Ribanje i ribarsko prigovaranje

"...za trudom daj pokoj / Tko neće na prišu skratiti život svoj." Hektorović

Jedan trodnevni ljetni izlet potakao je hvarskog vlasteli­na Petra Hektorovića (1487.-1572.) da spjeva putopis Ribanje i ribarsko pri­govaranje koji osta jedno od najzanimljivijih djela hrvatske književnosti XVI. stoljeća. Sjetih se ovog starog teksta ne zbog umetnutih počasnica, narodnih pjesama, gatki i sentencija, niti poznatih poh­vala Maruliću i Splitu gradu, već zbog — rekao bih — reportažnih pojedinosti o plovidbi i ribarenju po srednjodalmatinskim uvalama davnoga ljeta 1556. godine.

Hektorovićevi pjesnički opisi ljetne dokolice toliko su svježi i slikoviti da se i danas mogu s užitkom čitati. Odišu dahom onog iskonskog dalmatinskog ozračja koje još uvijek možemo doživjeti plutajući pod jedrima ili veslajući (nikako uz huku motora!) duž obala naših otoka prepušteni ljetnom suncu, smorcu i moru. Jezik mu je bogat i razumljiv. Budi u nama nostalgična prisjećanja na drevne hrvatske pomorsko-ribarske nazive koje smo izloženi razno­raznim pomodnostima s vremenom zamijenili ili zaboravili. Na vremena ona kada Dalmatinci od pera još nisu bili konta­minirani mletačkom terminologijom koja će tijekom slijedećih dvaju stoljeća opteretiti bastardnim natruhama dalmatinski govor. Natruhama koje nam na žalost neki malomišćanski humoristi i stihoklepci zabavnih melodija još i danas podmeću kao to­božnji „autentični” dalmatinski kolorit! Trajao je taj renesansni vikend tri dana, odnosno četiri jutra i tri noći. A svaki je dan podijeljen na vrijeme ručka (doručka!) objeda, užine, večere i ribarenja.

PARVI DAN

Slaba zdravlja i zamoren poslovima oko Tvardlja i bašćine u Starom Gradu, odluči Hektorović kao razuman sedamde­set ogodišnjak: Ziđe ostavivši, meštre i težake (...) za tri dni / Da kudgod putuju, neka me doma nî. Za pratioce ođabra dva profesionalna hvarska ribara Paskoja Debelju i Nikolu Zeta kim je plav postelja kad litniji lov biva. Paskoje povede i sina neka im se nađe pri ruci.

Naredi im: Da plav sprave i arbor i jidro / I vesla da stave i timun i sidro / I mriže tankoga tega kê padaju / Der do dna morskoga i putom plivaju... Još ponesu kopitnjak i osti i luča zametaj / S kim će ribe bosti večer vozeć uz kraj. Ne zaborave ni pobuk novi ni staru mrižicu da love ježince. Jedino ne ponesu kanjčenicu.

Tako opremljeni zaveslaše put Kabla i došavši u Zavalu pokušaju s mrežom, ali im zapne i jedva je oslobode pomoću kolača od kamika. Na vrhu Kabla uhitiše zubaca za sriču / Kî priličan biše k jednomu teliću (...) kako klada od pedlja mu rilo!

Uto se podigne smorac (maistral) i zajedriše u najlipju luku gdje se nalazi bašćina vlastelina hvarskoga Bartučeviča. (Njemu je Hektorović i posvetio Ribanje!) Na žalost ne zatek­nu domaćina, već nepoznane gosti (danas bismo kazali „nepoznate vikendaše”) koji se upravo spremahu natrag put Grada Novo­ga (Hvara).

Podarivši neznance i Bartučevićeve težake ulovljenom ri­bom, Hektorović reče svojima: „Druzi mili, nač hitasmo ri­be / Ča smo pozabili svi naše potribe? / Vrime je blagovat: ča se oblinismo?’' Tada ribari i dječak variše i pekoše kako sami htiše (rekli bismo 'lešo i na žaru’). Poslije ribe oborite Paskoje im ponudi prisnac, turtu ili jajnik, ali Hektorović ne htjede mišati s ribom mrsne stvari.

Napivši se muškatila, zapjevaju ribari počasnicu gospodaru. Očekujući sumrak, pričaju o onome što su čuli na Solin­skoj rici (Jadru!) kon Urmanić mlina i kol njih kaštila. Zatim užinaju meda u satju i kus ponačeta prem s kruhom kaškavala (sira!), te paprenjakov, vina i voća. U sumrak obilaze luku i dive se Bašćinu gledajuć, oh koli lipa je!. Kasno večeraju i zanoće.

DRUGI DAN

Sutradan poraniše i zaveslaju put rta Šolte daržeć se varhu vitra. Da vrijeme prikrate, ribari pjevaju dvije bugaršćine sarpskim načinom, a zatim u dva glasa tužbalicu s Dunava.

Oko podne na kraj dopriše Bračkoga otoka i tu nalove kopita i ježina, a Nikolu pošalju na kopno: Ništar ne šćedivši kupit sve ča more / Za našu potribu, jer mi se čini to neslatko svej ribu blagovat u lito.

Prilegnuvši u sjenu, na brodu čekaju, a Paskoje prigovara Hektoroviću što mu nije dao ponijeti kanjčenicu i kaže: ,tNahital bih kanjac, jer ovdi love se / Procipov (sira!) i janjac dokle on donese. ”

Nikola se vraća u pratnji bračkog pastira koji mu pomaže nositi obilate zalihe. Pastira napiju vinom, a Hektorovića vin­cem razvodnjenim i zaplove put Nečujma koji luka je velika; vridna za življenje / U koj su razlika mista za lovljenje, / Ki u njoj plavi vežu liti dohodeći / Na šest mist potežu tratu tuj loveći.

Udaljivši se podaleko od bračke obale, zaželi se Hektorović opet napiti: Al bihu kopita (školjke!) uzrok al ježine / Al vrućina lita, al ke stvari ine. Tek tada primijete da su na Bra­ču zaboravili bukliju i pehar, Hektoroviću dragu uspomenu koju mu je donio znanac iz Damaska. Ta prekrasna kupica imala je na dnu urezan polumjesec sa zvijezdom, a na njoj je arap­ski pisalo: Gdi god budeš ti, veseli družinu!

Vraćaju se natrag i pronađu zaboravljene stvari. U međuvremenu sunce se već primaklo zapadu i ribari požure: Barže se makoše jače napirući / Dolame svukoše i potni i vrući / Tuj si podvikujući i trisku čineći / Kraj morski minujuć, more se pineći / Prostirući ruke ča bolje umihu / Na ustje od luke dojdoše gdi htihu. Pripremaju večeru pekući na prišu, a zatim se prepuste hladu noći slušajući kasni pjev ptica.

TRETI DAN

Rano ujutro obilaze nečujamsku uvalu. Posjećuju nekada­šnji stan don Dujma Baništrilića Splićanina, u kojemu je prije četrdesetak godina duže vremena boravio i Marko Marulić. Najprije svraćaju u carkvicu, zatim razgledaju vartal i gustirnu. Obilaze zemlju ka se teži (obrađuje!) i lipu poljanu / Kori ku­će ka leži kakono na dlanu / I pridvorje i dvor, k tomu stabla nika / Više hiže odozgor od voća razlika. Poslije ribari love po uvali, a Hektorović uživa gledajući. Slijedi antologijski opis nekadašnjeg ribljeg obilja u Nečujmu. Danas nam zvuči kao čista ribarska bajka:

On kî jih dosiže gdi cić ribne kosti / Sa strahom jih podviže, bojeć se nabosti. / Nikad se čujaše: nut, praveć ovoga / Koga istezaže, ZUBACA veloga. / Nikad jih brojaše: drugi, treti, peti. / Nikad govoraše: deveti, deseti, / Š njimi se hitahu ŠKARPINE kolike,/ I kê se micahu KOMARČE velike, / ČARNOREPI tokoj nemali za timi / Kih biše velik broj ribarni mevsvimi. / SALPE se lovljahu, VRANE, DROZDI, PICI,/ Mev kimi višahu PAGARI velici./ ŠARGI, TRILJE koje tko god bi zbrojio, / I ARBUNI toje, vid bi se u trudio, /Al jim biše paša kud lovit hodismo/ / Al bî srića naša ta tôko lovismo.

Završivši s ribolovom, združiše na obali ručak zajedno s obidom. Isplovljavajući iz Nečujma susreću galiju. Zapovjed­nik prepozna Hektorovića — već je ranije navraćao je u Stari Grad — i pozo­ve ga na brod. Slikovitim riječima hvali ljepote Hektorovićevog Tvardlja i bašćine. Podare zapovjednika odabranom ri­bom, a on im uzvrati narančama i limunima koje je vozio put Splita.

Povoljnim vjetrom zajedre put Kabla. Usput ponapivši se vina ribari počeše se mev sobom šaliti. Nižu se pitalice, pos­lovice i sentencije.

Stigavši kasno popodne pod Kabal užinaju, a Hektorović pođe posiditi pri moru na kraju. Doskora i večeraju vareno i pečeno, lipo napravljeno. Dok čekaju da padne mrak pričaju od lova morskoga. Onda vazamši svićalo luč na nj postaviše... Hektorović je odušev­ljen noćnim ribolovom:

Idosmo puzeći potiho kraju pram / Jedan njih vozeći, drugi osti vazam. / Oh lipo ti biše meni pog­ledati / Kad riba ploviše gdi ju on zamlati (...) Prid samu Za­valu dojdosmo loveći / Kako u zarcalu sve na dnu videći. / I znaj da lov taki miliji mi biše / Nego ini svaki kî parvo činiše.

Ubiju ponešto ribe i dva jastoga, a kada odskoči mjesec prestanu loviti i prî ner sunce sja na Tvardalj dopriše. Paskoje i Nikola tuže se da su dugo izbivali iz ribarske družine: Luč nam je cipati i karpiti mrižu / A pak putovati k Visu na Komižu.

Završavajući Ribanje Hektorović napominje Bartučeviću da bi mu bio poslao ribe, ali da je Hvar daleko: ,,A znaš ča se reče: jij ribu iz mora / A meso iz kože, jer jedno i drugo / Kako znaš ne može liti stat nadugo. ” Zato mu šalje ovu knji­žicu koja će mu biti draža ner moja lovina / ke bi bil barzo sit. Tako će mu i ime živjeti dokle strana ova (...) bude štiti slova našega jezika.

Šteta je što gostima srednje Dalmacije ne možemo ponu­diti bogato ilustrirano, popularno (višejezično) izdanje tog jedinstvenog hrvatskog renesansnog ribarskog putopisa. Od sličnog bi djelca neki europski narodi očito napra­vili prvorazrednu kulturnu i turističku atrakciju.

Frano Baras