Ribanje i ribarsko prigovaranje
"...za trudom daj pokoj / Tko neće na prišu skratiti život svoj." Hektorović
Jedan trodnevni ljetni izlet potakao je hvarskog vlastelina Petra Hektorovića (1487.-1572.) da spjeva putopis Ribanje i ribarsko prigovaranje koji osta jedno od najzanimljivijih djela hrvatske književnosti XVI. stoljeća. Sjetih se ovog starog teksta ne zbog umetnutih počasnica, narodnih pjesama, gatki i sentencija, niti poznatih pohvala Maruliću i Splitu gradu, već zbog — rekao bih — reportažnih pojedinosti o plovidbi i ribarenju po srednjodalmatinskim uvalama davnoga ljeta 1556. godine.
Hektorovićevi pjesnički opisi ljetne dokolice toliko su svježi i slikoviti da se i danas mogu s užitkom čitati. Odišu dahom onog iskonskog dalmatinskog ozračja koje još uvijek možemo doživjeti plutajući pod jedrima ili veslajući (nikako uz huku motora!) duž obala naših otoka prepušteni ljetnom suncu, smorcu i moru. Jezik mu je bogat i razumljiv. Budi u nama nostalgična prisjećanja na drevne hrvatske pomorsko-ribarske nazive koje smo izloženi raznoraznim pomodnostima s vremenom zamijenili ili zaboravili. Na vremena ona kada Dalmatinci od pera još nisu bili kontaminirani mletačkom terminologijom koja će tijekom slijedećih dvaju stoljeća opteretiti bastardnim natruhama dalmatinski govor. Natruhama koje nam na žalost neki malomišćanski humoristi i stihoklepci zabavnih melodija još i danas podmeću kao tobožnji „autentični” dalmatinski kolorit! Trajao je taj renesansni vikend tri dana, odnosno četiri jutra i tri noći. A svaki je dan podijeljen na vrijeme ručka (doručka!) objeda, užine, večere i ribarenja.
PARVI DAN
Slaba zdravlja i zamoren poslovima oko Tvardlja i bašćine u Starom Gradu, odluči Hektorović kao razuman sedamdeset ogodišnjak: Ziđe ostavivši, meštre i težake (...) za tri dni / Da kudgod putuju, neka me doma nî. Za pratioce ođabra dva profesionalna hvarska ribara Paskoja Debelju i Nikolu Zeta kim je plav postelja kad litniji lov biva. Paskoje povede i sina neka im se nađe pri ruci.
Naredi im: Da plav sprave i arbor i jidro / I vesla da stave i timun i sidro / I mriže tankoga tega kê padaju / Der do dna morskoga i putom plivaju... Još ponesu kopitnjak i osti i luča zametaj / S kim će ribe bosti večer vozeć uz kraj. Ne zaborave ni pobuk novi ni staru mrižicu da love ježince. Jedino ne ponesu kanjčenicu.
Tako opremljeni zaveslaše put Kabla i došavši u Zavalu pokušaju s mrežom, ali im zapne i jedva je oslobode pomoću kolača od kamika. Na vrhu Kabla uhitiše zubaca za sriču / Kî priličan biše k jednomu teliću (...) kako klada od pedlja mu rilo!
Uto se podigne smorac (maistral) i zajedriše u najlipju luku gdje se nalazi bašćina vlastelina hvarskoga Bartučeviča. (Njemu je Hektorović i posvetio Ribanje!) Na žalost ne zateknu domaćina, već nepoznane gosti (danas bismo kazali „nepoznate vikendaše”) koji se upravo spremahu natrag put Grada Novoga (Hvara).
Podarivši neznance i Bartučevićeve težake ulovljenom ribom, Hektorović reče svojima: „Druzi mili, nač hitasmo ribe / Ča smo pozabili svi naše potribe? / Vrime je blagovat: ča se oblinismo?’' Tada ribari i dječak variše i pekoše kako sami htiše (rekli bismo 'lešo i na žaru’). Poslije ribe oborite Paskoje im ponudi prisnac, turtu ili jajnik, ali Hektorović ne htjede mišati s ribom mrsne stvari.
Napivši se muškatila, zapjevaju ribari počasnicu gospodaru. Očekujući sumrak, pričaju o onome što su čuli na Solinskoj rici (Jadru!) kon Urmanić mlina i kol njih kaštila. Zatim užinaju meda u satju i kus ponačeta prem s kruhom kaškavala (sira!), te paprenjakov, vina i voća. U sumrak obilaze luku i dive se Bašćinu gledajuć, oh koli lipa je!. Kasno večeraju i zanoće.
DRUGI DAN
Sutradan poraniše i zaveslaju put rta Šolte daržeć se varhu vitra. Da vrijeme prikrate, ribari pjevaju dvije bugaršćine sarpskim načinom, a zatim u dva glasa tužbalicu s Dunava.
Oko podne na kraj dopriše Bračkoga otoka i tu nalove kopita i ježina, a Nikolu pošalju na kopno: Ništar ne šćedivši kupit sve ča more / Za našu potribu, jer mi se čini to neslatko svej ribu blagovat u lito.
Prilegnuvši u sjenu, na brodu čekaju, a Paskoje prigovara Hektoroviću što mu nije dao ponijeti kanjčenicu i kaže: ,tNahital bih kanjac, jer ovdi love se / Procipov (sira!) i janjac dokle on donese. ”
Nikola se vraća u pratnji bračkog pastira koji mu pomaže nositi obilate zalihe. Pastira napiju vinom, a Hektorovića vincem razvodnjenim i zaplove put Nečujma koji luka je velika; vridna za življenje / U koj su razlika mista za lovljenje, / Ki u njoj plavi vežu liti dohodeći / Na šest mist potežu tratu tuj loveći.
Udaljivši se podaleko od bračke obale, zaželi se Hektorović opet napiti: Al bihu kopita (školjke!) uzrok al ježine / Al vrućina lita, al ke stvari ine. Tek tada primijete da su na Braču zaboravili bukliju i pehar, Hektoroviću dragu uspomenu koju mu je donio znanac iz Damaska. Ta prekrasna kupica imala je na dnu urezan polumjesec sa zvijezdom, a na njoj je arapski pisalo: Gdi god budeš ti, veseli družinu!
Vraćaju se natrag i pronađu zaboravljene stvari. U međuvremenu sunce se već primaklo zapadu i ribari požure: Barže se makoše jače napirući / Dolame svukoše i potni i vrući / Tuj si podvikujući i trisku čineći / Kraj morski minujuć, more se pineći / Prostirući ruke ča bolje umihu / Na ustje od luke dojdoše gdi htihu. Pripremaju večeru pekući na prišu, a zatim se prepuste hladu noći slušajući kasni pjev ptica.
TRETI DAN
Rano ujutro obilaze nečujamsku uvalu. Posjećuju nekadašnji stan don Dujma Baništrilića Splićanina, u kojemu je prije četrdesetak godina duže vremena boravio i Marko Marulić. Najprije svraćaju u carkvicu, zatim razgledaju vartal i gustirnu. Obilaze zemlju ka se teži (obrađuje!) i lipu poljanu / Kori kuće ka leži kakono na dlanu / I pridvorje i dvor, k tomu stabla nika / Više hiže odozgor od voća razlika. Poslije ribari love po uvali, a Hektorović uživa gledajući. Slijedi antologijski opis nekadašnjeg ribljeg obilja u Nečujmu. Danas nam zvuči kao čista ribarska bajka:
On kî jih dosiže gdi cić ribne kosti / Sa strahom jih podviže, bojeć se nabosti. / Nikad se čujaše: nut, praveć ovoga / Koga istezaže, ZUBACA veloga. / Nikad jih brojaše: drugi, treti, peti. / Nikad govoraše: deveti, deseti, / Š njimi se hitahu ŠKARPINE kolike,/ I kê se micahu KOMARČE velike, / ČARNOREPI tokoj nemali za timi / Kih biše velik broj ribarni mevsvimi. / SALPE se lovljahu, VRANE, DROZDI, PICI,/ Mev kimi višahu PAGARI velici./ ŠARGI, TRILJE koje tko god bi zbrojio, / I ARBUNI toje, vid bi se u trudio, /Al jim biše paša kud lovit hodismo/ / Al bî srića naša ta tôko lovismo.
Završivši s ribolovom, združiše na obali ručak zajedno s obidom. Isplovljavajući iz Nečujma susreću galiju. Zapovjednik prepozna Hektorovića — već je ranije navraćao je u Stari Grad — i pozove ga na brod. Slikovitim riječima hvali ljepote Hektorovićevog Tvardlja i bašćine. Podare zapovjednika odabranom ribom, a on im uzvrati narančama i limunima koje je vozio put Splita.
Povoljnim vjetrom zajedre put Kabla. Usput ponapivši se vina ribari počeše se mev sobom šaliti. Nižu se pitalice, poslovice i sentencije.
Stigavši kasno popodne pod Kabal užinaju, a Hektorović pođe posiditi pri moru na kraju. Doskora i večeraju vareno i pečeno, lipo napravljeno. Dok čekaju da padne mrak pričaju od lova morskoga. Onda vazamši svićalo luč na nj postaviše... Hektorović je oduševljen noćnim ribolovom:
Idosmo puzeći potiho kraju pram / Jedan njih vozeći, drugi osti vazam. / Oh lipo ti biše meni pogledati / Kad riba ploviše gdi ju on zamlati (...) Prid samu Zavalu dojdosmo loveći / Kako u zarcalu sve na dnu videći. / I znaj da lov taki miliji mi biše / Nego ini svaki kî parvo činiše.
Ubiju ponešto ribe i dva jastoga, a kada odskoči mjesec prestanu loviti i prî ner sunce sja na Tvardalj dopriše. Paskoje i Nikola tuže se da su dugo izbivali iz ribarske družine: Luč nam je cipati i karpiti mrižu / A pak putovati k Visu na Komižu.
Završavajući Ribanje Hektorović napominje Bartučeviću da bi mu bio poslao ribe, ali da je Hvar daleko: ,,A znaš ča se reče: jij ribu iz mora / A meso iz kože, jer jedno i drugo / Kako znaš ne može liti stat nadugo. ” Zato mu šalje ovu knjižicu koja će mu biti draža ner moja lovina / ke bi bil barzo sit. Tako će mu i ime živjeti dokle strana ova (...) bude štiti slova našega jezika.
Šteta je što gostima srednje Dalmacije ne možemo ponuditi bogato ilustrirano, popularno (višejezično) izdanje tog jedinstvenog hrvatskog renesansnog ribarskog putopisa. Od sličnog bi djelca neki europski narodi očito napravili prvorazrednu kulturnu i turističku atrakciju.
Frano Baras