kad u tomu nisu uspjeli tražili su i nalazili nove moduse njezina potkopavanja i uništenja. Sad su na red došle i najave doseljavanja ljudi koji ne bi bili zatrovani 'etnonacionalizmom'. Ljudi koji su se 1993/94 pokušavali srušiti Tuđmana bili su upravo oni koji su mu se, prema vlastitim priznanjima, i pridružili zato da bi ga mogli u prikladnu trenutku onemogućiti ('okruživanjem') jer su, navodno, znali za njegovu pravu 'etnonacionalističku' političku platformu i za vrijeme vlasti komunista, a posebno sklonost Banovini Hrvatskoj. ( S. Mesić: "Kad je HDZ osnovan i kad je Tuđman definitivno postao predsjednikom stranke, k meni je doma došao Joža Manolić, kojeg znam od 1965. godine iz Sabora, i rekao mi da je stiglo vrijeme da se i ja uključim. Kazao mi je tada da Tuđman jest autoritativan i krut, ali je dodao da bismo oko njega mogli stvoriti krug koji bi ga držao pod kontrolom, a to držanje pod kontrolom značilo bi da se stranka vodi u evropskom pravcu." (I. Đikić: Domovinski obrat, VBZ, Zagreb, 2004.) Tuđmanova tobožnja 'autoritativnost i krutost' nisu bili razlozi zbog kojih su ga htjeli okružiti i onemogućiti. Iako su kasnije i govorom o BiH, pokušavali skrivati svoje motive, istina je izašla na vidjelo. Htjeli su zaustaviti stvaranje hrvatske države. To je do srži razgolitila kasnija 'detuđmanizacija'.

Nisu, dakle, uspjeli držati Tuđmana "pod kontrolom", ali ne zbog "evropskoga pravca" nego zbog hrvatskoga pravca kojim je prvi hrvatski predsjednik odlučio voditi svoj narod. Josip ManolicNa scenu su stupili ponovno nakon Tuđmanove smrti. Ali Hrvatska je već bila međunarodno priznata, obranjena i oslobođena država. 'Šef kabineta' predsjednika hrvatske Vlade J. Manolića iz 1990. postao je kasnije i šef Mesićeva kabineta (1992.). (Neka taj lik i u nastavku ovoga teksta bude samo 'šef kabineta'). Otišao je iz stranke na vlasti s 'pobunjenicima' protiv Tuđmana. Godine 2000. vodio je Mesićevu predsjedničku kampanju. Od tada je bio i na najistaknutijim položajima u policijskim i sigurnosnim službama sve do osvajanja vrha Tuđmanove stranke 2012. Pao je 2016., a rehabilitacija započinje 2021. Manolić je tvrdio da je u vrijeme komunizma taj njegov prvi šef kabineta surađivao s 'udbom'. Dakle, govor se skreće prema onomu što je bilo prije pada komunizma kako se ne bi govorilo o onome što je bilo kasnije.

Optužba dolazi od čovjeka za koga nije trebalo dokazivati da je 'bio' udbaš, ali je prvi šef njegova ureda, pokušavao osporiti taj navod. Međutim, nije uspio. Na sudu su i neki drugi udbini ljudi (A. Barišić) potvrdili ono što je Manolić iznio u javnost. Ali to su ustvari beznačajne međusobne optužbe, više igra za neupućene u tajne svevlasti Titovih ljudi, radi skretanje pozornosti s nečega važnijega. Kakvo značenje može imati Manolićevo sumnjičenje nekoga da je 'udbaš'? Nikakvo. U njihovu svijetu to je pohvala i znak raspoznavanja. Ovdje je to preskakanje razgovora o pokušaju rušenja Tuđmana u vrijeme dok zemlja još nije bila oslobođena. Ne ćemo raspravljati o tomu jesu li povezane te dvije činjenice. Srušiti Tuđmana u to vrijeme značilo je zaustaviti oslobađanje Hrvatske. Mesić 2000. postaje predsjednikom države, a njegov šef kabineta, 2012. predsjednikom Tuđmanove stranke.

Mesićevim stazama

Ali kao što se kasnije, kad se doznalo da je partizan i antifašist Mesić u Novskoj (1992.) pjevao ustaške pjesme, tumačio da nije u Jasenovcu bilo ono što Srbi tvrde da je bilo, i hvalio ustaške ministre, dok je bio na visokim državnim dužnostima, znajući da se sve to što govori snima, samo zato da bi se pročulo kakvi su ljudi uz F. Tuđmana, tako je i njegov 'šef kabineta', kad je došao na pozicije s kojih može bitnije utjecati na državnu politiku počeo promicati 'desni' radikalizam. Stjepan Mesic2Mesićev prvi višegodišnji suradnik, iznenada je s visokih pozicija vlasti krenuo s 'odlučnom borbom' protiv 'nelustriranih partizana', pa je dao uhititi i Tuđmanova prvoga ministra unutarnjih poslova. Mediji će imati nove 'potvrde' o tomu kakva je vlast u Hrvatskoj. Vlast koja najedanput, dvadeset godina nakon rušenja Berlinskoga zida, zatvara stare i nemoćne partizane. Sve je to bila farsa, a ne lustracija.

Ali model je bio isti kao kod 'pjevača' Mesića kakav je već viđen s Čičkovim postrojavanjem dvadesetak ljudi u crnim odorama na Širokom brijegu u rujnu 1990. Fotografije s te 'smotre' su sa stranica jednoga tjednika u Hrvatskoj brzo došle do srpskih medija, koji su dobili građu za dokazivanje kako hrvatsko redarstvo čine crnokošuljaši, "ustaše i kriminalci". U beogradskoj je Politici objavljen veliki članak pod naslovom 'Novi crnokošuljaši u stroju'. Kad je snimka iz Novske javno objavljena, Mesić je tumačio kako je Hrvatska bila pod ljudima koji su propagirali ustašku ideologiju i generirali 'reviziju povijesti'. Tko, kad i gdje? Međutim antifašisti u Hrvatskoj nisu pokazivali nikakve znakove uznemirenosti zbog Mesićevih prikaza povijesti NDH-a. Suprotno od toga, podignut je na još veći rang časti među tim dijelom naroda.

Šef kabineta

'Šef kabineta' je bio s njima. Međutim, izgleda da su neki drugi apetiti doveli do toga da je nestao s političke scene. I onda (2021.) odjedanput gledamo krupne naslove o njegovu povratku u hrvatsku politiku, ali ne na stranicama 'udbaških', ili novina 'duboke države' nego sa stranica tjednih novina koje dio javnosti sumnjiči za promicanje proustaškoga raspoloženja. KaramarkoTe su novine 'povratku' 'šefa kabineta' dale četiri (4) stranice. Pisac teksta bilježi da nakon svega 'šef kabineta' o Mesiću govori "kao o velikanu hrvatske politike". Mesić velikan hrvatske politike!? Potpisnik prikaza 'velikoga povratka', tu izjavu, valjda zbog svoga 'desničarstva', tumači posljedicom neizgrađena 'političkog identiteta'. Ako prihvatimo taj razlog, ne ćemo znati odgovor na pitanje zašto potrošiti četiri stranice novina za najavu povratka u politiku, čovjeka 'bez izgrađenoga političkoga identiteta'.

"Samo netko tko je bio spreman provoditi detuđmanizaciju HDZ-a i Hrvatske mogao je biti na čelu HDZ-a". A čovjek koji 2021. očekuje 'rehabilitaciju' pripadao je najužem krugu ljudi koji su htjeli 'detuđmanizirati' našu zemlju. Odjedanput se, navodno, odlučio vratiti "nekadašnjem konzervativnom i suverenističkom političkom stajalištu". I kako bi se to moglo dokazati? Lako, misle nevidljivi protagonosti.

Učinilo se da će šef kabineta najlakše dokazati svoj prohrvatski politički oporavak, ako krene procesuirati 'počinitelje partizanskih zločina'. I počelo je. (Doduše, to nije bio prilog retuđmanizaciji jer Tuđman ne bi tako postupao.) 'Šef' je preuzeo vlast i odlučio pred sud izvesti 'osumnjičene zločince'? Tako piše u citiranim novinama. Ali otkud 'šefu' takve ovlasti? O procesuiranju sumnjivih za počinjenje nedopustivih djela, odlučuje pravosudni sustav, a ne pojedinac iz izvršne ili političke strukture.

Partizan u zatvoru

Piše da je šef kabineta, a ne sud, pritvorio jednoga bivšega partizana "zbog sumnje da je ubijao Hrvate". Tomu dodaje da su 'jugonostalgični ljevičari' krenuli u 'krvožednu kampanju' protiv 'šefa kabineta'. Eto, to je temelj zapletu, prema naziranju protuljevičarskoga tjednika. Sud pMeđutim 'osumnjičeni partizani' lako su se oslobodili toga 'progona', a 'šef' je prema mišljenju spomenutih novina ostao "usamljen u svome pokliču za pravdom za žrtve komunističkoga zločina". Mjerodavni su bili protiv, pa je 'šef' morao odstupiti. Pisac teksta o njegovu povratku sjetno konstatira da hrabri čovjek, "osim što nije imao suradnike" u svojoj nakani, "nije imao ni vlastite hrabrosti da ustraje u svojim bitkama". Spominje se i pitanje ucjenjivosti za neka prijašnja djela i poslovanje "privatnih tvrtki". A kako prohrvatski novinar objašnjava dugogodišnju suradnju sa S. Mesićem? Jednostavno: Mesić je 'šefa kabineta' prevario, ali on i dalje misli da je Mesić 'velikan hrvatske politike'. Ostaju, međutim, nerazumljive zamisli da bi Tuđmanovu stranku vodio čovjek neizgrađena političkoga identiteta. Ipak pisac članka ima prigovora na račun 'šefa kabineta'. Osim pomanjkanja hrabrosti da ustraje 'u svojim bitkama' ne odobrava mu stalno ('kukavičko') povlačenje, neodlučnost, a prigovara i na 'određenom kaosu' koji u njemu stvara 'kompleksna politika'.

U ožujku 2021. spominjani tjednik javlja da 'šef kabineta' "nakon pet godina doživljava pravosudnu rehabilitaciju". S političke scene je nestao jer je, "povrijedio načela poštenog, savjesnog i odgovornog postupanja" kad je, u vrijeme dok je obnašao važne državne dužnosti, prešutio neke činjenice koje nije smio prešutjeti. Visoki je upravni sud "srušio odluku Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa" zbog formalnih razloga. Nije se utvrđivalo je li bivši 'šef kabineta' kriv nego o povrjedi načela djelovanja.

Slavitelj Jugoslavije

Drugi vrlo glasni akter na aktualnoj hrvatskoj medijskoj sceni, u sljedećem je broju spomenutih tjednih novina dobio ne četiri nego sedam (7) stranica. Taj lik iznosi hrpe riječi koje uglavnom niti sam ne razumije. On je po vlastitom sudu veliki Hrvat, koji je zgrožen onim što 'smo' napravili Jugoslaviji, državi koju on ne može zaboraviti. U njegovu jeziku mi smo tu državu 'iskasapili'. “Pogledajte vi što smo mi napravili od jedne od najljepših zemalja svijeta kao što je bila Jugoslavija, pa iskasapili smo je. Zdravko MamićNas u Europskoj uniji nitko i ništa ne pita, a u Jugoslaviji nas se ipak ozbiljno pitalo... Nema političara iz Hrvatske ili hrvatskog političara iz Bosne i Hercegovine koji u susretima s Vučićem nije doživio da Vučić ne upita za mene: ‘Gdje je onaj vaš mađioničar, onaj sposobni čovjek?’ "

E, taj 'mađioničar' je u Hrvatskoj konačno osuđen pravomoćnom presudom, pa je prije samoga izricanja presude pobjegao u drugu državu. Taj Vučićev 'mađioničar' je, dakle, u jednom, nadajmo se kratkom vremenu, početkom proljeća 2021. vladao hrvatskim medijskim prostorom, bez obzira na činjenicu što je pobjegao iz Hrvatske u vrijeme proglašenja sudske odluke u kojoj je osuđen. Jedan je županijski sud donio osuđujuću presudu protiv zaljubljenika u novce i 'iskasapljenu državu', a Vrhovni sud gotovo u svim elementima potvrdio tu presudu. Sad taj Vučićev čovjek, osuđen na kaznu zatvora od šest i pol godina iz svoga pribježištva "proziva ljude koje je, kako kaže, pokušao potplatiti", jer su donijeli odluke koje nisu u skladu s onim što je on platio. Suci koje je navodno potplatio potvrdili su optužnicu. Prikazuje se da je javnost vrlo uznemirena što osuđenikove i bjegunčeve koruptivne aktivnosti nisu uspjele. Jer da su uspjele ne bi bio osuđen pravomoćnom presudom. On postaje medijskom 'zvijezdom' jer javno iznosi kakvim se nedopustivim sredstvima služio da ne bi bio osuđen. Iz izbjeglištva zasipa hrvatsku javnost silnim optužbama protiv pravosuđa koje ga je osudilo a on ga je, prema vlastitim tvrdnjama, uporno - potkupljivao. Distribuirao je mnoštvo računalnih prijenosnika podataka (stickova) s vrlo teškim optužbama na račun mnogih ljudi, posebno u sudbenoj vlasti,

Stick u glavi

Na pitanje novinara ima li još optužujuće građe, Vučićev 'mađioničar' kaže da ima. Ima još stickova?, pita novinar. Da, ima u mojoj glavi kaže 'mađioničar'. I u tom odgovoru nazire se bit konflikta. Naime, taj bjegunac i osuđenik je već pokazao da su u njegovoj glavi velike mogućnosti oblikovanja posve složenih svjetova koji mu mogu donijeti i veliku slavu, novac ali i neprilike. U toj je glavi oblikovana stvarnost koja ga je učinila iznimno bogatim, ali i izloženim kaznenom progonu.

U njegovoj je glavi i posve specifično razumijevanje morala, društva, ljudske zajednice, države i vlasti. usbSudovi su našli dokaze i za specifično razumijevanje zakonita postupanja, ili, preciznije, za nezakonito ponašanje. Međutim, čovjek sa stickom u glavi sad je, kako kaže, vrlo bogat čovjek, pa nastoji svoj pravni položaj uskladiti sa svojom platežnom moći. I u tomu ne vidi ništa problematično. On se, svakako, ima pravo braniti kako hoće. Ali kad javni mediji odluče nekritički podupirati takvu obranu, onda o svemu tomu treba još bolje razmisliti.

Da na svijetu postoji i više boja od crne i bijele uskoro je pokazao i spomenuti tjednik pišući da čovjek s drugim 'stickom u glavi' 'nije netko tko može pridonijeti boljitku, reformi i duhovnoj katarzi ove države' nego je 'čovjek vrijedan /je/ prijezira'. Taj se čovjek "svim silama trudi pridobiti pozornost medija i naklonost hrvatske javnosti kao borac protiv korumpiranoga pravosuđa". On je, piše novinar, godinama govorio kako je Udba ovladala svim sferama društva, ali eto njega nije zaustavila u mnogim operacijama iz kojih je izvlačio golem novac. A nije se ljutila ni zbog toga što je navijače otjerao iz Maksimira. Nedodirljivim su ga činile i poruke koje su mu BBB pisali po zagrebačkim zidovima. Nazivali su ga ružnim imenima, čak i četnikom. Novinar iznosi da ne osporava osuđenikove i bjegunčeve sposobnosti, ali mnogo mu je "realnije od toga da im je desetljećima bio neuhvatljiv, lakše zaključiti da je i on njihov igrač". 'Udbin' igrač.

Hrvatski navijači

'Mađioničaru' je trebalo nekoliko godina da posve okupira jedan nogometni klub koji je godinama i pod vlašću komunista bio sinonim za neukrotivo hrvatstvo. Mnogi su mladi navijači okupljeni u skupinu Bad Blue Boysi otišli braniti napadnutu domovinu. Njih šezdesetak poginulo je u borbi za obranu i oslobođenje Hrvatske u ratu od 1990. do 1995. dinamo maksimir 110Podignut im je i spomenik uz maksimirske tribine. Onda su u procesu političkih promjena, klub 2000. počeli preuzimati ljudi koji će ga čistiti i od novca i od navijača. Za nekoliko godina su u tomu i uspjeli. Počeli su se jako bogatiti na transferima igrača. Već od 2010. započinje ozbiljan otpor organiziranih navijača protiv svevlasti čovjeka koji je klub podredio sebi. Maksimirske tribine su prazne. 'Mađioničar' je u svemu uspio. Nema navijačke pjesme i klicanja Hrvatskoj. 'Udba' je vrlo zadovoljna. Vučić šalje pozdrave. Dokumenti iz udbine akcije Stadion, koja je pokrenuta u travnju 1989., prikazuju kako su navijači, u očima tadašnjih vlasti, uz Katoličku crkvu i hrvatske intelektualce predstavljali najveću opasnost za tadašnji režim. Na Poljudu je nacrtan kukasti križ, kako bi se bacila ljaga i na splitske navijače, a počinitelj toga ružnoga djela i dalje je nepoznat.

Došli smo tako opet do pitanja je li osuđenik i bjegunac njihov igrač? To je dio pitanja tko, kad i zašto je otjerao navijače iz Maksimira? Tko i zašto je dopustio da i pored golemoga novca koji je prošao maksimirskom cestom, Dinamov stadion danas izgleda onako kako izgleda? Dok je bjegunac manje nastupao po srbskim medijima "davao je potporu i išao braniteljima u posjet, ali ne zato da bi se s njima iskreno solidarizirao, jer njegov i njihov su životni putovi nebo i zemlja, već zbog toga da bi ih kompromitirao svojom pojavom te tako narodu poručio kako su oni, isto što i on, iako to nisu, niti bi ikad mogli biti". (K. Kralj). 'Mađioničarevo' slavljenje Jugoslavije povezano je s njegovom slutnjom da bi se moglo vratiti 'ono' vrijeme pa svoj govor prilagođava tim vizijama.

Imigranti umjesto hrvatskoga plemena

Prikrivenom podrivačkom djelovanju protiv hrvatske države, neovisno o tomu kakva mu se etiketa u javnosti lijepi, na početku teksta smo pridodali naznake djelovanja na razinama koje bi se moglo označiti globalnim. Izravno se Hrvatima pripisuju značajke koje su u svijetu, koji bi htio vladati svime i svima, najteže diskvalifikacije. Označeni su plemenom, a njihova zajednica 'biološko-genetičkom', što u tom jeziku znači zatvorenom i primitivnom. I pored toga što je autor tih tvrdnja bio veleposlanikom 'biološko-genetičke zajednice' i profesorom na njezinu 'plemenskom' sveučilištu. "Stoga Hrvatska mora postati imigracijska zemlja." imigrantiKao što je bila u vremenima 'velikoga gospodarskog i društvenog napretka', a to je prema autorovoj prosudbi bio konac 19. stoljeća i '50-e i 60-e godine 20. stoljeća'. U Hrvatsku se doseljavalo mnogo ljudi. Iznio je dvije važne teze: tvrdi da su godine komunizma i svevlasti Udbe u našoj zemlji godine 'velikoga gospodarskog i društvenog napretka', i, drugu, taj napredak je posljedicom 'imigrantskoga vala' 'iz drugih dijelova Jugoslavije'.

U drugom 'imigracijskom valu', o komu govori bivši veleposlanik 'biološko-genetičke zajednice', s istoka su došli mnogi, pa je tako i udio došljaka u represivnom sustavu i vojsci bio u potpunom neskladu s nacionalnim sastavom stanovništva. Kao da su došli vladati Hrvatima. Tvrdnje o blagodatima tih imigracija koje iznosi posljedicom su slaboga znanja, obilja zloće i najjeftinijih agit-propovskih nastojanja. "Mislim da već sama pomisao na taj pretpostavljeni imigrantski val u budućnosti izaziva strahove u etnonacionalista koji državu vide kao svojevrsnu biološko-genetičku ili plemensku zajednicu..." (I. Goldstein, Jutarnji, Uskrs, 3.4. i 5. 4. 2021.). Hrvatski 'etnonacionalisti' ne razumiju kako treba živjeti, zato im je loše, izumiru, iseljavaju se, sve ih je manje.

Udba je učinila svoje, Hrvati su krajem toga 'drugoga vala' krenuli na privremeni rad u inozemstvo, jer nisu razumjeli da su godine komunističke vlasti bile godine 'najvećega gospodarskoga i društvenog napretka' koje su bile povezane i s imigracijama iz 'drugih dijelova Jugoslavije'. Za njih su to bile godine totalitarističkoga terora. Čini nam se 'etnonacionalistima' ne će biti teško nadvladati zaprjeke napretku s ovom razinom pameti koju nudi jugoslavensko-komunistički agitator, kao što su im i mađioničari i šefovi kabineta ponudili već dovoljno građe za prosudbe o protagonistima plovidbe u svijet mira, slobode i boljega života. Samo što to moraju vidjeti i njihovi izabrani zastupnici u državnom vodstvu.

Ivan Bekavac

 

 

Uto, 11-05-2021, 16:10:24

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.