Prof. dr. Jasna Šimunić Hrvoić

Razmišljam danas koliko mi ovisimo jedni o drugima u našim životima. Ne jeste li vidjeli zaista interesantan film - u Kanadi je obično prikazivan za Božić - "Prekrasan život" (It's a wonderful life), film o čovjeku koji je u jednoj teškoj životnoj situaciji zaželio da se nikad nije ni rodio. Ta mu se želja ispunila, posljedice su bile dalekosežne, ali on je imao privilegij vidjeti što se događa ako se nikad nismo rodili. Nažalost, mnogi ne razmišljaju o važnosti našeg života, hodaju oholo po ovoj našoj zemljici i odlaze, čak ni stope ne ostaju iza njih. No, zato ima drugih koje, iako su nas napustili, i dalje duboko osjećamo ne samo u svom vlastitom životu, već i u životima nekih, koji tu osobu nikad nisu ni sreli. Tako posebna osoba je moja poznata, koja nas je nažalost napustila nakon teške bolesti, no njen trag je ostao i u Kanadi i u Hrvatskoj.

Moja poznata prijateljica, prof. dr. Jasna Šimunić Hrvoić, rođena Zagrepčanka, imala je zaista posebne roditelje, koji su u njenu vrlo osjetljivu dušu usadili ljubav prema obitelji, ljepoti, kazalištu, prijateljima i domovini Hrvatskoj. Otac joj je bio profesor muzike i dirigent u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a majka operna pjevačica. Za vrijeme 2. svjetskog rata otac je bio glazbenik u vojnom orkestru, a majka operna pjevačica u Hrvatskom državnom kazalištu u Zagrebu. Oboje su jako pretrpili nakon 2. svjetskog rata izgnanstvom iz Zagreba u Rijeku. U to doba mnogi su, kao na pr. Viki Glovacki, robovali u Staroj Gradiški, ili kao recimo suprug naše drage, sada jako bolesne, gđe. Mire Pilinger, isto odsjedili u Staroj Gradiški, a bio je samo dirigent vojne glazbe. Suprug gđe. Pilinger je, nažalost, preminuo nakon povratka iz zatvora, kao i mnogi drugi.

Prof. dr. sc. Jasna Šimunić Hrvoić sa suprugom Ivanom Hrvoićem

Obitelj Šimunić je bila nakon 2. svjetskog rata izgnana iz Zagreba, no u Rijeci su bili zaposlenici riječkog kazališta, otac kao dirigent, a majka kao operna pjevačica. Nakon pet godina dozvoljeno im je vratiti se natrag u Zagreb. Jasna, vrlo inteligentna djevojka, pohađala je školu, završila gimnaziju i pošla na elektrotehnički fakultet. Tada je srela i svog budućeg supruga, dr. Ivana Hrvoića, oženili su se 1964., a 1968. pošli su studirati u Kanadu, gdje su 1971. dobili sina Daga i vratili se u Zagreb. No nakon sloma Hrvatskog proljeća pošli su ponovno za Kanadu, jer nisu vidjeli budućnosti u Hrvatskoj, posebno ne za njih dvoje, kojima je Hrvatska uvijek bila na srcu u njihovim snovima.

Prihvatili su se posla, stvorili dom, prijatelje.... Bračni par Hrvoić, oboje vrlo pametni i nevjerojatno marljivi ljudi, osnovali su svoju kompaniju "Gem Systems", danas poznatu po cijelom svijetu po geofizičkom istraživanju. Zajedno su proputovali svijetom sudjelujući na stručnim i znanstvenim konferencijama iz geofizike i magnetskih opservatorija. Jasna je postala profesorom na jednom od vodećih kanadskih college-a zahvaljujući svojem izvanredno velikom znanju elektrotehnike. Uz to, Jasna je sa svojim suprugom Ivanom radila na hrvatskim stvarima, i bila je jedna od osnivača AMCA-e (Društvo bivših studenata zagrebačkog sveučilišta).

Stipendistica Mirna Gržanić

Život je prolazio, sin Dag se oženio, ima dvije djevojčice. Jasna, savršena supruga, savršena mama i baka, voljela je sve njih punim srcem i to se osjećalo u svakom razgovoru s njom. Imala je još nekoliko važnih kvaliteta: bila je vrlo samozatajna i skromna, i da nisam ovih dana, dok sam radila na ovom članku postavljala mnoga pitanja njenom suprugu Ivanu o njegovoj supruzi Jasni, malo bih znala iz razgovora s Jasnom dok je još hodala po ovoj zemlji. Iako teško bolesna, uvijek je samo govorila o suprugu Ivanu, sinu Dagu, snahi, unukama, vrlo rijetko i vrlo malo o sebi, a bila je zaista posebna osoba. Jedna unuka je prava slika bake kad je bila mala, druga je na oca. No, bolest je pobijedila, i došao je rastanak. Teško se je oprostila s voljenim suprugom, sinom, unukama....

Jasne više nema među nama, ali ona i dalje živi po svojim djelima i idejama, koje su ostale nakon nje i nikad ne znamo do kuda će taj Jasnin dodir ići. Poslije Jasnine smrti suprug Ivan Hrvoić je u njezinu čast i uspomenu na nju osnovao fundaciju "Jasna Šimunić Hrvoić", koja stipendira godišnje jednog postdiplomskog studenta zagrebačkog Elektrotehničkog fakulteta (FER-a), po izboru Dekana tog fakulteta. Ideja fundacije je da izabrani student provede zadnji semestar fakulteta na torontskom sveučilištu, time dobije iskustvo kanadskog fakulteta, uz dobar govorni engleski, što mu pomaže naći dobar posao u Hrvatskoj, nakon položenog diplomskog ispita u Zagrebu. Do sada su bila dva studenta, prošle godine mlada studentica Mirna Gržanić, a ove godine na torontskom sveučilištu je mladi Filip Marić, dobitnik ovogodišnje stipendije fundacije "Jasna Šimunić Hrvoić".

Stipendist Filip Marić s dr. sc. Ivanom Hrvoićem

Mirna Gržanić, prva stipendistica Fundacije, provela je nekoliko mjeseci učeći na torontskom sveučilištu. Da je Jasna mogla birati kandidata za stipendiju, vjerojatno bi se složila s izborom dekana FER-a, jer Mirna je zaista bila izvrstan izbor. Mirna me je pomalo podsjećala na Jasnu svojom bistrinom, zainteresiranošću za sve oko sebe, marljivošću. Mirna je magistrirala prošle godine na zagrebačkom fakultetu i sada sprema doktorat. Čeka je budućnost, dobra budućnost, za koju je puno učila i radila, ali je i fundacija "Jasna Šimunić Hrvoić" pomogla u njenoj boljoj budućnosti. Tko zna gdje ćemo osjetiti Mirnu, u kojoj zgodi će ona pronijeti glas o Hrvatskoj, a dio Mirninog uspjeha je i boravak u Torontu, zahvaljujući životu i fundaciji "Jasne Šimunić Hrvoić".

Ovogodišnji stipendist fundacije je Filip Marić, pametan mladić, koji ima velike snove u svom izabranom znanstvenom polju, na vrlo traženoj robotici. Bio je na večeri Kanadsko-hrvatske komore, razgovarala sam s njim i vidjela kako sanja o budućnosti zrelim, otvorenim očima punim radoznalosti. Takva je bila i Jasna, takovi su i oboje mladi hrvatski stipendisti, koji su doputovali iz Hrvatske na torontsko sveučilište zahvaljujući Jasni Šimunić Hrvoić i njenom životu. Ponavljam, koliko nas hoda po zemlji ostavljajući vrlo mali trag iza sebe! Jasnin trag je zauvijek s nama - u njenoj obitelji, među mnogobrojnim prijateljima i u životima mladih Hrvata, dobitnika stipendije fundacije "Jasna Šimunić Hrvoić" i tko zna gdje će ih životni put odnijeti i kako će pronijeti ime Hrvatske, domovine, koju je Jasna Šimunić Hrvoić tako duboko voljela.

Valentina Krčmar