Ratni uzvik u neratnom vremenu

U našoj smo bližoj prošlosti imali i velikih poraza i velikih pobjeda. Iza Tuđmanove vojske, Braniteljikoja je od 1991. do 1995. branila i oslobađala Hrvatsku, ostale su pobjede, mir i radosno lice Domovine. Ostale su i neke dvojbe, među kojima je i pitanje: što nakon toga pobjedničkoga rata tjera pojedine naše suvremenike da okrenu leđa stvarnosti i zagovaraju ikonografiju jedne drukčije, poražene Hrvatske? Moglo bi se to i ovako formulirati: bismo li, primjerice, slavili bana Jelačića ili nekoga drugoga vojskovođu, samo zbog toga što je na sebi imao 'staru hrvatsku odoru', ili što je njegova vojska uzvikivala ovakve ili onakve riječi, iako bi izgubili rat i bježali iz zemlje? S druge strane, bismo li odbacili neki uzvik FantazmagorijeTko bi i zašto htio slaviti poraze umjesto narodnih pobjeda? Rijetki slave neuspjehe, ali u našoj zemlji i ustašofili i jugofili uporno pokušavaju prikazati kao da stvari stoje drukčije. Malo je ljudi izvan toga kruga koji nemaju svijest o tomu što bi mogla značiti tako apsurdna pojava da se pobjeda i sloboda pokušavaju zamagliti fantazmagorijama o nekim navodno važnijim danima (iza kojih su ostale velike žrtve, gubitak slobode i desetljeća života u nedemokratskom poretku).pobjedničke vojske, recimo, 'Za Hrvatsku kao – tigar', samo zbog toga što bi to od nas zahtijevali velikosrpski gubitnici? Ne bismo, niti da im se u tom zahtjevu priključi ne znam tko. Tko bi i zašto htio slaviti poraze umjesto narodnih pobjeda? Rijetki slave neuspjehe, ali u našoj zemlji i ustašofili i jugofili uporno pokušavaju prikazati kao da stvari stoje drukčije. Malo je ljudi izvan toga kruga koji nemaju svijest o tomu što bi mogla značiti tako apsurdna pojava da se pobjeda i sloboda pokušavaju zamagliti fantazmagorijama o nekim navodno važnijim danima (iza kojih su ostale velike žrtve, gubitak slobode i desetljeća života u nedemokratskom poretku). Pokušat ćemo, unutar povijesnoga konteksta i aktualnih prilika, promotriti bar neke uzroke i posljedice toga fenomena. Kad i zašto su se pojavili sporni ratni uzvici? Je li to bilo vrijeme ratnih izazova ili mirnodopsko vrijeme, poput ovoga našega sadašnjega?

Francuska

Ako se zna kako bi danas demokratski svijet mogao primiti slavljenje znakova protudemokratskoga totalitarizma, onda uporno guranje gubitništva na javnu scenu nikako ne upućuje na promišljeno postupanje. Ustaše su izgubile rat i državu, nastupajući pod patronatom loših saveznika. Svaka evokacija njihovih insignija danas, vodi u domaće Nacizam komnizamkonflikte i u konflikt s demokratskim pobjednicima nad nacifašističkim totalitarizmom. U hrvatskom je interesu voditi o tomu računa. Ne znamo odgovor na pitanje zašto neki ljudi u Hrvatskoj javno uzvikuju pozdrav koji je opterećen lošim povijesnim iskustvom? Je li to odjek nekritičkoga sentimenta ili nešto drugo, recimo otpor, odbijanje da se poklekne pred 'diktatom' u zadnjem ratu poraženih velikosrba.

Opet, kako bi jedan uzvik ili znak mogao demokratskoj državi priskrbiti atribut fašističnosti, pa i 'zahtjeve' da je treba 'ukinuti', srušiti, zabraniti. Može li se tisućljetna hrvatska prošlost ugurati u tri riječi jednoga proskribiranoga pozdrava? Pogledajmo ovu vijest (veljača, 2019): 'Osim kukastih križeva, na jednoj nadgrobnoj ploči vandali su ispisali "Elsässischen Schwarzen Wolfe" ("Crni alzaški vukovi"), što je ime militantne, ekstremno desne i separatističke organizacije koja je bila aktivna u sedamdesetima i osamdesetima u toj francuskoj pokrajini. Ova je grupa spalila muzej bivšeg nacističkog logora smrti Natzweiler-Struthof 1976. U prosincu je još jedno židovsko groblje, ono kod grada Herrlisheima, također oskvrnuto nacističkim grafitima. Nedugo nakon što su nacistički grafiti na židovskim grobovima otkriveni, diljem zemlje održani su prosvjedi protiv ponovnog porasta antisemitizma.' Je li zbog tih uznemirujućih događaja netko optužio Francusku za nacional-socijalizam i fašizam, je li tko tražio da se francuska Republika ukine ili sruši? Kakav je tretman u međunarodnoj zajednici Italije, zbog, fašističkih provokacija ili Njemačke zbog nacističkih?

Tuđman i Milošević – ukinuće države

U Hrvatskoj stvari stoje drukčije. Broje se grafiti neprihvatljiva sadržaja, osluškuje se govori li tko da je za dom spreman, objavljuje li fotografije HOS-ove ratne zastave, ili nadgrobnoga spomenika poginulom branitelju, kako bi se što bolje 'argumentirale' optužbe. Komfašistički petokolonaši u suglasju s velikosrpskim gubitnicima čine sve ne bi li pobjedničku, demokratsku Hrvatsku, prikazali svijetu i domaćoj javnosti kao poraženu, ustašku i fašističku FTdržavu, državu koju treba 'ukinuti' ili 'srušiti'. Ocrnjivanje Hrvatske, nije incident nego proces, koji već pokazuje vrlo pogibeljne učinke. Dok je 'ustaštva', za ocrnjivače ima nade (da će svi Srbi živjeti u Velikoj Srbiji, a s njima i ovdašnji petokolonaši). Bit će im lakše borbom protiv 'ustaša' 'legitimirati' i buduće aspiracije prema hrvatskoj zemlji. Taj se proces sam od sebe ne će zaustaviti. Za njih rat nije završen.

Ovdje ćemo iznijeti jednu usputnu, ali važnu ilustraciju spomenute tvrdnje. Hrvatski su porezni obveznici sa znatnim novčanim sredstvima prošle godine financirali film koji ima samo jedan cilj: kroz nabacana, kvaziduhovita ponavljanja, psovke i trivijalne doskočice (kako bi se nekako potrošilo filmsko vrijeme), javnosti prenijeti dvije eksplicite izrečene poruke: prva, Tuđman i Milošević su isti i, druga, hrvatsku državu treba ukinuti. Samo to i ništa više. Nisu ta tumačenja rata novost, naslušali smo se govora jugoslavenskih šovinista o 'dogovorenom ratu' i 'građanskom ratu'. Naslušali smo se izjednačavanja Oluje i Jasenovca. U filmskoj podvali, 'osviješteni' roditelji nestalih u posljednjem ratu ne šalju upit o tomu gdje su njihova djeca, tamo gdje ga treba slati – agresorskom Beogradu, nego krivnju i odgovore traže na hrvatskoj strani. 'Ukrast' će Tuđmanov lijes i zadržati ga dok im memorandumHrvatska ne kaže – gdje su nestali civili i hrvatski branitelji. Lijes vade RazlikeKako bi mogli biti isti Tuđman i Milošević kad je jedan prije 1990. najviši srbijanski dužnosnik, koji upravlja svime, a u dobroj je mjeri ovladao i jugoslavenskim 'resursima', novčanim, diplomatskim, vojnim, a Tuđman disident kome je do 1989. bilo zabranjeno javno političko djelovanje, desetljećima proskribirani i utamničavani hrvatski patriot. U vrijeme pada komunizma i vrhunca priprema za obranu 'ugroženoga srpstva', osnivao je stranku i imao samo nadu i vjeru u svoj narod, koji nije htio živjeti u Miloševićevoj državi.iz groba i privremeno odnose u jedan zagrebački stan, u koji će ubrzo donijeti i Miloševićev lijes. Vađenje Tuđmanova lijesa ima i neki zaplet, ali o vađenju i dopremi Miloševićeva lijesa u filmu ne doznajemo ništa. Tko ga je donio, kako i zašto? On je tu samo zato da bi se mogao plasirati 'duhoviti' komentar kako su Tuđman i Milošević isti (uz psovke i vulgarnosti, jer očito ti 'kreativci' drukčije ne znaju oblikovati likove).

Kako bi mogli biti isti Tuđman i Milošević kad je jedan prije 1990. najviši srbijanski dužnosnik, koji upravlja svime, a u dobroj je mjeri ovladao i jugoslavenskim 'resursima', novčanim, diplomatskim, vojnim, a Tuđman disident kome je do 1989. bilo zabranjeno javno političko djelovanje, desetljećima proskribirani i utamničavani hrvatski patriot. U vrijeme pada komunizma i vrhunca priprema za obranu 'ugroženoga srpstva', osnivao je stranku i imao samo nadu i vjeru u svoj narod, koji nije htio živjeti u Miloševićevoj državi. Memorandum SANU je pripremao rasplet, a JNA crtala nove granice vojnih oblasti, koje su upućenima najavljivale nadolazeće događaje. Vojska, novac, diplomacija, naklonost važnih svjetskih čimbenika na srbijanskoj su strani. Takva je Srbija, navodno, slutila 'ustašku opasnost' iz Hrvatske iako su i u toj federalnoj jedinici sva najvažnija mjesta u državnoj vlasti držali Srbi. Tuđman je ipak pobijedio na izborima, narod je na referendumu odlučio u kojoj državi želi živjeti. Svejedno je i taj bivši Titov general proglašen ustašom, kao što su ustašama proglašeni svi hrvatski patrioti koji su se suprotstavljali velikosrpstvu i komunističkom jugoslavenstvu.

Atributi hrvatske države

U spomenutom filmu, dvadeset godina nakon rata, nude nam novu sliku 'mračne' Hrvatske. Kad se film počeo Drazen Lalicprikazivati promidžbi se pridružuju i 'znanstvenici' koji od bijednih podlosti pokušavaju oblikovati 'znanstvene teze'. Čovjek ne može povjerovati da bi tekst, iz koga ćemo citirati samo uvod, mogao potpisati ni slabije nadareni srednjoškolac. Ovako to izgleda (prepisujemo doslovno iz jednoga nacionalnoga dnevnika, što je napisao povremeni kolumnist D. Lalić). (Vl, 9.3.2019). "Kakva je ovo država? Razmišljam o tome još od 17. prosinca kada sam bio na premijeri novoga djela sineasta VB (pišemo samo inicijale zbog uštede, op.a.). Na taj me je kulturni i društveni događaj pozvao prijatelj MM. Tijekom za njega uobičajene brzinske kave – multitalentirani M. je angažiran 'na sto strana' - uručio mi je dvije pozivnice i kao scenarist filma me uputio, zasigurno imajući na umu moju profesiju politologa, da pažnju posebno usmjerim na aspekte koji se odnose na državu. Bilo mi je jasno na što smjera kad sam u jednom od dramaturških vrhunaca filma čuo kako istaknuti branitelj (!?, op.a.) i general Hrvatske vojske postavlja ultimatum (!!!, op.a.) predsjedniku Republike da će se ubiti ako se država ne ukine jer se on za 'ovo' nije borio ...Poruka je dramatična: sadašnja država je (postala) tako loša i trošna da bi je čak i neki njeni graditelji htjeli srušiti i na njenim razvalinama podići novu. Umjesto da se samo snebivam ili pak likujem nad satiričnim značenjem fraze istaknute u naslovu 'Koja je ovo država' koja se putem toga filma iz uličnoga/kavanskoga žargona probila u elitna polja medija i kulture, već dva i pol mjeseca pokušavam ustanoviti ključna svojstva suvremene hrvatske države."

Aspekti države

Citirani kolumnist, navodno, sveučilišni profesor, u nastavku piše da se najviše koristi "vezanim razmatranjima istaknutih znanstvenika, publicista i drugih javnih osoba" jer ga najviše zanimaju atributi koji se toj državi pridaju u javnosti. Dakle, kako se uličarsko/kavanska besmislica probila u 'elitna polja medija i kulture' da bi potaknula 'politologa' da 'ustanovi ključna svojstva suvremene hrvatske države' i počne prikupljati 'atribute' koji joj se u javnosti pridaju? Tvrdnja ekplicite iznesena u filmu da su Milošević (koji napada Hrvatsku) i Tuđman (koji svoju zemlju brani) na povijesnoj sceni isti, ne može dovesti do drukčijega zaključka nego da državu koju Srbi nisu uspjeli pokoriti, treba naknadno ''ukinuti' i 'srušiti'. Tvrdnjom da su Tuđman i Milošević 'isti' određuje se sudbina i poraženih (napadača) i pobjednika (branitelja). Isti su! Hrvatska država nije trebala postajati takvom kakvom je prikazuju, kad je u njihovoj svijesti ona od početka država koja se nije smjela uspostaviti - samostalna hrvatska država!

Ona nije postala loša i trošna, ona je za njih već u zamisli izvor najvećega zla i očaja. Takvom je od njezina postanka do danas i petokolonaši pokušavaju ucrtati u svijest naroda i javnosti, uz pitanje: kako bi netko mogao biti spreman bilo što učiniti za takvu državu? Uspostavljati je, braniti i oslobađati znači biti – fašist. Film je napravljen samo zato da bi se u javnost plasirala tvrdnja o nepodnošljivoj državi, koju će onda 'učeni' elaborirati i prikupljati 'atribute' koji joj se pripisuju. I daljnja će 'istraživanja' na tu temu plaćati baš ta država, koju treba srušiti. Ta će država i ubuduće financirati filmove koji će je prikazivati kao ustašku državu ('ustaška' je oznaka za njezino postojanje, a ne za režim koji u njoj vlada). Nije slučajno scenarist upozorio sveučilišnoga profesora iz ove imbecilne priče (nabijene mržnjom, a ne humorom) da usmjeri pozornost 'na aspekte koji se odnose na državu', a ne na tamo neka prenemaganja koja bi bar donekle htjela kamuflirati esenciju priče i odglumiti kao da se stvarno radi o filmu.

Europske deklaracije

Osvajači i petokolonaši u jednoj su koloni. Svaki novi 'znak' da Hrvatska jest ustaška država postaje darom na PetokolonašiOsvajači i petokolonaši u jednoj su koloni. Svaki novi 'znak' da Hrvatska jest ustaška država postaje darom na njihovu stolu. Ne bore se, reći će, protiv Hrvatske, nego protiv 'ustaške države'. A to je laž. Što u takvim oklnostima znači obrana 'ustaškoga' pozdrava, dok ga 'lijevi' prokazuju, a Lenjinovu crvenu zvijezdu veličaju? Ako iz pitanja ispustimo crvenu zvijezdu onda zamračujemo povijesni kontekst, prikrivamo europske deklaracije o osudi i crvenoga i crnoga totalitarizma, držimo otvorenom hrvatsku ranu koja je nastala u Drugom svjetskom ratu i nakon njega. Crveni zločinci ne mogu biti ekskulpirani samo zbog toga što su u tom četverogodišnjem ratnom srazu bili na strani pobjednika. Ustaše su već sedamdesetak godine pod teretom krivnje, presuđene i nepresuđene. I jedni i drugi su učnili zločine koje ni ratno ni neratno pravo ne može zaobići.njihovu stolu. Ne bore se, reći će, protiv Hrvatske, nego protiv 'ustaške države'. A to je laž. Što u takvim oklnostima znači obrana 'ustaškoga' pozdrava, dok ga 'lijevi' prokazuju, a Lenjinovu crvenu zvijezdu veličaju? Ako iz pitanja ispustimo crvenu zvijezdu onda zamračujemo povijesni kontekst, prikrivamo europske deklaracije o osudi i crvenoga i crnoga totalitarizma, držimo otvorenom hrvatsku ranu koja je nastala u Drugom svjetskom ratu i nakon njega. Crveni zločinci ne mogu biti ekskulpirani samo zbog toga što su u tom četverogodišnjem ratnom srazu bili na strani pobjednika. Ustaše su već sedamdesetak godine pod teretom krivnje, presuđene i nepresuđene. I jedni i drugi su učnili zločine koje ni ratno ni neratno pravo ne može zaobići. Iz Drugoga svjetskog rata su izašle pobjedničke sile koje su se odmah nakon rata podijelile na one koje su nastavile graditi demokratske sustave, hososlobađajući se tereta rata i na one koje je podjarmio Staljin. Stvarnost naše zemlje koja se oslobodila nove totalitarne stege tek skoro pola stoljeća nakon toga rata i stvarnost država koje su se oslobodile 1945. samo će površan motritelj mjeriti istim metrom. Uspostavom demokratske hrvatske države ta je povijesna drama i u našoj zemlji morala završiti. Ali nije. I zato se gradi pozornica za reprizu. Rat za oslobođenje učinio je svoje i postavio druge prioritete. Peta kolona je to iskoristila. Demokratske pobjednice nad nacifašizmom priznale su hrvatsku pobjedu u Domovinskom ratu, ali velikosrbi i komfašisti nisu.

Tuđman je, nakon pada komunizma, stao je pred hrvatske ratnike u obrambenim i pobjedničkim oslobodilačkim bitkama. Među pobjednicima bili su sinovi i kćeri ustaša, partizana, domobrana i ljudi koji u prošlim ratovima nisu bili ni u jednoj od suprotstavljenih vojski. Hrvatski su branitelji bili spremni umrijeti za slobodu svoga naroda i svih ljudi koji s njima u Hrvatskoj žive u miru i slozi, ali zbog toga nisu bili ustaše. A ako su zbog toga postali 'ustaše' onda je posve sigurno da ih kleveću zbog nečega drugoga. Njihova Hrvatska nije ni ustaška, ni komunistička, nego slobodna i od Moskve i od Rima i od Berlina i od Beograda. A zajedništvo u EU ne stavljaju u kategoriju vazalstva. Ako postoje ozbiljni prijepori o uzviku 'za dom spremni' u slobodnoj hrvatskoj državi, neovisno o značenju tih triju riječi, onda bi oni koji su na njezinoj strani, morali uzeti u obzir i argumente i političku filozofiju prvoga hrvatskoga predsjednika.

Tuđmanova upozorenja

Dr. Franjo Tuđman je upozoravao na važnost prinosa i ljudi koji su pripadali ljevici: "da nismo imali tu lijevu Tuđmanantifašističku komponentu onda bi i Amerika i svijet, koji su nam i onako stavljali stalno hipoteku NDH...“ postupili drukčije, jer su nekoliko puta bili pristali na to „da se izvrši, kako su kazali, konstruktivna vojna intervencija u Hrvatskoj da bi se sačuvala Jugoslavija ...“ Protivio se svakom izazivačkom incidentu s hrvatske strane i nastojao "dobiti potporu svijeta“, jer je znao da su Jugoslaviju „stvarale velike sile i bez njih ne može nestati. Prema tome bez te podrške svijeta, Europe i Amerike, ne možemo izaći.“ Za svoje je stajalište, kako samo ujedinjeni Hrvati mogu uspjeti, dobio potporu i naroda i većine u državnom vodstvu. Nije bio usamljen u prosudbama da „ustaški elementi“ mogu ozbiljno štetiti Hrvatskoj jer „nisu ništa naučili u pola stoljeća, koji ne vide ni svijet, koji vode stare bitke, kojima je samo stalo da naplate neke svoje dugove, da afirmiraju sve od znakova, pa do proslava i Pavelića." Za njih je dobar samo onaj koji misli, osjeća i doživljava Hrvatsku na njihov način. Tuđman je pokazivao da zna kako ima i njegovih stranačkih drugova koji idu po selima i otvoreno izjavljuju: „...da ne priznaju nikoga, nego Pavelića“ i njegovu hrvatsku državu, pa čak narodu prodaju bedževe s Pavelićevim likom i zastavice Crne legije. Čudi se kako neki ljudi „ne vide da se suverena, samostalna Hrvatska ne može ostvariti pod ustaškim znamenjem i sa ustaškim programom." Ujedinjenjem Hrvata i konačnom pobjedom, Tuđman je pokazao da je i karizmatički vođa i poznavatelj povijesnih okolnosti u kojima se stvarala hrvatska država.

Ušutkavanje i dekuražiranje

'Domovini vjerni', 'Zovi, samo zovi', 'Za Hrvatsku – kao tigar' ... neki su od uzvika koji će uvijek podsjećati na 'bljeskove' i 'oluje' slavnih Hrvata? S uzvikom koji ima stariju stigmu, Hrvatska bi mogla prkositi samo na svoju štetu. Lažne optužbe za ustaštvo danas služe za ušutkavanje i dekuražiranje ljudi odanih demokratskoj hrvatskoj državi i njezinoj slobodi. Predsjednik Vlade RH A. Plenković sasvim sigurno nije ustaški nastrojen i upozoravao bi da vidi bilo kakva znaka ustaštva u RH.

Ne bi trebalo zanemariti problem koji je ne tako davno ugrađen u temelj hrvatskih novih razmirica – amblem komunističkoga totalitarizma, koji se ne tretira u skladu s europskim deklaracijama o osudi totalitarnih režima. U Hrvatskoj se i danas (2019), primjerice, nude i javne nagrade ozninim i udbinim agentima, koji su bili samo najubojitije oružje komunističkoga terora. Iako je Hrvatska od 1990. na putu višestranačja i demokratskog poretka, javni je prostor pod znatnim uplivom crvene isključivosti. Svejedno, vrijeme pred nama ne bi trebalo ponovno poklanjati ni 'revolucijama', ni 'kontrarevolucijama' nego oporavku i oplemenjivanju slobodnoga Doma. Jesmo li za to spremni? Sigurni smo da je za našu budućnost odlučujući odgovor na to pitanje. Hoćemo li potkupljivati, krasti, varati, zapošljavati se 'preko veze', obiteljske ili stranačke; hoćemo li pomagati slabijima i nemoćnima, hoćemo li duh tolerancije i humanizma učiniti normom svakodnevnoga postupanja i poticati pluralizam mišljenja na svim razinama? Hoćemo li konačno napustiti svaki oblik bizantizma i 'revolucionarnoga morala'?

U duhu spremni

ZDS u fokusu javne pozornosti drže ljudi koji se tim riječima služe kao dijelom koda, koji omogućuje sporazumijevanje unutar 'jednoga (Yu) jezika' neoplakane prošlosti, jer se uzvik da su Hrvati spremni braniti svoj dom, već na značenjskoj razini sudara s idealima svake osvajačke politike. Nakon raspada bivše države, u materijalnom svijetu uopće nisu bili spremni, ali u onom nevidljivom, u duhu, je bilo drukčije. Velikosrpstvo je računalo na laku pobjedu nad nenaoružanim protivnikom. Nisu vodili računa o dimenzijama stvarnosti koju njihova analitika nije mogla dohvatiti. Danas ponavljaju istu pogrješku. Nije novost ni to da im hrvatski petokolonaši ponovno idu na ruku svojom agitacijom i propagandom.

Je li 'ustaških pozdrava' bilo u Domovinskom ratu? Bilo ih je. Napadnuti su se Hrvati našli u vrlo nepovoljnu položaju, ali su bili spremni žrtvovati se za slobodu. Osvajačka je sila bila naoružana svim vrstama naoružanja, a oni ga nisu imali – jer im je oteto i ono na što su imali pravo, a kupovina je odlukom UN-a, zapravo na poticaj jugoslavenskih oznaša, bila onemogućena. Domišljali su se na različite načine kako se suprotstaviti. Obični su ljudi braniteljima poklanjali lovačko oružje, ako su ga imali, drugi su prodavali stoku ili već što su mogli unovčiti kako bi, često po višestruko višoj cijeni, kupili kakvu pušku. Lako je zamisliti bojišnicu uz koju su s jedne strane oružjem inferiorni, a s druge oružjem nadmoćni. Izbjegavalo se frontalni sudar i opći rat. Tuđman je 'kupovao' vrijeme. A lokalne su bojišnice ovisile o domišljatosti nenaoružanih. Ponekad su se pjevale i pjesme neprimjerena sadržaja i Pupovacizvikivale parole koje u miru ne bi izvikivali. Sebe su bodrili a protivnu stranu nastojali plašiti. Ali ni u kom slučaju učinke tih pjesama i uzvika ne bi trebalo uspoređivati s učincima topovski, tenkovskih i raketnih granata koje su padale po hrvatskim selima i gradovima. Poraženi pokušavaju prikriti kako je i zašto došlo do oživljavanja jednoga (ratnog) uzvika, kakve su to okolnosti dovele do uzvikivanja riječi o spremnosti za obranu.

Jedan zastupnik u Saboru RH (M. Pupovac) ljeta gospodnjega 2019: “To znači da se (pozdravom ZDS) unosi smutnja i nered među ljude, to znači da se i dalje drže otvorena vrata za ustaško naslijeđe u Hrvatskoj i da se sam Domovinski rat zapravo tako povezuje s time." S čime se povezuje? S otvaranjem vrata 'ustaškom nasljeđu'. Zašto bi otvarali vrata poraženoj NDH, što će Hrvatima 'ustaško nasljeđe' kad je Domovinski rat za sobom ostavio slobodnu, pobjedničku Hrvatsku koja slavi Tuđmana, a ne Pavelića. Nasljeđe Domovinskoga rata je hrvatska pobjeda i nikakvi je manevri ne mogu učiniti ni 'ustaškim nasljeđem', ni porazom. Trude se pokazati da je slobodna hrvatska država 'ustaštvo' samim svojim postojanjem. Kao da u svojoj tisućljetnoj prošlosti Hrvati nikad, do dolaska ustaša, nisu bili spremni braniti svoj Dom, ni boriti se za nj?

Što danas, u miru, znači nečija tvrdnja da je spreman za dom? Nitko u mirnodopskim prilikama ne očekuje da bi DomŠto danas, u miru, znači nečija tvrdnja da je spreman za dom? Nitko u mirnodopskim prilikama ne očekuje da bi trebalo za taj Dom umirati. Život u slobodnoj Hrvatskoj zahtjeva drukčiju spremnost: svijest o novoj stvarnosti i potencijal koji se Domu može ponuditi, ponajprije promišljenost, ljubav, znanje, poštenje i vjernost zajedničkim ciljevima. Ima ljudi koji radosna srca to prihvaćaju i onih koji to nikako ne razumiju. Uzaludna bi bila spremnost nepromišljena, lijena, neodgovorna, nesposobna ili nemoralna čovjeka, kad on u stvarnosti nikako ne može pridonijeti sigurnosti ili boljem životu zajednice.trebalo za taj Dom umirati. Život u slobodnoj Hrvatskoj zahtjeva drukčiju spremnost: svijest o novoj stvarnosti i potencijal koji se Domu može ponuditi, ponajprije promišljenost, ljubav, znanje, poštenje i vjernost zajedničkim ciljevima. Ima ljudi koji radosna srca to prihvaćaju i onih koji to nikako ne razumiju. Uzaludna bi bila spremnost nepromišljena, lijena, neodgovorna, nesposobna ili nemoralna čovjeka, kad on u stvarnosti nikako ne može pridonijeti sigurnosti ili boljem životu zajednice. Ima naravno politika u našoj zemlji i u našem susjedstvu kojima nikakva egzaktnost i povijesni fakti ne znače ništa. Izgleda da pojedinim hrvatskim 'patriotima', koji su navodno spremni, nije potrebno nikakvo znanje. A Hrvatskoj danas itekako treba i znanje i razboritost i samozatajna ljubav.

Uzroci i posljedice

Njezini protivnici sve izokreću već na razini elementarne logike i zdravorazumskoga prosuđivanja, pa posljedice nude kao uzroke, a uzroke kao posljedice. To što su ubojice u osvajanju Vukovara uz četničke kokarde nosili i petokrake, u toj se 'logici' prikazuje kao da su po tom znaku (petokraci) bili na strani antifašizma, a hrvatski branitelji sa znakom ZDS na Hosovoj zastavi, na strani fašizma. Agresori su 'antifašisti' zbog znaka na kapi, a branitelji 'fašisti' zbog znaka na zastavi. Četnici, koje su talijanski fašisti 1942. iz Knina vodili u Poljica (u zaleđu Omiša) kako bi se osvetili Poljičankama i Poljičanima zbog diverzija po cestama i dalekovodima, što su ih činili partizanski antifašisti, u dva su dana ubili 79 civila: žena, djece, starijih osoba i zapalili više od 150 kuća, danas su također u Srbiji proglašeni antifašistima. Nekim srpskim političarima u Hrvatskoj 2019., stradanja Hrvata i u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu, ne čine i od njih narod žrtvu, jer im srpska politika već jedno stoljeće pokušava odrediti da smiju biti samo narod 'krivnje'. 'Krivi su' su ponajviše zbog toga što svoje ne daju.

Četnici/antifašisti, talijanski fašisti i diverzanati/antifašisti su u isto vrijeme nastupali protiv poljičkoga naroda! U Gatima, Čišli, Zvečanjama ... četnici nisu napadali ni komunističke partizane, ni ustaše, nego nedužni poljički svijet. A četnike su u Gata doveli Mussolinijevi ratnici. Nakon osamdesetak godina, u ožujku 2019. u intervjuu za Radio 24 talijanski političar, aktualni predsjednik europskoga Parlamenta Antonio Tajani, uz tvrdnju da nije fašist iznosi: "Ujedno on je (Mussolini) zavladao brojnim dijelovima (svijeta) u ime naše Italije". Zavladao je i znatnim dijelom 'naše Hrvatske'. U ime Kralja i Otadžbine fašistima su se pridružili srpski četnici. Hrvatskim su krajevima zavladali osvajači, otimači tuđega. U tom kraju nema, niti je ikad bilo srpskih sela. Nema ni talijanskih. Koga su, dakle, u Poljicima branili kninski četnici i Mussolinijevi fašisti. Kome su se osvećivali? Djeci, ženama starijim ljudima. To bi morali znati i Tajani i Vučić i moderni 'ustaše'. Jesu li izazivači/diverzanti, koji su rušili prometnice, išta učinili da bi zaštitili poljičke civile od fašističkih zločinaca? Jesu li ih ustaše zaštitile? U istom su kolu diverzanti, četnici, fašisti i budući antifašisti, koji su zlom, što ga nose u sebi, udarili na mirni narod Poljica. U tom su srazu ljudi, koji su stoljećima čuvali i sačuvali svoj Dom, svoju Republiku, zajednicu slobodnih, bili nemoćni.

Patriotizam i internacionalizam

Jesu li poljičke žene i djeca i ostali civili bili – spremni? Nisu! Poljičani su se od najstarijih vremena obvezivali sudjelovati u zaštiti i obrani svojih ljudi i svoje zemlje ako bi bila napadnuta. Uočljiva je i emotivna i moralna dimenzija njihove patriotske svijesti. Za četnički, fašistički i diverzantski napadaj, koji su došli istodobno, nisu bili Titopripravni. Njihovo se domoljublje sudarilo s internacionalnim imperijima – nacifašističkim i komunističkim, koji su pokazivali veliku moralnu neosjetljivost prema stradanju pojedinaca, naroda i država, o čemu svjedočeogibe neizrecive patnje, progoni i ubojstva milijuna ljudi. Najveće su rane ostale na biću židovskoga naroda, ne samo u logorima po drugim europskim državama nego i u NDH koja je bila ovisna o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja.

Titovi su internacionalci nakon 1945. iz svoje države protjerali stotine tisuća Talijana i Nijemaca, samo zbog njihove etničke pripadnosti. Ljude su uz to dijelili na ispravno misleće (one koji prihvaćaju propisane istine) i one druge (koje je trebalo ili preodgojiti ili uništiti). Odbacili su Isusovo učenje da su svi ljudi djeca Stvoriteljeva, jednaka u dostojanstvu i pravima. Komunistička se Internacionala služila mnogim obmanama kako bi prikrila svoju bitnu nakanu: pokoriti ljude i ovladati materijalnim svijetom. Isto su htjeli i nacisti i fašisti. Najdublje traume u duši našega naroda ostavio je život u neslobodi. Možda je baš tu izvor zamućene svijesti o odgovornosti svakoga pojedinca za sudbinu i život zajednice. Biti za zajednicu (i zemlju) spreman, ponajprije znači promisliti o onom što možemo i smijemo učiniti, vodeći računa ne samo o svom pogledu na stvarnost i svojim emocijama oblikovanim u različitim povijesnim okolnostima.

S oružjem u ruci

Nacifašizam je pobijeđen 1945, komunizam je pao 1989. Od 1945. do 1989. bilo je dovoljno vremena da se sagleda sva strahota nacističke i fašističke ideologije. Sve je 'lustrirano', krivci su za svoja zlodjela morali odgovarati, njihove parole, znamenje i sve što je simboliziralo te poretke uklonjeno je iz javnoga života. I u Hrvatskoj je više od 40 godina uklanjano sve što je imalo veze s četverogodišnjom vladavinom ustaša. Ali 'bratstvo i jedinstvo' nije iskorijenilo dogmu da je srpska zemlja gdje god Srbin živi. U pismu Peteru Carringtonu, predsjedatelju Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, srpski patrijarh Pavle je u studenom 1991. napisao: »Ti naši sunarodnici, iste vere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele. Trećeg nema. Za to ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina." Hrvati koji su protiv ostanka hrvatskih krajeva, u kojima žive i Srbi, 'u istoj državi sa maticom srpskog naroda', u toj političkoj vizuri nisu drugo nego 'ustaše'.

Na beogradskom sajmu knjiga (24. listopada 2017.) patrijarh je rekao i ovo: »Gde god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u Bosni, bilo u Vojvodini, bilo Crnoj Gori i u drugim mestima«. Patrijarh i u tom govoru prešućuje hrvatsku državu, a hrvatski mu biskupi u pismu koje je objavljeno u veljači 2019, prigovaraju da gotovo redovito ne navodi državu (Hrvatsku) u kojoj i Srbi žive nego pokrajine Dalmaciju, Slavoniju, Liku: "Neovisnost Republike Hrvatske priznale su gotovo sve svjetske države te joj Vaše ignoriranje ne može nauditi, ali ono nanosi štetu Vašemu ugledu u Hrvatskoj i ujedno građane srpske nacionalnosti stavlja u nova iskušenja." Srbi nikad nisu živjeli ni u Gatima ni u bilo kojem poljičkom selu. Ni prije 1918. Srbi u Hrvatskoj nisu živjeli "u istoj državi sa maticom srpskoga naroda'. Patrijah je objasnio razloge uporabi oružja: život s 'maticom', odnosno otimanje hrvatske zemlje, jer Patrijarh tvrdi da je Srbija gdje god žive Srbi, a Srba ima po Hrvatskoj sve do crte Virovitica, Karlovac, Karlobag. Sve bi, dakle, istočno od te crte bila Srbija. U vrijeme pisanja poruke lordu Carringtonu (studeni 1991) uporaba futura ('ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda...') samo je stilska figura jer to je oružje već bilo upotrijebljeno po mnogim hrvatskim krajevima.

Amblemi: crni i crveni

Uspjela je varka da se iz javne uporabe uklone znamenja crnoga totalitarizma a ostave svi amblemi crvenoga totalitarizma, koji je podupirao jugoslavenski šovinizam. Zbog nekoga razloga u javnom prostoru dominira uvjerenje da masovna ubojstva, bez ikakva suđenja i presude, koja su činili ljudi s petokrakama na kapama, 'da bi Jugoslavija mogla živjeti' nisu kompromitirala taj znak. Život s 'maticom naroda' nije imao cijenu. Ni Huda jama, ni križni putevi, ni masovne grobnice, ni ubojstva, ni progoni nedužnih. Navodno ga nije kompromitirao ni Goli otok, ni milijuni ljudi protjeranih u sibirske logore na čijim je ulazima bio samo jedan znak – crvena petokraka. Mnogi su četnici, među njima i oni koji su 1942. poharali Poljica, na kapu 1945. stavili petokraku, umjesto četničke kokarde.

Danas agresori na Hrvatsku, koji su donijeli toliko smrti i zla od 1991. do 1995., pokušavaju pred svijetom optuživati i sramotiti hrvatske branitelje. (Tragičnost takva stanja povećava činjenica da njihovi eksponenti to nesmetano čine i u Hrvatskoj). Bi li bilo moguće zamisliti da su Nijemci 1946. tumačili Francuzima narav rata i određivali koje praznike smiju slaviti i koje pjesme smiju pjevati? Bi li mogli zamisliti da im određuju koje pobjedničke zastave smiju razvijati, a koje ne smiju. U Hrvatskoj nisu samo legalni simboli s kapa osvajačke vojske koja je razarala Vukovar, nego se i upad te vojske pokušava prikazati kao dio 'građanskoga rata'. Dok se sve to ne sagleda, bit će nemoguće uspostaviti razborit dijalog i u hrvatskom pluralističkom društvu. Prkos će tjerati ljude, kojima je komunizam donio mnoga zla, da posegnu za bilo čime što je protivno staljinističko-titovskoj diktaturi. Ako danas, primjerice, oznin i udbin čovjek govori o svojim zaslugama za hrvatsku državu (B. Lončar) služeći se neistinama koje svjedoci (F. Gregurić) i dokumenti odmah demantiraju, što ćemo reći o poricanju da su političke neistomišljenike žive bacali u jame, da su protjerivali stotine tisuća ljudi zbog njihove etničke pripadnosti, da su u fojbe bacani i talijanski i hrvatski antikomunisti, a ne fašistički vojnici jer je Mussolinijeva država kapitulirala 1943, a kraške su jame, nakon fašista prije rata, 1945. punili baš komunisti. Bit ćemo spremni za pobjedničku Hrvatsku tek kad, prije bilo kakvoga javnoga uzvikivanja i dovikivanja, promislimo o žrtvama za slobodu.

Ivan Bekavac

Ned, 21-04-2019, 01:22:56

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Donacije

Svaka donacija je naravno dobrodošla, a može se uplatiti na naš račun kod Hrvatske poštanske banke.

IBAN računa: HR8023900011100330929.

Za devizne uplate swift kod Hrvatske poštanske banke je: HPBZHR2X.

Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.