Tolerancija i posthumanizam

Teško je u ovom našem vremenu izvlačiti neke uopćene zaključke o onome što se događa na nekim širim, globalnijim skalama života ljudske vrste pod kapom nebeskom; vjerojatno ne samo iz razloga što su ova događanja neobično složena i što se odvijaju uglavnom u skladu s "logikom kaosa", pa je teško pohvatati njihove "konce", te ih pojmiti i protumačiti kao suvislu cjelinu, već možda i prije zbog toga što se ovdje radi i o informativnom kaosu, u kojemu, zapljusnuti bujicama često i međusobno proturječnih informacija o svemu i svačemu koje do nas stižu sa svih strana, o aktualnoj društvenoj stvarnosti koja nadilazi okvire naših uobičajenih međuljudskih relacija, ostajemo jako loše obaviješteni - u pravilu površno, fragmentarno, čak i jednostrano, što bi bio svojevrstan paradoks - ali samo u slučaju kad tvrdnja da informativni kaos u većoj mjeri predstavlja rezultat nečije namjere nego što je stvar slučajnog stjecanja okolnosti, uopće ne bi odgovarala istini.

Međutim, ova pomalo marginalna, ali ne i posve nevažna, generalizacija sigurno vrijedi: Čim se u "medijskom mainstreamu" stane na sav glas i u svakoj prilici glorificirati određena društvena pojavnost, pogotovo ako se radi o nečemu što možemo svesti pod oznaku "poželjnog idejnog koncepta" - koji je, k tomu, (kao) nužno realizirati "u praksi" - znak je to da s dotičnom pojavnošću ili konceptom nešto nije u redu. Lijep primjer da je tomu tako, predstavlja sve ono što možemo čuti vezano uz pojam tolerancije koji u naše doba, u javnom govoru i mnijenju, obično podrazumijeva jedan pomalo apstraktan "vrijednosni koncept" odnosno "kompleks" koji uključuje otvorenost prema "drugima", uvažavanje prava tzv. "manjina", suprotstavljanje bilo kakvom obliku diskriminacije i možda još ponešto.

O tome koliko je govor o toleranciji glasan i učestao u našem "medijskom eteru" ne treba trošiti riječi, pošto ga ne može izbjeći ni sasvim površan pratitelj zbivanja na javnoj sceni tokom zadnjih petnaest ili dvadeset godina - s tim da se graja posebno bila intenzivirala u vrijeme donošenja tzv. "antidiskriminacijskog zakona", koji je bio proguran u našu legislativu usprkos znatnim otporima. A da s konceptom tolerancije nešto "ne štima", vidljivo je ne samo iz prakse njegove "implementacije" u našoj stvarnosti, nego i iz stručnih radova što ih o problemu ovoga koncepta i njegovim kontradikcijama (poput "Popperovog paradoksa") pišu teoretičari društva i društvenih pojava, koji njime očito nisu toliko oduševljeni kao što je to slučaj s našim medijskim komentatorima i tumačima. U jednom od takvih radova pronašli smo recimo sljedeće (pomalo i dvosmisleno) određenje ovog pojma - "Tolerancija je podnošenje moćnih koji, da bi se osjećali dobrima, odbacuju osvetu".

Zašto sličan kritički odmak ili barem određena mjera skepse izostaju u dominantnom javnom govoru kao i publicistici - hrvatskom, ali izgleda i inače "zapadnjačkom" - odnosno, zašto je distanciranje od pojma tolerancije, koje obično prelazi u omalovažavanje pa i prijezir, rezervirano uglavnom za marginalne "desničarske" medije, u kojima se malo toga (ako uopće) obrazlaže i argumentira, možda će biti jasnije već iz ovoga teksta. Treba doduše konstatirati kako se sustavnija kritička izlaganja ove problematike u hrvatskoj javnosti ipak mogu pronaći tu i tamo, no čini se da šira recepcija ovakvih izlaganja, nažalost, izostaje, zbog čega je i kritički odmak društvene zajednice od rečenih propagandnih djelovanja koja se izgleda provode u okviru nekih opsežnijih aktivnosti određenih "medijskih centrala", neznatan ili ga nema uopće.

Manjak konzekventnosti

Usprkos tome što je ovakva javna promocija koncepta tolerancije redovito intonirana s tolikim manjkom konzekventnosti i viškom pretenzija, da se izloženost ovome djelovanju, barem u slučaju onih koji stvari promišljaju zadirući malo dublje u njihovu suštinu, čak i ako zanemarimo iritaciju visokim tonovima, vrlo teško podnosi. No istovremeno je diskurs ove vrste vješto zakukuljen gomilanjem lijepih riječi i fraza, tako da ponekad i ponekom od onih pronicljivijih može zvučati prilično suvislo. Zbog svega toga smatramo da nije naodmet i na ovom mjestu razmotriti značenje i smisao aktualno važećeg tj. aktualno propagiranog koncepta tolerancije u međuljudskim odnosima, ne bi li se on ipak uspio utvrditi u svojim realnim okvirima, a i da bi se razjasnile okolnosti u kojima se ovi okviri nadilaze.

Kako bismo odmah, na početku, ukazali na bit problema o kojemu je ovdje riječ, postavit ćemo sljedeće pitanje - Zašto se u javnosti toliko propagiraju "vrline tolerantnosti" ("komprimirane" u toleranciji), dakle poštivanje (prava) "drugih", "uvažavanje razlika" koje obilježavaju pojedine skupine ljudi, suprotstavljanje diskriminaciji i uopće svojevrsno mirotvorstvo što se obara na svaku isključivost, ekstremizam, fanatizam itd., dok se istovremeno o drugim vrlinama, kakve su primjerice poštenje, iskrenost, skromnost, predanost, velikodušnost, solidarnost i uopće zauzetost za druge ljude, govori tako nevoljko i tek tu i tamo? Treba li tolerantnost zaista imati takav prioritet u odnosu na ostale ljudske vrline i jesu li ostale vrline uistinu od tako minornog značaja za međuljudske odnose i naš život uopće, da je javni govor o njima u principu nepotreban?

Autor ovoga teksta uvjeren je da bi se "prosječan građanin naše zemlje" kojemu bi bila postavljena ova pitanja našao u nedoumici, i da bi na ono drugo odgovorio negativno. A da smo ih postavili pred četvrt stoljeća ili više, naši bi ga "prosječni radni ljudi i građani" sasvim sigurno shvatili na način prilično različit od onoga na koji se shvaća danas, s obzirom da je i smisao pojma tolerancije bio nešto drugačiji nego je on sada. Taj je smisao nesumnjivo sadržavao znatno osobnije i suptilnije konotacije nego što ih ima u ovo današnje vrijeme, tako da se sama riječ "tolerancija", kao oznaka ljudske vrline, tada nije tako često mogla čuti u svakodnevnom govoru. Istina je doduše da "tolerancija prema manjinama", kako bismo to danas rekli, u doba pokojne socijalističke federacije nije bila bogzna kakva i da se u nekim svojim aspektima svodila na grotesku, no ovaj autor smatra da je barem u nekim drugim, inače vrlo bitnim, aspektima i barem u određenim sredinama (recimo nekima u Vojvodini o čemu možemo posvjedočiti iz vlastitog iskustva), tolerancija ipak predstavljala značajnu društvenu vrijednost, koja je čak štoviše na neki način "nadilazila sebe", s obzirom da se nije svodila niti na "podnošenje drugoga", pa niti na "otvorenost prema drugima" ili čak na "uvažavanje različitosti", jer se "oni drugi" uopće i nisu shvaćali kao "drugi", dok su i različitosti bile prihvaćane kao nešto, u neku ruku, "vlastito" (primjer za to predstavlja recimo poznavanje i korištenje "drugih jezika" - madžarskog, a ranije i njemačkog - u međusobnoj komunikaciji, zajedničko slavljenje pravoslavnih i katoličkih svetkovima i sl.).

Nema sumnje da je ovakva, "implicitna", tolerancija - koja se zapravo podrazumijeva i prakticira "sama po sebi", s obzirom da predstavlja sastavni dio mentaliteta jedne zajednice, odnosno njezinog "života uopće" - nešto što postoji već jako dugo, možda i oduvijek, "otkada je svijeta i vijeka", te da predstavlja osnovu na kojoj su veliki promotori tolerancije iz doba prosvjetiteljstva, poput J. Lockea ("Pisma o toleranciji", 1689.) ili Voltairea ("Rasprava o toleranciji", 1763.), gradili svoja tumačenja i koncepcije - najprije vjerske tolerancije, da bi nešto kasnije aktualnom postala nacionalna, a u novije doba i ideološka tolerancija. Tako je nastao teorijski koncept tolerancije kao "građanske norme novoga vijeka", u kojemu su posebno bili istaknuti njegovi "pasivni momenti", poput zahtjeva za "podnošenjem drugih i drugačijih", pa čak i pristajanja da se pretrpe neke vrste "štete zbog postupaka, uvjerenja, iskaza koji izazivaju neugodu, neodobravanje ili otpor" ("trpeljivost koja je plaća ljudskosti").

Kvalitativna preobrazba

Međutim, kroz dalju svoju "evoluciju", u novije je doba ovaj koncept zadobio i (već spomenute) "aktivne komponente", s obzirom da ovdje nisu bili dodani samo "otvorenost" i "prihvaćanje", nego i djelatno suprotstavljanje netrpeljivosti i neprihvaćanju različitosti ("netoleriranje netolerancije"), čime se pojam tolerancije velikim dijelom lišava svoga pasivnog značenja i stanovite negativne intonacije. Mogli bismo zapravo konstatirati da je pojam tolerancije - ili točnije one tolerancije koja se pod ovim terminom obično podrazumijeva - u ovo naše vrijeme doživio značajnu kvalitativnu preobrazbu postajući jednom "novom vrlinom" ili "vrijednošću", koja, kako već rekosmo, na određeni način obuhvaća ili bolje rečeno "pokriva" nešto širi skup vrlina tj. vrijednosti koje su nam poznate od ranije (premda je pomalo nejasno što sve tu spada, te radi li se ovdje uistinu o nečemu što bismo mogli nazvati ljudskom vrlinom, ili je to možda (pozitivna) karakterna osobina ili pak moralno stajalište što se tiče određenih "pitanja prakse"), a koja se, kako se to iz već naznačenoga vidi, skupa s nekim drugim "novim vrijednostima" i "životnim obrascima" nameće suvremenom društvu uglavnom kroz medije, i to tokom otprilike zadnja dva desetljeća ovdje u Hrvatskoj, u zemljama Zapada i koje desetljeće duže.

I sada se, pogotovo s obzirom na pomenutu činjenicu nekritičkog pristupa u javnom propagiranju ovako koncipirane "nove tolerancije", koju bismo za razliku od one prvotne mogli nazivati i "eksplicitnom", prirodno postavljaju još neka pitanja - Kako je to u ovo današnje vrijeme upravo ta "nova vrlina" odjednom postala toliko značajnom? Zašto se, naprotiv, ne govori o implicitnoj toleranciji koja zacijelo mnogo potpunije i suvislije amalgamira mnoge od onih "starih i dobrih" vrlina koje smo nabrojali u vezi pitanja o toleranciji postavljenog nešto ranije (zbog čega očito i funkcionira mnogo bolje)? I na koncu - Zašto se i uopće toliko nastoji oko promocije dotične "nove vrline"? Da li zaista radi tih famoznih "manjina", onih "drugih", "različitih", koji zbog svoje "različitosti" bivaju diskriminirani i ugroženi? Odgovorit ćemo na ova pitanja napreskokce, s tim da krećemo od onog posljednjeg.

"Povlaštene manjine"

Činjenica koja odmah upada u oči vezano uz posljednje pitanje jest postojanje, recimo to tako, "povlaštenih manjina" ili "povlaštenih različitosti" - koje se posredstvom medijske propagande sistematski i nekritički promoviraju na našoj javnoj sceni - dok nasuprot njima imamo "manjine" odnosno "različitosti" koje su nepoželjne tj. o kojima se u medijima ne može čuti niti slovca. S tim da se generalno pojam "manjine" zapravo uopće i ne definira, nego se obično podrazumijeva koje se skupine imaju smatrati "manjinskima", dok se neke također očito manjinske skupine takvima ne smatraju. Primjer ovih potonjih jesu inače veoma diskriminirane i ugrožene skupine, doduše nešto brojnije, no još uvijek "manjinske", koje sačinjavaju osobe bez zaposlenja, odnosno one koje su zapale u "dužničko ropstvo", o kojima, primijetimo, naši vajni "promicatelji tolerancije" u svojoj gorljivoj brizi za "ugrožene manjine" nikada nisu ni zucnuli. A k tomu se primjećuje kako se u žaru "borbe protiv diskriminacije manjina" dešavaju i slučajevi zanemarivanja interesa većinske populacije, pa i diskriminacije njezinih pripadnika u korist pripadnika one "manjinske", što ovu priču tj. "borbu" čini još apsurdnijom.

Što se tiče usporedbe maločas preciziranih "vrsta" tolerancije, dakle tolerancije kao "nove vrline za novo doba" i tolerancije kao sastavnog dijela mentaliteta jedne zajednice, na koju za razliku od one prve nije potrebno posebno ukazivati, a kamoli je nametati "izvana", s obzirom da funkcionira upravo zahvaljujući svojoj neprimjetnosti i inherentnosti, obično se kao prigovor onoj drugoj ističe njezna "neostvarivosti" u realnim situacijama u kojima upravo nedostatak tolerancije stvara problem, dok se u prilog prve navodi kako se radi o teorijskom i praktičnom konceptu koji postavlja "minimalne zahtjeve". To je na prvi pogled dobar argument jer je zaista istina da zahtjevi koje postavlja "nova tolerancija" nisu "veliki" i jer je vjerojatno da ih se zaista može "lakše dostići", pogotovo lakše nego zahtjeve one druge.

Međutim, pitanje - jesu li "minimalni zahtjevi" uistinu dovoljni, tj. je li naznačena "taktika manjih zahtjeva" uistinu i optimalna tj. ispravna, pogotovo ako se gleda na neke duže staze - itekako predstavlja temu za diskusiju. Da tomu nije tako, dokazuje se recimo i u radu citiranom u fusnoti (2) u kojemu znanstvenici iz Centra za istraživanje ljudskog razvoja iz Rima, tvrde kako (ovako zamišljeno) "toleriranje ne stvara istinsko prihvaćanje pojedinaca, već podnošenje koje nastoji zatomiti inače negativan odgovor prema drugome i njegovim idejama", a to nije sukladno ljudskoj naravi - jer se "u mozgu stvara napetost koja je proporcionalna snazi potiranja spontane reakcije prema različitosti", s tim da "preko određene granice ona eksplodira u nasilje, dovodeći pojedinca u situaciju da više nije odgovoran za vlastite čine - i to je fiziološki obrambeni mehanizam mozga". Ovaj citat očito ukazuje na potrebu za drugačijim (kompleksnijim) načinom rješavanja problema ove vrste.

Možda je iz intuitivne slutnje da se radi upravo o ovakvim mehanizmima, u društvu oduvijek postojala stanovita vrijednosna distanca i ambivalentnost koje je pojam tolerancije, kao oznaka "trpeljivog" moralnog odnošenja i držanja u određenim situacijama, vezanog (i) uz karakterne osobine pojedinca, ranije u sebi sadržavao. Ta je distanca razumljiva i stoga što se istinska vrlina ispoljava upravo u čovjekovoj komunikaciji s drugim čovjekom tj. užom ili širom skupinom ljudi, a ovako postavljena "tolerancija" upućuje mnogo više na ignoriranje nego na komunikaciju, a nema niti neko šire, nadosobno značenje koje se uz svaku vrlinu nužno veže, a kakvo bi joj se, izgleda, prema nečijem naumu, sad "po novom" trebalo pridavati.

Na koncu, odgovor na pitanje - Kako se s problemima uvažavanja odnosno podnošenja (toleriranja) "drugih i drugačijih", i ranije - barem u nekim njihovim aspektima - uspijevalo izaći na kraj i bez "nove tolerancije", dakle bez "propisivanja pravila ponašanja" i "utjerivanja tolerancije u kosti građanstva", odnosno kako je i inače ona implicitna tolerancija uspijevala zaživjeti u svakojakim okolnostima i održavati se bez "vanjske (idejne ili kakve druge) potpore" - jednostavan je - zato što se odnosi s "drugima i drugačijima", kao i svima ostalima (koji su također drugi i drugačiji), uređuju "po sebi", u skladu sa zdravom smislom i osjećajem pripadnika svake ljudske zajednice (na bilo kojoj "organizacijskoj razini") za druge ljude koji egzistiraju u njegovom okružju. I nema u tome ničega neobičnog - stvari bi trebale funkcionirati i često puta uistinu i funkcioniraju naprosto iz razloga jer je sve ono što se, u pozitivnom smislu, podrazumijeva pod pojmom "tolerancije", za svakog razboritog čovjeka sastavni dio njegovog moralnog habitusa - vezanog, jasno, uz uljudbene uzuse i kulturnu tradiciju, konkretno, našeg i šireg europskog civilizacijskog kruga, koji je, recimo i to, presudno određen svojim kršćanskim korijenima (evanđeoskim moralom i univerzalizmom) - pa kao takvo predstavlja jedan samorazumljiv način prihvaćanja stvarnosti koja nas okružuje.

Netolerancija na svakom koraku

A činjenica da u stvarnosti to tako ne mora funkcionirati, već dapače, da netoleranciju susrećemo na svakom koraku, kao i povijesno iskustvo da su "različitosti" među ljudima i društvenim skupinama od pamtivjeka proizvodile krvave sukobe i užasna zločinstva, nije (toliko) problem tolerancije same, odnosno stvar prihvaćanja ili odbacivanja njezinih koncepata od strane dominantnih društvenih skupina, nego je to prvenstveno duboki problem "zla u svijetu" ("mysterium iniquitatis", kako bi rekao sv. Augustin), dakle problem nedostatne vrline i duhovnosti na "široj skali", zahvaljujući kojima se onaj maločas spomenuti moralni habitus pojedinca izgrađuje i usavršava. I upravo na tom "terenu" leži ono što je po našem sudu u cijeloj ovoj priči oko tolerancije najproblematičnije - što se u javnom govoru, a izgleda i u ozbiljnijim razmatranjima obično previđa ova "dublja razina problema" i što se i inače u ovo naše vrijeme na tome "ne radi", tj. što se radi posve neadekvatno. Primjerice, nema sumnje da se vrlina ne može učiti na način kako to današnji promicatelji tolerancije misle i nastoje - dakle kroz institucije i medije tj. svojevrsnom indoktrinacijom - a da je tomu tako, vidi se i po tome što se usprkos kojekakvim "obrazovanjima o toleranciji i ljudskim pravima" - u okviru aktivnosti recimo Vijeća Europe kao i drugih institucija - u Europskoj Uniji osjeća porast ksenofobije i netolerancije, o čemu svjedoči i veći broj novijih istraživanja o kojima se može čitati u literaturi, a vjerojatno bi i mnogi od nas o tome mogli posvjedočiti iz vlastitog iskustva.

U tom smislu posebno se neinteligentnima čine kojekakve uopćene kritike vezane uz ovu problematiku, kakve obično, ovdje kod nas u Hrvatskoj, dolaze s liberalnih pozicija, a najčešće se uopće ne tiču konkretnih problema marginaliziranja ili ugrožavanja pojedinaca na temelju kojekakvih predrasuda, nego se svode na paušalne i prozirne verbalne osude, ukazivanje "nazadnjaštvo" i "primitivizam" njihovih neistomišljenika (koji su dakako, netolerantni) i sl., a također i kojekakve "olake preskripcije", kakve ti isti "liberalni" krugovi predlažu i nastoje učiniti djelatnima u društvenoj stvarnosti. Kao da u svakodnevnom životu njihovih ideoloških protivnika nije, isto kako i inače, normalno ne pitati se je li netko Hrvat ili Srbin, je li vjernik ili ateist, je li bijele ili neke tamnije boje kože, kakve su mu preferencije u "intimnim odnosima" i sl., nego kakav je čovjek - je li pošten, dobronamjeran, pristojan, srdačan, poduzetan; je li dobar radnik, dobar stručnjak, dobar kolega, pravi prijatelj... A to što se određenim društvenim skupinama (kršćanima, tradicionalistima, konzervativcima) imputira tzv. "homofobija" - šovinizam, rasizam, fanatizam, primitivizam - dakle ne pojedincima nego "grupama" - i što se kroz propagandnu djelatnost ranije spomenutih "medijskih centrala" za to isto, čak štoviše, "sumnjiči" praktički cijelo društvo, predstavlja jedan poseban problem o kojemu će biti nešto više riječi u nastavku.

S ovim u vezi bitno je napomenuti kako aktualne medijske aktivnosti posvećene promicanju koncepta "tolerancije" odnosno "tolerantnosti", i to, primijetimo, manje kao ljudske vrline ili karakterne osobine, a više u smislu "preporučenog ili obaveznog oblika odnosa prema onim "prepoznatim i povlaštenim manjinama", upravo naglašavaju naznačene distinkcije, implicirajući da nas njihovom nadilaženju netko tek treba naučiti. I to veoma podrobno, s obzirom da su neki bitni službeni dokumenti koji se nalaze "u optjecaju", a tiču se toleriranja homoseksualaca, inovjeraca, ateista, stranaca, izbjeglica s Bliskog Istoka ili Afrike itd. itd., po svojim ambicijama, pa i obujmu, veoma opsežni. Ovim se dokumentima, koji nas inače upućuju i na razmišljanje o danas već veoma očitim tendencijama "prenormiranja" društvenog života, pri čemu se i neke posve banalne njegove okolnosti nastoje "tretirati" kroz kojekakve statutarne, pa i zakonske okvire, posebno se sustavno, već duže vremena, bavi naš internetski komentator i analitičar Branko Malić, na čijem se portalu "Kali Tribune" (http://kalitribune.com) mogu pronaći opsežnije analize najvažnijih agendi našega doba koje donose razne službene ili poluslužbene europska i svjetska tijela nastojeći markirati smjerove našeg civilizacijskog razvoja i zacrtati sheme unutar kojih bi se taj razvoj trebao odvijati. Među ovim dokumentima za našu je priču posebno zanimljiv "Uzoriti nacionalni statut za promociju tolerancije" ("The Model European Statute for the Promotion of Tolerance", kratica MESPT), kojega je Malić secirao u svom članku pod naslovom "Depresivna tolerancija" - na koji ćemo se uglavnom referirati u nastavku. Inače, ovdje bismo još u vezi Malićevog "Kali Tribunea" dodali kako se na ovom portalu objavljuju i analize nekih značajnih zbivanja na svjetskoj i domaćoj sceni, te razmatranja niza fenomena suvremenog svijeta iz kulturoloških, futuroloških, geopolitičkih i inih perspektiva, bilo iz Malićevog pera, bilo u obliku prijevoda nekolicine relevantnih stranih autora, zbog čega ovaj portal smatramo zanimljivim za svakoga tko se, promatrajući ovo što se oko nas događa, barem ponekad zapita - Kuda sve to vodi?

"Politička korektnost"

Ono što bismo, skupa s Malićem, u nastavku trebali primijetiti vezano uz našu temu, jesu još neke konceptualne novine koje se javljaju u ovom današnjem "postmodernom dobu" - koje se sada očito već nalazi na prijelazu u jednu novu fazu koju možemo nazvati "posthumanom". Zanimljivo je tako ukazati na nastojanja, da se kroz razne oblike propagandnog djelovanja, uz famoznu "novu toleranciju", odraslim ljudima u glavu "utuve" i drugi sadržaji (njezine svojevrsne "ekstenzije") što se odnose na temeljna moralna i uopće životna opredjeljenja koja ljudsko biće obično usvaja u mladosti i koji čine osnovu njegovog odnosa prema stvarnosti što ga okružuje - primjer za to predstavlja sustavna promocija koncepta tzv. "političke korektnosti" kao i javno forsiranje određenih aspekata problematike "ljudskih i manjinskih prava", koji zapravo nemaju skoro nikakve veze sa stvarnim problemima i stvarnim životom.

Ova su nastojanja, inače povezana sa sve prisutnijom praksom sekularnih (državnih) institucija kao i tzv. nevladinog sektora, s ovim institucijama očito veoma dobro koordiniranog, koje si uzimaju za pravo na proaktivan se način baviti pitanjima etičkih i svjetonazorskih stavova svojih građana - o čemu svjedoči i spomenuti MESPT, kao i pokušaji uvođenja tzv. zdravstvenog i uopće "građanskog" odgoja u obrazovni kurikulum. Pritom treba reći kako se ovdje ne radi samo o kršenju nekih osnovnih principa koji stoje u srži definicije pojma sekularne države - u prvom redu onoga po kojemu su svijest, savjest, osobne preferencije, te religijska uvjerenja svakog pojedinca stvar njegovog vlastitog slobodnog izbora - koji u slučaju problema odgoja djece zaista može biti doveden u pitanje (i dobro je da se dovodi u pitanje i razmatra kritički, dakako kroz demokratsku raspravu), nego da se radi o sve uvjerljivijoj slutnji kako razlog za ovakve prakse nije težnja za "ublažavanjem novonastalih proturječja našeg civilizacijskog razvoja", nego pokušaj ograničavanja osobnih sloboda pojedinaca, te dalje marginalizacije djelovanja i utjecaja neformalnih društvenih struktura koje posreduju duhovnu predaju i duhovnost uopće - gdje se prvenstveno misli na one sakralne (koje ne moraju biti nužno vezane uz Crkvu) - zahvaljujući kojima je upravo i omogućena otvorenost duha pojedinaca i šire zajednice, najdirektnije povezana s njihovom slobodom.

Posthumanizam

Mnogima se čini da je današnje društvo (ono "zapadnjačko" kojemu pripada i naša zemlja) post-ideološko i da ideologija ovdje više ne igra gotovo nikakvu ulogu. Međutim, to tako izgleda samo na prvi pogled - u osnovi tendencija na koje smo upravo upozorili, kao i mnoštva drugih zbivanja u nas i u svijetu, čija nam je logika teško razumljiva, nalazi se jedna veoma precizno formulirana ideologija iza koje očito stoji netko tko ima moć usmjeravati gibanja na globalnom nivou. Svoj uspjeh ova ideologija zahvaljuje prvenstveno tome što djeluje iz "drugog plana" i što se manifestira kroz forme koje ljudi uzimaju "zdravo za gotovo" jer im se čine posve prirodnim fenomenima, koji se javljaju takoreći "sami od sebe".

Ova ideologija zasigurno ima veze s prethodno spomenutim "posthumanizmom", no da bismo mogli govoriti o "ideologiji posthumanizma" potrebno je najprije pojasniti što pod ovim pojmom podrazumijevamo - s obzirom da aktualna definicija ove ideologije prilično fluidna. Pojam posthumanizma obično se veže uz djelomice i futuristička razmatranja učinaka koje u našoj realnosti stvaraju odnosno koje bi mogle stvoriti novine nastale ubrzanim tehnološkim razvojem naše civilizacije (posebice one koje donosi mogućnost revolucionarnog zaokreta u liječenju smrtonosnih bolesti i nedoglednog produljenja ljudskog života, zatim virtualizacija stvarnosti, uvođenje artificijelne inteligencije, unaprijeđenja ljudskih kognitivnih i fizičkih sposobnosti i sl.). To samo po sebi nije ideologija i u takvim razmatranjima ne bi bilo ničega spornog kad im se ne bi dodavao dublji ideološki sadržaj i svrha, ponajprije konstruktivistička paradigma i relativizam koji ne preza od tvrdnje da objektivne okolnosti, a nakon toga i objektivna istina- ne postoje, već da mi ljudi sami zahvaljujući u prvom redu svojim tehnološkom mogućnostima, stvaramo partikularne okolnosti tj. istine "za sebe". Ovako sročena ideologija nastoji se obračunati s metafizičkim mišljenjem i svakim tradicionalizmom, te predstavlja idejnu osnovu nastojanja da se posredstvom unaprijeđene tehnologije zapravo "transcendira ljudska osoba" tj. naša ljudskost, kao nešto što nam je intrinzično odnosno Bogom dano, i to u u smislu realizacije "unaprijeđenog čovjeka i čovječanstva" - što je koncept veoma sličan onome koji su razmatrali neki religijski filozofi, teolozi i proroci, označavajući ga terminom "čovjekoboštva" (pobožanstvenjenja čovjeka vlastitim naporima). I premda na prvi pogled izgleda revolucionarnom novinom, ideologija posthumanizma, po našem mišljenju, nešto je što se u raznim formama provlači kroz cijelu povijest civilizacije - s obzirom da se može shvatiti naprosto kao idejni konglomerat nastao promišljenim "invertiranjem" sadržaja i smisla duhovnog nauka (u njegovom užem značenju) - pri čemu rečeno "čovjekoboštvo" nastaje na osnovi izokrenutog tumačenja religijske ideje "bogočovještva".

No ni tu ne bi bilo problema (bar ne za one koji se ne bakću takvim idejama, a koje prije spadaju u demonologiju nego u filozofiju) kad se taj i takav idejni konglomerat ne bi toliko javno promovirao i kad se čak štoviše ne bi nastojao institucionalizirati tj. nametnuti se društvu pod deklaracijom "građanskog (sekularnog) odgoja", jasno "cjeloživotnog", kao surogat duhovnosti, odnosno kao jedna "nova duhovnost u kojoj bitni momenti koje svaka duhovnost mora imati ili izostaju, ili se javljaju u posve obrnutom značenju". I upravo je ovo točka oko koje se koncentriraju sve one neobične pojave vezane uz nametanje "novog svjetonazora" koje smo spominjali ranije, a čiji se smisao ne može dokučiti sve dok se ne razjasni ono što se nalazi u njegovom podtekstu. O pogubnim posljedicama ovakve prakse, koja s nadolaskom "posthumanog doba" postaje sve očitijom, ovdje nećemo suviše raspredati. Stanoviti, premda krajnje primitivni, pokušaji njezine doslovne realizacije datiraju još iz doba komunizma, tako da o njezinoj pogubnosti svjedoče već i naša vlastita iskustva s "ideološkim odgojem" iz doba bivše države. Istina je, doduše, da sekularne škole preuzimaju ulogu onih duhovnih još od doba prosvjetiteljstva i da tomu, posebno u ovo naše vrijeme, dosta pridonosi i nesnalaženje Crkve, osobito u nas, usljed kojega su ove druge škole (duhovne) učinjene ne samo nevidljivima, nego možda čak i većim dijelom irelevantnima, no odgovornost "protivnika religioznih predodžbi" za ovakav razvoj događaja zasigurno je i veća.

U ovom je svjetlu posebno zanimljivo promatrati aktivnosti subjekata na koje smo već i ranije ukazivali - dakle vladinih/nevladinih tijela - za koje se stječe dojam kako se svode na paradoksalno inzistiranje u zahtjevu da kompletno društvo "usvoji vrijednosti i obrasce ponašanja" - vezane upravo za pojam "nove tolerancije" - koje većina njegovih pripadnika veoma savjesno usvojila, uz tendenciju da se neke negativne društvene pojave (recimo diskriminacija po ovoj ili onoj osnovi) na određeni način pripišu svima, pa i onima koji ih odlučno osuđuju - onima "tolerantnima", empatičnima, druželjubivima. Međutim, ovdje se ne radi o pogrešnom dojmu - to je zaista tako, i u ovom nastojanju ničega paradoksalnog nema - već se radi o (vjerojatno namjerno stvorenoj) zavrzlami, u kojoj zapravo leži jedan od najbitnijih momenata cijele ove priče - a to je da "ciljna skupina" koju treba "naučiti toleranciji" uistinu nisu oni netolerantni - kakvih u društvu naravno da ima - dakle oni koji ne podnose "druge" i "drugačije", razni ksenofobi, šovinisti, rasisti, kao i oni koji takve podržavaju u javnosti, odnosno za njima se u nekom smislu povode - jer stvar nije (samo) u posve apstraktnom i maglovitom konceptu "nove tolerancije", kojega, kao takvog, nitko živ niti ne može "usvojiti" u pravom smislu te riječi, već u onome što se pod egidom "velikog narativa" koji se na ovaj koncept odnosi, nastoji nametnuti današnjem društvu. A to je kompletna jedna nova etika, tj. etički konstrukt koji preskribira doktrina posthumanizma, ne bi li se omogućilo ostvarenje njezinih imperativa. Očito je nastojanje, već i ranije naznačeno, da ovaj konstrukt zamijeni veliki dio danas uobičajenog etičkog kodeksa (ovdje u Europi bitno utemeljenog na kršćanskom moralnom nauku) koji je vremenom postao inherentna sastavnica našeg pojedinačnog i zajedničkog identiteta. Ova nastojanja vide se uz ostalo i iz činjenice što se najvažnije ideologemi vezani uz ovaj konstrukt, dakle "ljudska prava" i "politička korektnost", kao sistemski surogati za ljudsku slobodu i vrlinu, sveprisutni u našim medijima i da ih se u javnosti tretira s posebnom pomnjom.

"Pseudoetika posthumanizma"

Premda je instruktivno govoriti o etičkom konstruktu, čini se da je ovdje ipak bolje koristiti se terminom "pseudoetike", tj. služiti se sintagmom "pseudoetika posthumanizma", gdje prefiks "pseudo" dodajemo već i stoga jer se ovdje radi o "sustavu vrijednosti" koji proistječe iz "sistemskih zahtjeva", a ne iz činjenice čovjekove duhovnosti, ili drugim riječima ukorijenjenosti u transcendenciji, pa prema tome ne može posjedovati niti svoju metafizičku bit, koja je po našem uvjerenju za istinsku etiku nužna, a koji postaje "mogućim" odnosno "prihvatljivim" zahvaljujući upravo dijaboličnom "invertiranju duhovnosti" o kojemu je maloprije bilo riječi - supstancijalnom i značenjskom izvrtanju pri kojemu ono aposteriorno postaje apriorno, ono sakralno postaje profano, ono unutranje postaje vanjsko, ono vlastito biva otuđeno - pri kojemu na koncu Bog postaje princip sistemske moći, a intrinzična vrlina ljudske individue gubi svaku vrijednost i smisao. Pseudoetika posthumanizma pritom čini ne samo jedan segment rečenog "idejnog konglomerata" koji ovim invertiranjem nastaje, nego i stanovito "legitimacijsko uporište" koja mu omogućava da širi svoju moć u "sferi duha". I ne radi se ovdje o inače već i po sebi krajnje neizvjesnom pokušaju rješavanja problema utemeljenja etike unutar okvira materijalističke paradigme u nekom ozbiljnijem teorijskom smislu, nego se radi o veoma prozaičnom i rekli bismo nemarnom krpanju različitih "fragmenata sustava što operira vrijednostima", koji se referiraju na "naš (održivi) civilizacijski razvoj", i koji se nastoje se opravdati kvaziznanstvenim argumentima iz kuhinje "novih društvenih teorija" (poput recimo onoga što obuhvaćaju tzv. rodni studiji), uz uvažavanje aktualno važećih odnosa moći i odgovarajućih, precizno decidiranih, interesa (uglavnom ekonomske prirode), u čijim se perspektivama jasno nazire vizija "luciferijanskog eshatona" ljudske vrste (primjerice u smislu Kurzweilove "singularne točke" prema kojoj sve brže stremi naš progres).

Dimenzije ovoga problema u našoj aktualnosti postaju posebno zabrinjavajuće zbog toga što se konstrukt "pseudoetike novog doba", u nedostatku realnih temelja, nastoji utemeljiti u važećoj legislativi, pri čemu, kako se vidi već iz priče o "antidiskriminacijskom zakonu", uglavnom polučuje uspjeh. I tako dolazimo u situaciju da nam netko "zakonski propisuje što je to dobro, a što zlo, poistovjećujući ih s legalnim i nelegalnim" kako veli Malić u već spomenutom članku pod naslovom "Depresivna tolerancija", koji, premda predstavlja inače vrlo iscrpnu i slikovitu analizu MESPT-a, ukazuje i na mnogo širu problematiku što se u toj situaciji javlja. A problem s kodifikacijom "dobra i zla" jest problem razlikovanja formalnopravne i etičke problematike - koji je bitan zbog toga što se u prvom slučaju uobziruju samo oni aspekti moralnog rasuđivanja koji rezoniraju s izvanjskim kontekstom - dakle aspekti koji se odnose na društvenu (svjetsku) razinu postavljenog moralnog problema, dok se u drugom slučaju radi o mnogo širem području, koje obuhvaća oku (javnosti) obično nevidljive, osobne ali zapravo sudbinske momente naše egzistencije, pri čemu pretenzije ovakvih identifikacija i kodifikacija obično reflektiraju nastojanje za sužavanjem etičke domene (unutar društvene svijesti) koje u pravilu vodi prema negiranju ovih dubljih, metafizičkih dimenzija otajstva "dobra i zla" (odgovornosti za vlastito postojanje), a koje su kroz svoju vremenitiju narav tj. "trajanje" zapravo ključne i za pojedinca i za društvo u cjelini. Može li se ovo nazvati pokušajem da se problem "zla u svijetu" riješi tako da se pojmovi "dobra i zla" u njihovom najdubljem značenju i smislu jednostavno dokinu - nije posve izvjesno, premda dosta indikacija govori da bi tako uistinu moglo biti.

O posljedicama koje može imati i ima implementacija ovakvih principijelnih shema vrijednosnog konstrukta o kojemu je ovdje riječ na život društva, mnogo se toga može pročitati i u većem broju Malićevih analiza i rasprava na portalu "Kali Tribune", posebice u maločas citiranoj analizi, u kojoj se posebno naglašava problem sankcioniranja "jedne ljudske aktivnosti koju se do sada sekularnim sredstvima nikada nije pokušavalo izravno sankcionirati - a ta aktivnost je mišljenje" - što je bitna poanta nove (surogatne) etike koju smo nazvali pseudoetikom posthumanizma - usljed čega ona, sukladno svojim iščašenim postulatima, "praktički zabranjuje slobodu govora i, posljedično, slobodu mišljenja, čineći time nemogućom slobodu djelovanja". Zanimljive su nadalje i Malićeve opaske o "podruštvljavanju (ugrupljavanju) svijesti i savjesti" koje se na ovaj način provodi, a koje predstavlja izraz težnje za potiranjem individualnosti i autonomije pojedinca, odnosno za redefiniranjem njegovog identiteta koji bi se u skladu "novom vizurom društvenog ustroja" trebao formirati na osnovi "fragmenata grupnog identiteta" ili se u potpunosti svesti na "identitet grupe" - što predstavlja jednu posebnu temu za raspravu. Još je zanimljiviji zaključak koji se odavde izvodi, tj. Malićeva (hipo)teza da se ovakve aktivnosti poduzimaju ne bi li u nekoj konačnici dovele do "fundamentalnog iskoraka u redefiniciji pojma ljudskog bića, čiji je krajnji cilj pretvoriti ljude - premda vjerojatno ne sve (nakn. op.) - u obeskorijenjene, bespolne, heteronomne i upravljive 'klastere' kaotičnih, ali predvidljivih ljudskih resursa", što otprilike odgovara nagađanjima o pokušajima usađivanja "mentaliteta roja" u našu "kolektivnu svijest" o kojima recimo javno govore neki "teoretičari zavjere".

Sve ovo dakako predstavlja prilično smione (premda ne i sasvim neuvjerljive) hipoteze koje zahtijevaju iscrpnu i kompetentnu rapravu. A hoće li pri pokušaju implementacije ove pseudoetike "novu toleranciju" uistinu "utjerivati izvršna vlast, i to specijalno pravosudno tijelo ili specijalna policija, ukoliko se pokaže da je Ministarstvo unutarnjih poslova pogodnije od Ministarstva pravosuđa" (kao što bi to željeli autori MESPT-a), te hoće li se "kako ništa ne bi ostalo prepušteno slučaju ustanoviti i svojevrsno orwelovsko 'Ministarstvo ljubavi' što će zapošljavati nevladine aktiviste koji se već nisu uspjeli uvaliti u javne institucije", te da li će se, na koncu, "time standardni postupak umrežavanja Vlade i nevladinih udruga koje provode Vladine odluke cementirati, a članicama nevladinih udruga obaju spolova nježno staviti ruka na državni pendrek, kad je valjda nemaju prilike staviti na njegov freudijanski izvornik" - što se odnosi na već spomenutu neslavnu ulogu tzv. "nevladinog sektora" - ostaje da se vidi.
Ovo su samo neki naglasci iz Malićeve rasprave, kojima se tek naznačava širi kontekst problematike kojom se ona bavi. Za potpun uvid potrebno je, dakako, pročitati cijeli tekst koji se može pronaći na web adresi. Mi bismo u nastavku pokušali detaljnije konkretizirati našu temu te donekle zaokružiti ovo okvirno razmatranje.

Novi horizonti

Nije potrebno posebno naglašavati kako bilo koja tendencija što se pojavljuje u određenom širem društvenom okružju, nikada nije rezultat (samo) "lijepih želja", nego prvenstveno konkretnih okolnosti koje u tome okružju vladaju - postojećih materijalnih mogućnosti, odnosa moći, interesa pojedinaca i skupina, njihovih nastojanja, inicijativa, ostvarenih rezultata itd., s tim da njezina vitalnost i način realizacije u danim okolnostima ukazuje na značenje i dubinu motiva, snagu namjere i uopće moć (tvarnu ili duhovnu) subjekta koji iza je ove tendencija stoji. Što se tiče tendencija koje smo upravo razmatrali, autor ovoga teksta smatra da ih treba promatrati u kontekstu "novih realnosti" suvremenog svijeta, koji se mijenja tempom kakav nije zabilježen nikada u povijesti ljudske vrste (čemu osobito pridonosi internet tj. ranije nezamislive mogućnosti međuljudske komunikacije) - prvenstveno u kontekstu otvaranja golemih prostora slobode ljudskih bića koje omogućava strelovit znanstvenotehnološki razvoj u ovoj današnjoj postindustrijskoj i informacijskoj eri, kao i stvaranja nove svijesti čovječanstva o vlastitim mogućnostima i novim horizontima koje bi u nekim doglednim vremenima svi zajedno trebali doseći.

Normalno je naime da na takve promjene pojedinci i skupine reagiraju na ovaj ili onaj način, nastojeći ih usmjeriti sukladno svojim interesima. Agende poput MESPT-a, Agendi 21 i 2030 ili pak nešto starijeg dokumenta pod nazivom "Our Common Future" (o kojima šira javnost gotovo da pojma nema), pokazuju da su određene grupacije, koje se, zanimljivo, nikada medijski ne eksponiraju, već, dapače kao da nastoje ostati u "dubokoj sjeni", veoma zaokupljene ovakvim i sličnim problemima aktualnog trenutka i da na njih pronalaze vrlo promišljena, obuhvatna i usklađena idejna i ideološka rješenja potpuno kompatibilna, primjetimo, "duhu posthumanizma" - što predstavlja potvrdu kako se radi o istim onim skupinana koje su nosioci nametanja ove "nevidljive ideologije", o čemu smo već govorili. A još jednu indikaciju za zaključak da se ovaj "duh", kao i njegova "nova etika", nisu pojavili i svoju promociju doživjeli slučajno, tj. po nekoj "vlastitoj logici intelektualnih gibanja", kao i da posljedične agende i projekcije o kojima nas mediji izvještavaju tek usput (ako uopće), ne nastaju kao rezultanta mnoštva na razne načine intoniranih reakcija na "nove realnosti suvremenog svijeta" i/ili u pokušaju "koordiniranja" brojnih faktora koji oblikuju "globalnu stvarnost", kako se to u javnosti pokušava sugerirati, predstavlja i činjenica da se najlogičnija vizija naše budućnosti koja proishodi iz tih "novih realnosti" oštro kosi s interesima i zamislima najvećeg dijela posjednika moći na globalnoj razini, jer se u okviru novog ustrojstva života globalne ljudske zajednice, integrirane, posredstvom novih tehnoloških mogućnosti te zahvaljujući rastućem nivou znanja, vještina i senzibiliteta, vezama otvorene suradnje i uzajamne naklonosti - koju upravo spomenuti razvoj nužno nameće - postojeći proizvodni i uopće društveni odnosi mijenjaju sami po sebi - i to iz temelja.

To što netom spomenuta "manjinska skupina", usprkos brojnim prednostima novog smjera razvoja društvenih odnosa - umnogome povoljnoga i za nju samu - na razne načine nastoji zadržati status quo, odnosno slijediti "kurs" kojim su se stvari usmjeravale i do sada, uopće ne čudi. Jer kako im ovakav kontinuitet ne bi odgovarao kad se, po riječima poznatog ekonomista P. Krugmana, njihovo bogaćenje odvija neobično rapidnim tempom - što on sam ilustrira podatkom da je za skupinu onih najbogatijih Amerikanaca, koja obuhvaća desetinku promila ukupnog stanovništva Sjedinjenih Država (tridesetak hiljada ljudi), rast standarda tj. "realnih primanja" u razdoblju između 1972. i 2001. iznosio oko 500%, za 10% najbogatijih taj rast (u istoj zemlji i u istom razdoblju) iznosio oko 34%, dok je za ostale još manji - s tim da je za one najsiromašnije ovaj postotak, prema nekim podacima koje smo pronašli na internetu, bio negativan. Također je vrlo indikativan i podatak o rastu postotka ukupnog svjetskog bogatstva koji posjeduje 1% onih najbogatijih - godine 2009. taj je postotak iznosio 44%, godine 2014. 48%, a tokom prošle godine (2015.) premašio je 50%, tako da je pri njezinom kraju iznosio 50,4%. Polovicu svjetskog bogatstva danas dakle posjeduje manje od 10 promila stanovništva Zemaljske Kugle.

Za očekivati je, prema tome, da se u novootvoreni prostor slobode, pod vidom inače nužne interpretacije "novih realnosti" kao i "uređivanja novonastalih društvenih odnosa", ubacuju sistemski okviri koji taj prostor ograničavaju, tj. formiraju ga i formuliraju sukladno interesima onih koji spadaju u spomenute "promile" - a radi se prvenstveno o financijskoj i korporativnoj oligarhiji (s tim da glavninu "posla" odrađuje znanstvenoistraživačka i tehnička elita uklopljena u korporativne sheme) - s obzirom da su oni, u postojećim okolnostima, praktički jedini u prilici utjecati na procese njegovog "uvođenja u našu zajedničku stvarnost". I upravo je u tome problem - što smo daleko od toga da bi se ovi procesi odvijali transparentno, a kamoli na demokratičan način, nego se oni, čak štoviše, drže skrivenima od očiju javnosti, tako da ih je malo tko uopće svjestan, pri čemu je posebno iritantno što se onim aspektima njihove problematike koje je ipak nemoguće sakriti, u javnom govoru toliko manipulira (tj. laže). A ovi procesi presudno zacrtavaju put našeg razvoja i našu budućnost u cjelini, koji se tiču svakoga od nas, pri čemu treba naglasiti kako se njihova problematika usložnjava i zbog efekta "ubrzavanja vremena", vjerojatno povezanog s blizinom granice "faznog prijelaza društvene strukture" koji je, usljed epohalnih promjena u načinima privređivanja i života uopće, očito neminovan i koji će se zasigurno dogoditi tokom ovoga stoljeća na globalnoj razini (otvorenim ovdje ostaje samo pitanje njegove konkretne forme).

Tehnike ostvarivanja ciljeva

Nadalje, treba upozoriti i na ono što sprječava nesmetan razvitak o kojemu je ovdje riječ te stvara opasnosti što mogu biti kobne za ljudsku zajednicu - a to su tehnike kojima se spomenuti "krugovi" služe za ostvarenje svojih ciljeva, koje izgleda nadilaze granice ljudske mašte - iz kojeg su razloga zasigurno toliko i efikasne. O tim su tehnikama pisali brojni autori, pa o njima nećemo duljiti, naglasit ćemo samo kako je zahvaljujući njima, primjerice, čak učinjeno da nesumnjivo golemi napori na zauzdavanju odnosno "kanaliziraju" svih onih prirodnih tokova što na svim društvenim skalama, od osobne do globalne, vode k prevladavanju dominirajućeg sustava gospodarskih odnosa temeljenog na kompetitivnoj paradigmi, kao i inače "globalne konkurencijske doktrine tj. ideologije", koji upravo i predstavljaju glavni generator problema suvemenog svijeta - u korist kooperativnog sustava organizacije rada i privređivanja (ovdje prvenstveno imamo u vidu projekte "slobodnog razvoja" na području informatičkih tehnologija i energetike (vidi fusnotu (10)), putem kojega se na najprimjereniji način omogućava sve temeljitije oslobađanje čovjeka od materijalnih i duhovnih prisila - ostanu praktički neprimjećenima. Dakako, bit ovoga fenomena leži u pitanju - Što mi to zapravo "vidimo"? - na koje, skupa s mnogim drugim autorima, možemo odgovoriti da su ono što "javnost vidi" zapravo "slike" ili "virtualne realnosti" kojima se niti ne pokušava "odraziti stvarnost kao takva" (koja ipak postoji), nego se ona nastoji "stvoriti iznova" u formi simulirane (iskonstruirane) "medijske stvarnosti", no ova se problematika odnosi na aspekte šire društvene svijesti uronjene u "sistemsku i sistematsku laž" koja svojom složenom hijerarhijom falsificiranih "činjenica" naš inače kompleksan svijet čini neshvatljivo "kompliciranim", što je sve jedna posebna tema koja izlazi iz okvira ovoga teksta.

Ono što nam je ovdje bitnije jest "kapilarna razina" ili ono što možemo nazvati "osobnom stvarnošću pojedinca", u čijim je okvirima suočavanje s okolnostima lažiranja "slike svijeta" i manipulacija društvenom sviješću ipak neizbježno. I upravo se na ovoj "razini", prema našem mišljenju, danas događa najvažniji posao oko "inverzije duhovnih vrijednosti i duhovnosti same", i to u smislu sljedećeg koraka rečenog manipulativnog procesa kojim se, u prvu ruku, nastoje izgladiti proturječja što na vidjelo izlaze osobito pri "egzistencijalnom sudaranju sa svijetom" - najprije putem redefiniranja osobnog vrijednosnog sustava, a potom, sljedstveno, i samog subjekta spoznaje (društvene) stvarnosti. Tu negdje izgleda leže neposredni, vremeniti motivi "invertiranja duhovnosti" u okviru kojega se, kako rekosmo, konstruira i "nova etika za novo doba", vrijednosni sustav koji ne proizlazi iz iskonske težnje čovjeka prema dobru za sve, nego kao "sistemsko rješenje" biva nametnut izvana - i to sasvim sigurno radi realiziranja časovite težnje određene skupine ili određenih skupina ljudi prema dobru za sebe. S tim da se, primijetimo, prirodna težnja čovjeka prema 'dobru za sebe' ovdje ne diskvalificira sama po sebi, jer kao takva predstavlja tek polazište na krivom putu izvrtanja (našeg) smisla, što negativ čini podrazumijevajućim. Dakako, ovo se izvrtanje ne događa samo sada, u ovom našem vremenu, ono kao što znamo traje u kontinuitetu (putem nametanja dogmatskog mišljenja, ideologizacije društvene svijesti, direktne ili indirektne prisile, proizvodnje pristanka i raznih drugih metoda), samo što današnji pojavni oblici ovoga fenomena po širini zahvata, iz razumljivih razloga, zasigurno nemaju premca u ljudskoj povijesti - premda su neki od njih u ranijim vremenima zasigurno bili i skaredniji.

Što se samog konstrukta pseudoetike posthumanizma tiče, možda bi (još jednom) trebalo naglasiti njegovu paradoksalnost, koja proizlazi već iz činjenice da se dobrom i zlom operira kao apstraktnim varijablama "održivog sustava", koje su, u principu, proizvoljne (relativne) i koje se, s obzirom na svoju formalnu prirodu mogu staviti u istu ravan, otkuda onda proizlazi praksa da se umjesto pronalaženjem načina borbe protiv ljudskih poroka, ova pseudoetika bavi pronalaženjem najprikladnijih metoda kojima se njima može manipulirati, odnosno formuliranjem argumenata na osnovi kojih se oni normaliziraju i usustavljuju (pa se tako recimo legalizira droga, prostitucija postaje prihvatljivom pojavom, nasilje (nečije, no ne i svačije) se opravdava "višim ciljevima", a egoizam i pohlepa se promoviraju kao vrline) - jasno, uz uvjet da se uklapaju u "zacrtane sheme", koje su zapravo definirale i ovu pseudoetiku samu . Ovakva paradoksalnost djeluje zbunjujuće na čovjeka u njegovoj prirodnoj težnji prema općem (univerzalnom) dobru, odnosno u njegovom "životu po savjesti", no cilj prema svemu sudeći i jest moralna dezorijentacija, destrukcija osjećaja za dobro i zlo, dakle osjećaja za pravdu, za istinu, za druge ljude, za ljudsku zajednicu u cjelini, čime se opet, u nekoj vrsti povratne sprege, nadalje izgrađuje i učvršćuje dijabolički invertirana duhovnost postmodernih društava (što uključuje širok raspon pomodnih životnih orijentacija, od konzumerizma, i makrobiotike do scijentizma i newageovskog misticizma), unutar koje ova pseudoetika postaje mogućom tj. "prirodnom".

Dezorijentacija

U ovako kreiranoj dezorijentaciji, koja pojedinca zapravo dovodi u stanje "kontroliranog uma", lažne vrijednosti osvajaju ljudske duše, omogućavajući uspostavu konstrukta pseudoetike kao "dijela sustava simuliranja svijeta" tj. kao važećeg vrijednosnog "sustava za sebe" - koji je i sam "invertiran" već zbog toga što ne teži "dostizanju (univerzalnog) dobra", nego se bavi "manipuliranjem (svjetskim) zlom" - i upravo je ta "fiksacija na zlo, a ne na dobro", s obzirom da je "neutralnost" sustava koji bi htio preuzeti prerogative etike ipak nemoguća, ono najgore u ovoj priči. Ako ipak nije najgore to što se sve ovo događa ne samo kroz neformalne instance koje se dotiču osobnih svjetonazorskih stavova i preferencija pojedinca, nego i kroz obrazovne, zakonodavne i sudbene, te političke institucije današnjih država i državnih asocijacija (recimo EU), kako je to već bilo naglašeno nešto ranije. Ovakva priroda napora na "utemeljenju" ove pseudoetike i uopće pseudoduhovnosti rečenog "Novog Vrlog Svijeta" (tj. na njegovoj ideološkoj indoktrinaciji), zasigurno argumentira Malićevu tvrdnju o pokušaju stvaranja "upravljivih 'klastera' kaotičnih, ali predvidljivih ljudskih resursa", premda prava poanta, po našem mišljenju, nije čak niti u jednoj ovakvoj "inicijativi", nego u nečemu što smo u jednom prethodnom tekstu nazvali "kupoprodajom ljudskih duša", a o čemu bi trebalo biti više govora na nekom drugom mjestu.

I sad se možemo vratiti na našu glavnu temu - pojam tolerancije - da bismo formulirali zaključak ovoga razmatranja. A njega možemo uobličiti u tezu - koju po našem mišljenju sve ovo dosad rečeno čini plauzibilnom - da termin "tolerancija", koji je danas u javnom optjecaju, predstavlja zapravo eufemizam ili šifru za odabrani način pacifikacije društva radi zadržavanja stečenih pozicija moći od strane društvenih elita u uvjetima ubrzanog progresa današnjeg svijeta, posebice u smislu informiranosti, znanja i posljedično samosvijesti najširih društvenih slojeva, a što se sve događa u okvirima aktualnih projekata društvenog inženjeringa koje se uglavnom nastoji implementirati na "globalnoj skali" (što i uzrokuje tolike tenzije i sukobe u današnjem svijetu). Odgovor dakle na pitanje - Zašto bismo trebali biti "tolerantni"? - nije onaj koji nam se obično podmeće - Da ne bismo ugrožavali "manjince" - Srbe ili Arape, homoseksualce ili lezbiljke, pravoslavce ili muslimane, ateiste ili komuniste - oni su u ovoj priči sekundarni ili posve nevažni - nego je primarni odgovor ovaj - Da bi nas učinili pripravnima šutke, bespogovorno, tolerirati retrogradne tendencije kojima se iz interesa naših vladara tj. svjetske oligarhije pokušavaju zauzdati neminovni procesi oslobođenja i razotuđenja ljudske osobe koje omogućava aktualna znanstvenotehnološka revolucija, a koje široka primjena suvremenih tehničkih dostignuća i rastuća svijest čovječanstva o vlastitim sposobnostima i mogućnostima za sveobuhvatni (tj. realni) napredak čini ostvarivima u relativno bliskoj budućnosti.

A upravo se u takvoj perspektivi stvaraju pretpostavke istinske (implicitne) tolerancije, odnosno uvjeti za rast i razvoj ljudske duhovnosti - otvorenosti uma i/ili usmjerenosti prema transcendenciji - koja se na rečene načine očito vrlo brižljivo nastoji ugušiti, što bi bio još jedan dokaz kako "tolerancija manjina" (onih koje smo već nabrajali, a koje valjda pristaju na ovu igru) za "vladare" ne znači ništa - tim prije što se upravo kroz njihovu "novu toleranciju" i "invertiranu duhovnost" stvaraju i produbljuju artificijelne razlike te potiru vrijednosti iz kojih izrasta vrlina konstitutivna istinskom zajedništvu svih ljudi. Na koncu, sasvim je sigurno da bi "manifestna tolerancija hrvatskog i europskog društva" (u smislu usrednjene vrijednosti koja bi se iskazala u empirijskom istraživanju) bila mnogo veća kad svakodnevno ne bismo morali svjedočiti bezočnim manipulacijama javnim mnijenjem i suočavati se s njihovim tragičnim posljedicama - u tom bi slučaju daleko veće bilo i naše povjerenje, i u "sistem", i u "ljude", pa bi recimo zazor ili otvoreno neprijateljstvo naših građana prema izbjeglicama tj. imigrantima s Istoka i Juga bili mnogo manje izraženi (jer pravi problem i ovdje, a i inače, predstavlja nepovjerenje, dakle šira društvena klima, a ne tobožnja netolerancija prostoga puka).

Tu dakle leži izvor onoga paradoksa koji smo već spominjali ranije, a to je da "ciljna skupina" kojoj se ("sistemskim sredstvima") nastoji usaditi "nova tolerancija" nisu oni koji ne podnose "druge" i "drugačije", razni ksenofobi, šovinisti, rasisti, kao i oni koji takve podržavaju u javnosti, odnosno za njima se u nekom smislu povode - oni se u tim pričama spominju tek tu u tamo, kad je potrebna neka zgodna ilustracija - nego su prava ciljna skupina upravo oni s "druge strane", čija je tolerancija "implicitna" tj. oni čiji etički i duhovni repertoar seže mnogo dalje od granica oktroiranog koncepta "eksplicitne tolerancije" koji je upravo i dizajniran tako da bi se kroz sheme ignorantskih društvenih relacija i marginalizacije istinske vrline mogla razbijati društvena kohezija i ljude pretvarati u izolirane i dezorijentirane jedinke kojima se lako može manipulirati ("obeskorijenjene, bespolne, heteronomne i upravljive 'klastere' kaotičnih, ali predvidljivih ljudskih resursa" kako to kaže Malić) .

Ono što je još u vezi naše teme potrebno naglasiti jest da se ovdje ne radi o "zavjerama moćnika" protiv društva, kako to zamišljaju kojekakvi "konspirolozi", već i zbog toga što teorije zavjere postoje uglavnom iz razloga što stvari nisu onakve kakvima ih se u javnom mnijenju drži da jesu, ili drugim riječima zbog institucionalizacije društvene laži koja je istinu potisnula na margine života. Ovdje se jednostavno radi o ostvarivanju interesa određenih povlaštenih skupina, pri kojemu su, kako je to uvijek kroz povijest i bilo, "dopuštena sva sredstva", s tim da poanta nije toliko ni u njihovoj "moći", niti u našoj "nemoći", koliko u prividu "demokratičnosti i transparentnosti upravljanja društvom i donošenja političkih odluka", u iluziji "javnog nadzora nad društvenim zbivanjima" ili pak u bajkovitom osjećaju "sve veće 'humanizacije' odnosa među pojedincima i skupinama te oslobađanja od 'društvenih stega'", čija neutemeljenost u zbilji upravo i uzrokuje osjećaj "zavjereničkog djelovanja" koji ljude obuzima kad vjerodostojne informacije o određenim "podzemnim zbivanjima" - a "prava politička zbivanja" redovno se i mogu okarakterizirati kao "podzemna" - ipak izađu na svjetlo dana i izazovu zaprepaštenje šire javnosti - što se zahvaljujući stvaranju nove, internetske javnosti, dešava sve češće.

"Nova tolerancija"

I u tome je uglavnom bit doskočice s "novom tolerancijom", kao i uopće "(pseudo)etike ljudskih prava i političke korektnosti" - u stvaranju ozračja unutar kojega bismo, uza sve ostalo, trebali tolerirati i one zbog kojih najveći dio svjetskog stanovništva živi ispod svake granice ljudskog dostojanstva, iako postoje sve pretpostavke da to tako ne bude - "gospodare ovoga materijalnog svijeta" skupa s bulumentom njihovih dobro plaćenih lakeja i iluzionista, od tzv. medijskih zvijezda koje iz dana u dan naše depresivne stvarnosti ispunjavaju nekim psihodeličnim "blještavilom" i "glamurom", preko bankarskih čarobnjaka koji običavaju iz šešira izvlačiti milijarde dolara, političkih, poslovnih i znanstvenih biznismena čiji ingeniozni "projekti" prečesto upropaštavaju i biosferu i noosferu i teosferu našega Planeta (što uopće nije slučajno), pa sve do nevladinih aktivista koji svojom pasivnošću ili pak pristajanjem i aktivnim učešćem u ovim žalosnim igrama dodatno pridonose da se stvari kreću tako kako se već kreću (premda bi upravo oni trebali utjelovljavati glavne mehanizme kontrole, a ako je potrebno i vodeću snagu otpora).

Ili, da preciziramo, u toleriranju njihove laži, bezočnosti, cinizma, pohlepe kojom pokušavaju prisvojiti i sebi podvrgnuti rezultate našeg civilizacijskog razvoja, posebice našu duhovnu baštinu, koji pripadaju cijeloj ljudskoj zajednici, s obzirom da su bili stvarani kroz stoljeća i tisućljeća mukotrpnog rada svih generacija koje su nam prethodile, a na koncu čak i ono što nam je naprosto "Bogom dano". I dakako, u stvaranju "nove normalnosti" koja se dominantno karakterizira pojmom tzv. "održivosti" unutar koje se pokvarenost (grešnost), i navedenih skupina, i kompletnog "sustava" koji nam one pokušavaju nametnuti, odnosno koji su nam već nametnule, ima smatrati legitimnom i opravdanom pa zatim i poželjnom odnosno moralnom. Mogli bismo još nadodati i to da se nova sustavna etika može, na "dubljoj razini" razmatranja, promatrati kao magijska formula jedne okultne, doktrine - koja, primjetimo, nije naprosto mutna zamisao koja prebiva "u eteričnim oblacima nečije mašte", nego je djelatna snaga koja usmjerava povijesna zbivanja - zahvaljujući kojoj se (formuli) laž i zlo sustava pretvaraju u njegovu "funkcionalnost" i "korektnost" (kao simulakrume "istine" i "dobra"), po već spomenutoj dijaboličkoj shemi "invertiranja svega postojećega" - u kojoj se stvarima pridjeljuju značenja suprotna od onih koje stvarno imaju.

Mnogo važnije stvari od "ugroženih manjinaca", prema tome, barem prema našem mišljenju, predstavljaju razlog zbog kojega se u javnosti toliko mnogo govori o "vrlini" (novokomponirane radio)aktivne tolerancije, vrijednosnom konstruktu bez realnog sadržaja i utemeljenja - jer se vrlina ne može, kako bi to posthumanisti htjeli, "konstruirati" tj. nadomjestiti svojim surogatom (koji u svakom slučaju kao nešto neautentično tj. lažno predstavlja njezinu negaciju), a toliko se malo govori o istinskim vrlinama, inherentnima ljudskoj osobi, koje su jedine realno djelatne u našim životima - o poštenju, skromnosti, predanosti, velikodušnosti, solidarnosti i uopće zauzetosti za one u nevolji, iskrenosti u odnosima s drugim ljudima, hrabrosti u suprotstavljanju zlu koje divlja oko nas, smjernosti, samozatajnosti, suosjećajnosti; istinoljubivosti i pravdoljubivosti; otvorenosti uma i čistoći srca - iz kojih zapravo i izrasta ona implicitna, nenametljiva tolerancija, koja tek kao takva može funkcionirati onako kako treba - punom svojom snagom.

Hoće li sve ove naše vrline, zbog očite nelagode koju izazivaju u krugovima moćnika, uistinu biti "skinute s repertoara" i zamijenjene pseudovrlinama utjelovljenim u "novoj toleranciji", da bi tako pseudoetika posthumanizma i preko nje posthumanizam sam, u smislu, kako već rekosmo, "duhovnosti izvrnute naopako" (koja bi se po jednadžbi spomenutoj u fusnoti (8) - ako je ona točna, a mi smo uvjereni da jest - svodila na ideologiju u svojoj najčišćoj formi - iskrivljenu, (po)grešnu, u sebe zatvorenu svijest, što onda kroz svoju diseminaciju izvrće i sve ostalo), u nekoj skorijoj ili daljoj budućnosti zaista zavladali Kuglom Zemaljskom, to sada još ne možemo znati. No to nas izgleda ne bi ni trebalo biti briga. Jer bi "Novi Vrli Svijet" stvoren na takav način zasigurno i u najgorem slučaju mogao biti tek nešto što se samo na marginama razlikuje od iluzije. Ili, drugim riječima, predstavljao bi mjesto koje se, barem za one koji usprkos svemu ipak nekako uspijevaju ostati ljudi, uvijek nalazi negdje drugdje.

Zdenko Kremer
Književna revija Marulić (2016.)