Izlaganje prof. dr. sc. Ive Banca na predstavljanju knjige “100. obljetnica pravaške saborske intepelacije 1918.-2018./ Grozote u Odesi 1916.-1917.”

Godina 1918. je obljetnica raspada Austro-Ugarske. U Poljskoj se nakon 123 godine podjele slavi obnova poljske države (Polonia restituta). U Češkoj i Slovačkoj, unatoč loših iskustava u dvije čehoslovačke države, ove dvije prijateljske zemlje poduzele su zajedničko sponzorstvo niza konferencija o zajedničkom oslobođenju od habsburške prevlasti. U Rumunjskoj i Italiji slavi se proširenje nacionalnih država. U Srbiji se osjeća veliko zadovoljstvo ostvarenjem srpske dominacije u Kraljevstvu SHS. Jedino je u Hrvatskoj nažalost prisutan ambivalentan pogled. Za one koji tvrde da se nije znalo što će biti ili da je riječ o velikoj prosvjetiteljskoj ideji, naš odgovor je da lažu i da se uglavnom sve znalo unaprijed. Znalo se za Odésu i pokolj hrvatskih ratnih vojnih zarobljenika u toj carskoj luci i okolici 1916.-1918. To je bio je uvod u Jugoslaviju. Izvrsno je da se Ante Čuvalo odlučio podsjetiti nas to stradanje naših ratnih vojnih zarobljenika koji su se nakon mira u Brest-Litovsku na proljeće 1918. vraćali u domovinu i pričali o tomu što su doživjeli u novačenju za Srpski dobrovoljački Korpus.

Ponovno objavljivanje interpelacije dr. Aleksandera Horvata i njegova pravaškog saborskog kluba važno je zbog sljedećih razloga:

(1) Horvat je nedvojbeno dao naslutiti razmjere terora nad hrvatskim ratnim vojnim zarobljenicima u carskoj Rusiji, kojeg su provodili srpski časnici uz prešutnu potporu carskih vlasti (...ništa drugo nego mučilište i pakao za Hrvate...). Posebnu pažnju, zahvaljujući svjedočanstvu dragovoljca Jurja Grčevića, posvetio je krvavim događanjima u Odesi; pobuni na Kulikovu polju i pokoljima u Kanatnom zavodu, što se dogodilo krajem listopada 1916.: ...ribari mornari odeški nalazili su mrtvace u Crnome moru...

(2) Horvat je također upotrijebio svjedočanstva hrvatskih disidenata iz dobrovoljačkih postrojbi, koji su, premda vjerni ideji jugoslavenstva (Horvat naglašava:...da ne mislite da to piše čovjek naš i našeg političkog mišljenja...), shvatili da im srpska vlada zapravo nudi srpsku prevlast, a oni su oni su tražili federativnu Jugoslaviju, ravnopravnost latinice i ćirilice, te ravnopravnost hrvatske zastave sa srpskom i slovenskom.

(3) Opet uz pomoć disidentskih izvora (list „Jugoslavija“ što je izlazila u Petrogradu), Horvat nije propustio dovesti u pitanje ulogu ljudi izdajničkog jugoslavenskog Komiteta (Jugoslavenski odbor), poput Franka Potočnjaka, a posebno Milivoja Jambrišaka, koji su po njemu bili suučesnici nasilja nad hrvatskim silovoljcima. Gdje je u to vrijeme bio grlati dr. Jambrišak? Dok su nesretne žrtve stenjale, jaukale i umirale pod rukama krvnika, Jambrišak je sa svojim štabom sjedio je negdje u Sjevernoj gostionici i gutao rujno vino za novac dobiven iz nepoznatih izvora. Pijani se jezik lijeno premetao po ustima, dok je veliki »politričar« izricao svoje mudre izreke kao npr. – He-he. Hrvati su mašina, treba ga samo dobro naviti pa će ići kamo god hoćeš ... He-he, sve su to Frankovci ... Treba dobro izlupati ... He-he, sve izdajice treba ubiti. Šta treba žaliti razne »bundaše«, zagorske glupane! Horvat je znao da je Jambrišak bio liječnik-dragovoljac u srpskoj vojsci za Prvog balkanskog rata, ali nije mogao znati da će svoju političku karijevu završiti kao član predsjedništva ZAVNOH-a i povjerenik za narodno zdravlje NKOJ-a.

Pravaška interpelacija iz srpnja 1918. nije bila posljednji potez ove manjinske skupine kako bi se spriječilo nametanje Jugoslavije. Premda pravaši nisu sudjelovali u osnivanju Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (5.-6. listopada 1918.), oni su od saborskog predsjedništa tražili ukidanje Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) kako bi se hrvatske i slovenske zemlje (Banovina, Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Istra, slovenske zemlje, te Međimurje i Rijeka) ujedinile u jednu državu Hrvatsku. No, frankovci su tražili suglasnost cara Karla za njihov projekt, koji bi faktički uveo trijalizam u reformiranu Monarhiju. Uz uvjet da mora imati suglasnost ugarske vlade, Karlo je podržao frankovačko traženje (Bad Ischl, 21. listopada), a idućeg dana u Budimpešti isto je učinio i István Tisza, najmoćniji mađarski političar. No, Narodno vijeće SHS bilo je neumoljivo. Frankovci su doslovno zbrisani s političke scene nakon 29. listopada, tj. saborske odluke o prekidu svih odnosa s Austrijom i Ugarskom, kad su prijedlog podržali uz izliku da im je program ispunjen; nakon toga su se samoraspustili. Pokazalo se da je riječ o privremenom povlačenju. Iskustvo Jugoslavije, točno kako je Horvat predvidio u njegovoj interpelaciji, vratilo je život pravaškim idejama i dovelo do novog buđenja hrvatskog nacionalizma. To buđenje počelo je još u listopadu i studenom 1918., dakle prije tzv. Ujedinjenja, velikom pobunom seljaka i zelenoga kadera u gornjoj Hrvatskoj – od Like i Zagorja do Vuke i Dalja. Hrvatski seljaci nisu čekali srpsku vojsku ili Narodnu gardu Narodnog vijeća. Borili su se za slobodu, a po Đakovštini i drugdje vješali su ih povjerenici Narodnog vijeća, ljudi poput Ivana Ribara, koji su 1. prosinca 1918. prodali Hrvatsku Beogradu. Tako je – u Odesi i Slavoniji – počela Jugoslavija i prije nego što je mali Zubar pročitao svoj kapitulantski tekst Aleksandru Karađorđeviću; tekst u kojemu je naglasio da su Slovenci, Hrvati i Srbi na teritoriju bivše austro-ugarske monarhije izveli prevrat i privremeno konstituirali nezavisnu narodnu državu, prožeti idejom narodnog jedinstva. Privremeno? Točno 33 dana. Kako je to nekima još uvijek privlačno...

prof. dr. sc. Ivo Banac