Autoru Ivi Mišuru govorile su Fadila Harambašić Talić i Đulsa Hrustanović Whelan

U proljeće 1945. godine došlo je do povlačenja vojske te dijela civila iz raspadajuće NDH prema Austriji koju se već okupirale Savezničke (angloameričke) snage. Oni koji nisu predani partizanima dobili su status izbjeglica te su premješteni u Italiju.

Šerif Harambašić je jedan od mnogih koji se 1947. godine nalazio u izbjegličkom logoru u Italiji. Njegova supruga i troje malodobne djece su ostali u Jugoslaviji. Italija nije bila spremna prihvatiti toliki broj izbjeglica te je krajem godine Šerif dobio zadatak od bivših dužnosnika NDH da za sebe i još 174 izbjeglice koje su bile na popisu koji je dobio, pronađe zemlju koja će ih primiti. Iz Italije je bilo potrebno otići što prije jer Jugoslavija izradila popise svojih državljana koji su se nalazili u Italiji te zatražila njihovo izručenje. Ova vijest je Šerifa zatekla u Napulju te je bilo potrebno što brže napustiti Apeninski poluotok. Ubrzo se ukrcao na brod te je preko Marseilla došao do Aleksandrije u Egiptu.

Iz izvještaja CIA-e od 16. rujna 1947. vidljivo je da je tranzitnu vizu za Egipat Haramabašiću i nekolicini drugih Hrvata i Bošnjaka osigurao Kamil Avdić, student sa Sveučilišta Al-Azhar koji će poslije postati prvi bosanski imam u Americi. Egipat nije htio primiti izbjeglice, ali se Šerif kao predstavnik izbjeglica za koje je bio zadužen u Aleksandriji sastao s tadašnjim predsjednikom Sirije Shukri Al Quwatlijem. Sirija je bila voljna prihvatiti izbjeglice uz uvjet da mladi i sposobni izbjeglice ratuju u sirijskoj vojsci u ratu s Izraelom. Harambašić je to faksom javio izbjeglicama za koje je tražio smještaj. Vojna obveza u sirijskoj vojsci nakon proživljenih ratnih strahota u domovini, nije svima bila po volji te su neki sišli s broda te ostali u Bejrutu.

Stotine jugoslavenskih izbjeglica su na sličan način pristigle u Siriju koja se spremala za rat s Izraelom. Šerif Harambašić nije ratovao niti tijekom Drugog svjetskog rata niti u Palestini. Dolaskom u Siriju uključio se u rad hrvatskih iseljeničkih listova. Pisao je članke za hrvatske iseljeničke listove u potpunoj tajnosti, kasno navečer tipkajući na pisaćem stroju. Jugoslavenske vlasti su pratile aktivnosti doseljenika iz novootvorenog veleposlanstva u Damasku. Jedan portir po nacionalnosti Albanac koji je radio u jugoslavenskom veleposlanstvu javio je Šerifu da ga se nadzire. Harambašić je iz opreza je uništio svoju putovnicu NDH te je pomno krio svoju adresu stanovanja. Članke za hrvatske novine u Argentini je slao iz jednog restorana u Bejrutu kamo bi odlazio jednom mjesečno. Tamo je i primao poštu.

Šerif Harambašić je u Siriji radio kao računovođa na željezničkoj stanici na Kadamu. Kad je poslije otišao u mirovinu radio je isti posao kod privatnika. Znao je engleski i talijanski jezik te arapsko pismo koje je učio na islamskom vjeronauku u djetinjstvu.

Njegova supruga s djecom je 1950-ih pokušala legalnim putem doći u Siriju apliciranjem zahtjeva za iseljavanjem.Zahtjev je međutim odbijen. Službene vlasti su tih godina odobravale vrlo malo zahtjeva. Jedan njihov rođak je bio general u JNA te su Harambašići iskoristili tu vezu tako da im je novi zahtjev za iseljavanjem odobren. Uvjet je bio da se odreknu imovine koju su imali u SFRJ. Šerif je prije odlaska opunomoćio suprugu za upravljanje imovinom. Šerifova supruga se odrekla imovine u korist rođaka te dobila odobrenje za iseljenjem. Na Dan Republike 29. studenog 1956. ukrcali su se na vlak u Beogradu koji ih je preko Đevđelije i Istanbula odveo do Alepa u Siriji.

Kada je došla u Siriju Šerifova kćerka Fadila imala je šesnaest godina. Dva mjeseca poslije udala se za Fadila Talića koji je tada imao dvadest četiri godine. Njihovo upoznavanje i rani brak dogovorili su njihovi roditelji koji nisu htjeli da im se djeca vjenčaju s Arapima.

Otac Fadilina supruga bio je Jusuf Talić iz Sanskog Mosta. Prije rata je bio imućan, vlasnik trgovine obuće te je imao kuće i zemlje u rodnom gradu. Za vrijeme rata odbio je financijski pomagati partizane što je u ono vrijeme bio zločin koji sen kažnjavao smrću te je radi toga dolaskom partizana u grad pobjegao u Zagreb. Padom NDH s obitelji, suprugom Zlatkom, djecom, Zinetom, Dailom i Fuadom bježi vlakom u Austriju. Najstariji sin Muhamed koji je za vrijeme rata studirao medicinu u Zagrebu streljan je nakon dolaska partizana.

Talić se u Siriji predstavljao kao Hrvat, kao i Šerif Harambašić. Talići nisu morali raditi u Siriji jer su uspijeli prošvecrati dio svog prijeratnog zlata u novu domovinu. Njihova djeca nisu išla u javnu školu već ih je područavao jedan Austrijanac, inženjer elektrotehnike (prezime Brivshnajder). Fadil Talić je uz poduku uspio u Njemačkoj položiti ispite za inženjera elektrotehnike. Bio tehnički diretktor tekstilne tvornice Debz, ugledne tvrtke koja je radila i za predsjednika Sirije Hafiza Assada. Poslije toga je pokrenuo privatni elektronički biznis u koji je investirao tada već bivši ministar u sirijskoj vladi Moffak Assas.

Fadilov brat Fuad Talić radio je kao pomoćnik u jednog stomatologa u Damasku. Jednom ga je zapazio stomatolog iz Saudijske Arabije koji je radio za kraljevsku obitelj te ga pozvao da radi kod njega. Ovaj posao je za cijelu obitelj Talić bio veliki uspijeh. Fuad Talić je poslije završio stomatologiju također u Njemačkoj. Imao je tri sina od kojih su dvojica stomatolozi, a treći je kirurg. Oni i dalje žive u Rijadu u Saudijskoj Arabiji gdje imaju svoju stomatološku ordinaciju.

Fadila Harambašić Talić sjeća se Hasana Čustovića koji je bio predsjednik Društva Hrvata u Siriji. Vidjela ga je samo jednom, ali sjeća se njegovih emisija na Radio Damasku koje su išle svake nedjelje te koju su svi sa zanimanjem pratili. Hasan Čustović je umro 1982. u Siriji. Da su tamošnji Hrvati bili u dobrim odnosima s damašćanskom radio stanicom svjedoči podatak da je službena adresa hrvatskih novina Hrvatska volja bila na adresi radio stanice na ime Hassana Racheda. Na sastancima Društva Hrvata u Siriji- Damas bi se najprije odsvirala hrvatska himna nakon čega bi se držali govori, a druženje se nastavljalo uz pjesmu, posebice bosanske sevdalinke.

Iako je došla nakon što je iseljavanje Hrvata iz Sirije u prekomorske zemlje već počelo gospođa Fadila Harmbašić Talić se sjeća inženjera kemije iz Hrvatske Andrijasa koji je boravio u Siriji s obitelji, a poslije je otišao za Kanadu. U istu zemlju odselio je i inženjer Abrašević s obitelji. Fadila se još sjeća dr. Emira Zupčevića te Ejuba Džinića koji je ostao u Siriji. Bračni par Talić se 2004. godine vratio u Bihać.

U Siriji je živio i radio Husnija Hrustanović, hrvatski novinar i pjesnik. Najprije je doselio u Bejrut gdje je planirao dovršiti studija prava započet u Zagrebu. Međutim morao je uzdržavati obitelj te je odustao od tog nauma preselivši u susjednu Siriju. Proveo je tamo desetak godina sa kćerkom Đulsom i suprugom Marijanom. Surađivao je u Hrvatskoj volji te je bio aktivan u društvu sirijskih Hrvata gdje je nerijetko držao motivacijske govore. Zarađivao je radeći administrativne poslove u uredu u ministarstvu zdravstva, dok mu je supruga radila u obližnjem laboratoriju Louis Pasteur.

Proslava u Društvu Hrvata u Siriji 1951. godine (izvor Hrvatska volja) U prvom planu Husnija Hrustanović, iza njega supruga Marijana s kćeri Đulsom.

Proslava u Društvu Hrvata u Siriji 1951. godine (izvor Hrvatska volja). Na čelu stola Husnija Hrustanović sa keri Đulsom.

Mladi bračni par ulagao je u obrazovanje svoje kćerke te su izdvajali cijelu jednu plaću za njezino školovanje u privatnoj školi sestara franjevki u damašćanskom kvartu Salhiye. Školu su pohađala djeca diplomata i bogatih Arapa. Đulsa Hrustanović se sjeća da se u školi govorio samo francuski, na ulici arapski, a kod kuće hrvatski. Ona i njena majka u većinski muslimanskoj zemlji nisu imale nikakvih zabrana što se tiče odjeće. Jedino je u školi bila obavezna školska uniforma. Đulsa je kao dijete doživjela duh Damaska i Sirije koji su već tada prema njenim riječima bili europeizirani vidjevši da se stil oblačenja damašćanskih žena nije razlikovao od žena u Australiji. Što se tiče religije Hrustanovići su bili vjerski miješana obitelj. Husnija je bio musliman, a Marijana je ostala katolkinja i nakon udaje. Zajedno su posjećivali mnoge džamije i crkve tijekom svojih boravaka na raznim kontinentima. Đulsa je bila dijete tijekom boravka u Siriji te je dane provodila u igri s vršnjacima.

Da se dio hrvatskih i bosanskih izbjeglica ženio s Arapima dokazuje dječak Hamet kojeg se Đulsa sjeća, a koji je bio iz miješanog palestinsko-bosanskog braka. Hrustanovići su slobodno vrijeme provodili u večernjim šetnjamana obalama rijeke Barade koja protječe kroz sam Damask. Đulsa se sjeća da je Orijent bilo čarobno mjesto, ali to ipak nije bio njihov dom i morali su krenuti dalje. Godine 1957. obitelj Hrustanović je napustila Siriju te otplovila prema Australiji. Tada je zbog političke krize Sueski kanal bio zatvoren te su oplovili cijelu Afriku. Danas zaboravljeni pjesnik Husnija Hrustanović svoj je doživljaj Sirije opisao u pjesmi Prognanikova tuga i zvijezde na Orijentu.

Proslava u Društvu Hrvata u Siriji 1951. godine (izvor Hrvatska volja) U prvom planu Marijana Hrustanović.

Novinar Hassan Haidar Diab je 2005. godine otputovao u Libanon kako bi intervjuirao Kamela Rustomovića, bivšeg časnika libanonske vojske porijeklom iz Bosne i Hercegovine koji je na isti način dospio na Bliski Istok. Tada sedamdesetosmogodišnji Kamel svjedočio je o svome sudjelovanju u Arapsko-izraelskom ratu. Mentalitet domaćih Arapa i doseljenih izbjeglica bio je drukčiji. Sporazumijevanje je također bilo otežano jer su izbjeglice tek učili arapski jezik. Zanimljiva je priča kada je prilikom prošnje svoje buduće supruge, domaće Arapkinje, njezin otac odobrio brak uz uvjet da mu Kamel dovede živog Židova. Kamelu se djevojka svidjela te je htio pošto-poto zadovoljiti budućeg punca te je jednog zarobljenog izraelskog vojnika doveo u njihov dom. Kada je punac vidio Kamela sa zarobljenikom prasnuo je u smijeh te mu objasnio da je bila riječ o šali. Kamel je zarobljenika predao libanonskoj vojsci te je ubrzo oženio Arapkinju s kojom je imao dvanaestero djece.

Većina Hrvata je s vremenom odselila iz Sirije u prekomorske zemlje. Mnogo je naših vojnika poginulo u Arapsko-Izraelskom ratu 1948. godine te su pokopani na groblju u Mukheyam Palastin (Palestinski kvart) u Damasku. Tamo je pokopan i Šerif Harmbašić nakon što je umro u bolnici u Damasku. Šerifova supruga je pokopana na groblju u damašćanskom kvartu Midan baš kao i Jusuf i Zlatka Talić. Najpoznatiji sirijski Hrvat Džafer beg Kulenović posljednje počivalište pronašao je u mezarima u ulici Baghdad Ave u Damasku u blizini sirijske Centralne banke. U sirijskoj vojsci do visokih činova su došli Muharem Barjaktarević i Elez Dervišević koji su pokopani na vojnom šehitskom groblju.

Ovo su samo neke od priča o sudbinama naših ljudi koji su svoju privremenu ili trajnu domovinu pronašli na sirijskom pijesku.

PROGNANIKOVA TUGA I ZVIJEZDE NA ORIJENTU

Ne čuje se više glas mujezina,
minareti spokojno straže u noći.
Prošli su zadnji karavani,
Tek se čuje sevdah mladog beduina.

Noć je,
Zvijezde nad Orijentom
trepere sneno i šapću tople molitve.
Mušepci skrivaju tajne starog Damaska,
šedrvani žubore
u sjeni đulistana ...

Otvaram srce i ono plače.
Hvala, hvala Ti, ahbabu moj,
al' tuga je bez doma svog biti;
sad ga u tuđini još volim jače.

Na čelu tvome sve je zapisano,
to je znak sudbe ---
sijedi Abdul-Aziz smireno zbori,
sjedeći na serdžadi,
u sumarku plavom.

Tuga i ja bdijemo i noći ove,
daleko od svega, što sam nekad volio
u mladosti svojoj.

Sagibam glavu na kamen
nekog prastarog spomenika,
sklapam umorne oči,
a najdraži san u tišini orijentalne noći
širi se oko mene
i vidim:
ponosnu Bosnu,
starodrevni Grič
i biser Jadrana plavog ...

Abdul-Aziz je odavna otišao uskim sokakom.
Riječi još drhte sijedog starca,
što liječi tugu i samoću
smirenjem i vjerom u Allaha

Ivo Mišur