Prikupljajući građu o proslavama 100. obljetnice Lijepe naše u Splitu i Dalmaciji godine 1935. naišao sam i na ovo veoma zanimljivo pismo objavljeno 6. studenoga 1935. u splitskim novinama Jadranski dnevnik. Isto je pismo autor prof. Gejza Krnic bio poslao i zagrebačkim novinama. Sada, kada se navršava 180 godina otkako je Mihanović napisao prvotne stihove Hrvatske Domovine držim da je vrijedno s tim pismom upoznati i suvremenu hrvatsku kulturnu javnost. Zato sam ga izvorno transkribirao za Portal HKV-a. (Frano Baras)

Tko je uglazbio Lijepu našu?

Vrlo poštovani gospodine uredniče!

U zadnjem nedjeljnom broju (20 X-og) Vašeg »Jutarnjeg Lista« izašao je članak Josip Runjanin i »Lijepa naša domovina« kao neki izvadak: »Ilirski glazbenici« 1893, I god. »Matice Hrvatske« vidi str. 230—244. Nešto malo prije je i »Politika« u svojoj rubrici »Dali znate?« već po 3-ći put donijela da je našu himnu komponirao Josip Runjanin, Srbin iz Gline. Ja sam ; po 3-ći put protestirao protiv toj krivoj verziji, koju je možda i nehotice krivo informiran Kuhač - iznio i svojim autoritetom potvrdio i - zajamčio. Kako smo baš danas u jeku proslava 100 godišnjice naše himne od pjesnika A. Mihanovića, dužnost mi je da što kraće obavjestim i Vas a i širu javnost, o čemu se radi i da se ta stvar izvede na čistac, jer za decenij će pasti i 100 god. kad je uglazbena. Već god. 1910 (dakle pred 25 godina 7 IX) iznio je u »Obzoru« moj pok. bratić dr. Božidar Krnic noticu u kojoj pouzdano tvrdi da nije Runjanin uglazbio Donizettijevu melodiju već njegov učitelj - kapelnik: Josip Wendl. Pokojna tetka moja (a njegova majka) Vinka nam je često pričala o životu i radu njenog pokojnog oca Wendla i u Glini a i u Kostajnici gdje je kod nje umro kao dirigent pjevačkog društva »Sokol«. Moja majka starija od Vinke još se dobro sjećala Runjanina, kao dobrog pjevača i još boljeg plesača. O svemu se tome pričalo i prepričavalo ali nikada nije pala ma i jedna riječ 0 njegovim kompozicijama, jer on toga nikada nije učinio niti učiniti mogao, jer tada (1846) nije ni poznavao note, a kamo li da nešto - izkomponira. Pa i u Vašem članku dobro je to primjećeno riječima: »Runjanin tada još nije bio potpuno (?) vješt glazbenik(?) ali umio je lijepo udarati u gitaru i citru, svirao je na flauti, te je pjevao po kajdama. Učio je glazbu kod svojedobnog kapelnika I. banske pukov. u Glini Josipa Wendla, koji mu je kao učitelj pomogao (?) u uglazbivanju te kompozicije«.

Rogo bene! Eto tu je ta kvaka. Runjanin je bio tamburaš i uz tamburicu mogao je na riječi Lijepa... pjevuckati melodiju iz Lucije Lamermor. I sad, trebao je na jednom koncertu izići nečim novim i Runjanin je zamolio kapelnika neka mu na tekst »Lijepa...« udesi note za kvartet, a to najbolje i najjasnije svjedoče riječi Petra Peleša, koji je i sam pjevao prvi put tu pjesmu u »srpskom dobrotvornom i pjevačkom društvu u Glini (1846) veleći WendlNi Runjaninova gđa Otilija, ni kćerka Wilhelmia (koja navodno živi u Grazu) ne znaju a ma baš ništa o tome, da je on bio kakav izhitrioc, to je sve iznijela fama, koju je, kažem i možda nehotice potvrdio muzikolog Kuhač. Kuhača je informirao Trnski. On nije bio sklon Wendlu. Toliko sam Vam bio dužan reći. Nije Runjanin nikada bio kompozitor, već Wendl; u njegovom ugovoru izričito stoji: »muss auch componieren können« (a on je stvorio, Oj Banovci, Ljubimo te naša diko, pa i Lijepa naša, itd).doslovno: Na riječi A. Mihanovića uzeli smo (tko, priređivajući odbor, dakle i Runjanin, jer je on pjevao i tenor) melodiju iz opere »Luc di Lamer«) sad još samo manjkaju riječi: i zamolili kapelnika W. da nam ih uglazbi za koncert ili: »te je riječi ukajdio naš Runjanin«.

E kad bi Runjanin bio kompozitor on bi i sam o tome mnogo govorio, ali nitko i nikada nije njega spominjao kao kakovog kompozitora, već samo kao dobrog pjevača, koji je znao pjevati u crkvi pod vodstvom svog učitelja Wendla.

Da ne duljim, o tome sam pisao u »Književnom prilogu« (knjiga II godine 1911-12) a konačno sam sabrao priličan materijal i iznio ga u Jubilarnom Almanahu knj. i umj. u Osijeku 1929. Tko je uglazbio hrv. narod, himnu »Lijepa naša«. Pače sam pristao i na zaključak da su i Runjanin i Wendl zajednički autori skladatelji brv. himne. I taj zaključak poslao sam svim mjerodavnim faktorima.

Još samo ovo, što je važno za grad Zagreb. Svojedobno organiziralo se društvo za podignuće poprsja Mihanoviću i Runjaninu. Ja sam protestirao proti Runjaninu samo zato što sam duboko uvjeren da on nije nikakav »ishitrioc« i tvrdim da on nikada (od kadeta pak sve do »Obrstara«) nije ništa skomponirao, kao što neki vele - izgubilo se. Ne, ništa se nije izgubilo, jer nikada nije ničega ni bilo te vrsti. Sve Što se njemu pripisuje sve je to djelo kapelnika Josipa Wendla, to je više nego sigurno.

Ni Runjaninova gđa Otilija, ni kćerka Wilhelmia (koja navodno živi u Grazu) ne znaju a ma baš ništa o tome, da je on bio kakav izhitrioc, to je sve iznijela fama, koju je, kažem i možda nehotice potvrdio muzikolog Kuhač. Kuhača je informirao Trnski. On nije bio sklon Wendlu.

Toliko sam Vam bio dužan reći. Nije Runjanin nikada bio kompozitor, već Wendl; u njegovom ugovoru izričito stoji: »muss auch componieren können« (a on je stvorio, Oj Banovci, Ljubimo te naša diko, pa i Lijepa naša, itd).

Gejza Krnić