Dobio sam tužnu vijest od zajedničkog prijatelja, da je u Zagrebu 16. lipnja 2008., u 79. godini života, blago u Gospodinu preminuo prof. Zlatko Tomičić. Pritom sam osjetio ne sam osobni gubitak nego me je još više ražalostila činjenica da je Hrvatska izgubila književnoga giganta stoljeća. Što se još može reći o pjesniku, književniku, putopiscu, novinaru, filozofu, rodoljubu, robijašu i mučeniku Zlatku Tomičiću , a da to nije rečeno? Nakon što je utemeljio Nezavisnu književnu grupu ''TIN'', u Zagrebu 1965., u Ohridu je 1966. napisao stihove Hrvatska, ljubavi moja, koja je uz Lijepu našu… kao najljepša hrvatska pjesma i najviše puta bila citirana, a prevedena je gotovo na sve jezike svijeta.

Hrvatska, ljubavi moja
I ovdje sam tvoj sin
I ovdje sam tvoje ime
I tvoj sjaj

Hrvati, koji su živjeli u izgnanstvu tijekom minulog stoljeća, kada su pročitali stihove pjesme – Hrvatska, ljubavi moja, usvojili su tekst i oblikovali ga u ''Hrvatsku emigrantsku himnu'', koja je bila citirana na svim druženjima hrvatskih državotvornih skupina u svijetu. Vjerujemo da je upravo tako snažan odjek njegove pjesme, odnosno izrečene ljubavi za Hrvatskom, bio povod Tomičiću da s grupom TIN pokrene izdavanje ''Hrvatskog književnog lista'' 1968., koji je nakon godinu dana (1969.) bio zabranjen. Zlatko Tomičić je zbog svog književnog rada bio nekoliko puta kažnjavan i zatvaran od 1958. do 1982. godine. Mada je bilo zabranjeno izdavanje HKL vlasti nisu bile u mogućnosti zabraniti Hrvatima glasno razmišljanje o rušenju Jugoslavije, što se je i očitovalo u organiziranju pokreta pod imenom ''Hrvatsko proljeće'', kojeg su hrvatski intelektualci i studenti doživjeli kao novu renesansu u Hrvatskoj.

U predgovoru, u knjizi Bosnom ponosnom napisao sam kako je moj susret s ''Hrvatskim književnim listom'' 1968. godine ustvari bio zamašniji literarni susret s književnikom i pjesnikom Zlatkom Tomičićem. U to vrijeme napisao sam kritički osvrt u ''Hrvatskom putu'' o rađanju HKL kao ponovnom buđenju hrvatske nacionalne misli, što se kasnije vidljivije očitovalo kroz nicanje drugih hrvatskih listova i, konačno, kroz dolazak Hrvatskog proljeća. Dvadeset godina poslije tiskanja prvog broja HKL, sreo sam se s prof. Zlatkom Tomičićem, urednikom toga izvornoga hrvatskoga glasila, u stvari prvog hrvatskog državotvornog glasila nakon četvrtstoljetnog grcanja u šutnji, i osobno upoznao čovjeka koji je tada utemeljio nove oblike hrvatskog nacionalnog bivstva. Tomičić je bio ne samo preteča novog hrvatskog slobodoljublja, već se slobodno može reći i preteča sličnih slobodarskih pokreta u Istočnoj Europi, primjerice pokreta Solidarnosti u Poljskoj.

Euforija hrvatskih studenata bila je eufemizam za jugoslavensku vrhušku, posebice za Tita, koji je shvatio da dolazi kraj njegovoj diktaturi - i odlučio se na ponovni progon hrvatskog naroda. Gotovo cijela intelektualna elita u Hrvatskoj bila je kažnjena: neki su izgubili zaposlenja i položaje, a većina njih dobila je višegodišnje zatvorske kazne i bila mučena i prebijana. Tomičić je čamio pet godina u Staroj Gradiški, a nakon izlaska bilo mu je zabranjeno pisanje još četiri godine, pa su mu produžili za još četrnaest godina. U zatvorima je obolio od Hepatitis C, od koje je bolesti i umro. Od iste bolesti umro je i Vlado Gotovac, koji je zajedno s Tomičićem bio zatvorenik. Hrvatska se oprostila od Zlatka Tomičića 19. lipnja 2008. na groblju Miloševac, u sjevero-istočnom dijelu Zagreba, u Dubravi, gdje je položeno njegov tijelo na vječni počinak, u Lijepoj našoj … koju je neizmjerno volio i za koju je živio i patio. Smrt nije otrgla Tomičića iz Hrvatske, niti iz srca hrvatskih domoljuba diljem svijeta, nego je tek uzela njegovo ispaćeno tijelo, a njegovu dušu je uzeo Svevišnji u svoje okrilje u Kraljevstvu nebeskom.

Tomičić nam je ostavio sedamdeset objavljenih knjiga, a još ih je ostalo tridesetak u rukopisu, koje će, nadamo se, biti objavljivane. Čovjek velikog uma i razumijevanja, mudroslov i hrvatski književni bard, ostavio je spomenik velik poput piramide, sazidane od pisanih riječi koje su pune bogatstva u izričajima i težine u porukama. U tom Tomičićevom književnom bogatstvu nalaze se i dvije knjige koje smo objavili u nakladi ''Hrvatskog puta'': glazbeno scensko djelo (libretto) Petar Svačić (1989.) i putopis Bosnom ponosnom (1994.) . Tomičić je u svom putopisu po Bosni slikovito opisao mnoga mjesta i naselja, koja nikad neće vidjeti budući naraštaji, ostat će im tek sjećanja na opisi ovog izvanrednog putopisa i uz ponešto mašte kakva je bila Bosna koje više, nažalost, nema. On je to predočio u 15. pjevanju svojeg Bogumilskog groblja:

U dvoru bosanskome,
mole se za dobar Svršetak,
hljeb blagoslovljeni, u crnom ruhu.

Samo što sam s Tomičićem, u njegovom putopisu o Bosni, ''prošetao'' ulicama i sokacima moje uže domovine, obradovao me je sa svojim drugim putopisom: Ledenjak iznad Lake Louise,(2003.) i dočarao ljepote Kanade, moga novog prebivališta; opisao je toplinu ljudi da čovjeku srce zadrhti od radosti, i hladnoću ledenjaka da se čitatelju ruke smrznu, knjiga je ispunjena izvanrednim zapažanjima onih bitnih pojedinosti koje krase ovo monumentalno djelo. Mogao bih, što kažu, danima pisati o Zlatku Tomičiću, jer smo imali prilično zajedničkih dodira i susreta u našem publicističkom radu, ali za ovaj put i - uz ovu tužnu prigodu, završit ćemo ova sjećanja na Zlatka s njegovim riječima iz putopisa po Kanadi. ''…mogu Vam otvoreno reći da sam kao mlad čovjek, idealista naravno, želio napisati zbirku poema nad kojom će svi moji čitatelji osjetiti moju bol, moju sramotu i moju bijedu, koju sam ja osjetio čitajući i doživljavajući hrvatsku povijest.

Dogodilo se, međutim, čudo. Odrastao sam i danas je u meni želja da dijelim sa svijetom ne moje suze i boli, već ljubav, moj ponos, čovječnost u meni (ono što svaki čovjek ima!), i zaboravio sam, skoro, moj mladenački san o dijeljenju suza i boli, vjekovne patnje i sramote, ma sve ono što skoro svakog mladog čovjeka zapravo napravi ''idealnim'' i u kojem se na takav način probudi ta želja za idealizmom kada bi svaki od nas želio promijeniti cijeli svijet – na bolje, naravno.'' Zlatko Tomičić razmišljao je i o smrti, o čemu svi mislimo, ali nije mogao završiti sliku pokojnika, pa on o smrti piše ovako:

Smrt je prosta.
To je bolest teška,
starost, ili metak.
Kakav li je sami konac?
Da l' je teška zadnja slika?
(Mrtvac)

Zlatko Tomičić nije uspio promijeniti cijeli svijet, ali je promijenio mnoge ljude na bolja razmišljanja o svojim učincima, o ljudskosti i ljubavi prema Bogu i svome narodu. Apostol Pavao je rekao: Došlo je vrijeme mog odlaska; borio sam dobru borbu, dovršio sam trku, sačuvao sam vjeru. ( 2 Timoteju 4.6-7)

Rudi Tomić

{mxc}