Istina i laž

U ovom osvrtu navodim deset tvrdnji u prilog tezi da su zablude i laži snažnije od istine. Paulo Coelho opominje: "Ne gubite vrijeme na objašnjenja. Ljudi čuju ono što žele čuti." Većina radije živi s iluzijama, lažima i zabludama. Vjerujem onima koji otvoreno pišu ili govore o svojim manama, ovisnostima, robovanju navikama, traumama iz prošlosti, osobnim zabludama ili lažima s kojima žive. Cijenim one koji hrabro govore o društvenim deformacijama, o problemima u obitelji, i koji znaju izreći sebe i svoje osobne padove. Uvijek mi je bilo zanimljivo biti u društvu onih ljudi kojima nije imperativ svidjeti se drugima. Klonim se onih koji imaju "obrambene oklope" (Marija Jurković). Životno provjerena je misao da vjerujemo (samo) u ono što želimo vidjeti. Ljudi ne slušaju ono ili onog što im ne stvara ugodu, i ne vide ono što ne žele vidjeti.

Samo su rijetki mislioci uvidjeli antropološku odrednicu moći laži i obmana ljudskog roda. Turska narodna izreka kaže: "Da nema laži, istina ne bi bila dragocjena". Nerijetko ljudi mrze one koji govore istine, a obeshrabrujuće je koliko "se malo ljudi čudi kada čuju istinu, a koliko ih malo šokiraju laži" (Noël Coward).

U nastavku ću nastojati demistificirati samo neke misli koje se inače ne podrazumijevaju.

Crkva i svećenici nisu po sebi promicatelji istine

Na žalost, i u crkvenim krugovima prevladavaju licemjeri koji jedno govore, a rade drugo. Međutim, lažna je tvrdnja da su svi kršćani licemjeri. Zato vjerujem konkretnom svećeniku ili biskupu, pojedincima a nikako i nikada svima. Meni je najmiliji Mijo Barada, naš svjetski poznati hrvatski misionar laik, obiteljski čovjek čije je svjedočanstvo duhovne stvarnosti najživotnije, a i znam mlade koje je obratio od različitih poroka.

Danas su i mnogim vjernicima laicima puna usta Boga ili njihovih navodnih razgovora sa živim Stvoriteljem. Ovdje ću spomenuti samozvanog pustinjaka Danijela Čovića koji u svom svjedočanstvu govori o kontinuiranim razgovorima s Bogom. Predstavlja se kao pustinjak, a uživa putovati i držati duhovne obnove i seminare, daleko od svoje Like. Kaže da mu novci nisu bitni, ali na duhovnim obnovama u posebnoj kartonskoj kutiji vjernici odvajaju novac za njega. To sam osobno doživio u Križevcima. Naravno da nisam dočekao kraj njegovog manipulativnog govora.

Čović u svojim svjedočanstvima govori o svojim ranijim porocima, od konzumiranja alkohola, droga, dilanja do preobraćenja uz pomoć molitve gdje kaže da je gotovo svakodnevno razgovarao s Bogom te imao posebne zahtjeve prema Njemu. Što je to nego primjer trgovanja s Njim, tražeći kao protuuslugu ozdravljenje majke da bi se zaredio, a kasnije je tražio rješavanje (snažnih) bolova u predjelu leđa, pa nakon ozdravljenja je kako kaže, sam ozdravio 130 ljudi koji su imali povrede kičme. U svom svjedočanstvu kaže da mu je Bog uslišio sve molbe otkako "živi kao pustinjak" (blizu Krasnoga), a naknadno dobio poziv da putuje da ima duhovna ozdravljenja diljem Hrvatske. Zašto taj samozvani pustinjak nije otišao u pravu pustinju? Prošlu godinu, neposredno prije eskalacije ratnih strahota sam bio u Izraelu i vidio samostan na hridinama planine s kilometrima dugom kozjom stazom. Što se tamo nije nastanio? Kada priča o svojim mukama kao dilera i bivšeg ovisnika neka posluša ispovijed Gorana Ćurkovića koji je prošao pravi pakao i danas kao obični građanin znatno autentičnije svjedoči svoje padove i preobraćenja. Zato podržavam odluku đakovačko-osječkog nadbiskupa, mons. Đure Hranića da se Čoviću zabrani vođenje duhovnih obnova na područnu njegove nadbiskupije, iako smatram da bi mons. Hranić svoju odluku ipak trebao dobro obrazložiti, da ovo ne ispadne samo kao nekakav hir i dogmatski proglas biskupa koji koristi moć autoriteta, a bez ikakvog iznesenog argumenta. Inače ne razumijem i ne podržavam crkvene poglavare koji su "dislocirali" ili ušutkali narodu omiljene svećenike Zlatka Sudca ili don Anđelka Kaćunka. Dok je bio živ don Čedomil Šupraha, svećenik Zadarske nadbiskupije, kazao mi je da su "njegovi dečki iz komune Mondo Novo u zadarskom zaleđu postali bolji vjernici i od njega!

Svi se sjećamo jednoga od najomiljenijih kardinala u Hrvatskoj Franje Kuharića, koji je plijenio žarom vjere, iskrenih govora, sve suprotno od posljednjeg kardinala Josipa Bozanića koji je bio hladan, gotovo je uvijek čitao, zamuckivao, neautentičan...

Meni su najomiljeniji fratri Ante Vučković i fra Mario Knezović pa najradije slušam njihove propovijedi (i nagovore na internetu). Općenito mi je dojam da u „bazi“, tj. među nižim klerom ima daleko više „svetih“ svećenika, a da taj broj nekako (i statistički) opada kad se ide prema višim funkcijama. Valjda slično kao i vlasti i državnim funkcijama. Prema vrhu se vjerojatno uspinju samo ambiciozni koji su spremni štošta žrtvovati za uspon i karijeru.

Bog i vjera DA, ali dio svećenika je okrenut k sebi i bogu – novcu, licemjerni su i nemoralni. A najgori otpadnici od Crkve i morala su pedofili i sl. Ne spadam među one koji vole sve svećenike. Najgori su nastrani, bahati, pohlepni, i nervozni župnici, oni koji samo "odrađuju" svete mise. Na sreću ima dosta svećenika koji vjerodostojno žive svoju ulogu posrednika između vjernika i Boga.

Rijetki su i sociolozi religije koji u svojim knjigama i predavanjima otvoreno govore o osobnim padovima. Tako je nedavno preminuli sociolog religije Esad Ćimić još u socijalizmu napisao knjigu "Politika kao sudbina" prozvavši imenom i prezimenom svoje političke egzekutore.

Pretpostavlja se da u Hrvatskoj ima cca 800 sekti koje okupljaju gotovo oko 500.000 članova i/ili simpatizera. Pojavljivanje novih sekti i/ili religioznih pokreta crkveni poglavari shvaćaju kao prijetnju. A nisu se potrudili otkriti zašto gube vjernike koji odlaze na "drugu stranu".

Zabluda o objektivnom znanju

Marksisti i lenjinisti tvrde da je "religija opijum za narod", a njihovi sljedbenici su pozitivisti i u znanosti propagiraju tezu o objektivnom znanju. Takvi vjeruju (promjenljivim) činjenicama i ljude stavljaju u okove jedne "istine". Misle da je istinito samo ono što se može provjeriti. Istinski intelektualci odvode nas izvan utvrda "poznatog". A vrhunski znanstvenici pokazuju kako je „objektivno znanje“ samo iluzija, jer ovisi o mnogočemu, pa eventualno može poslužiti samo kao privremeno uporište za korak dalje. Vjera nadilazi racionalnu prosuđivanje. Tako je Mario Knezović na zadnjem seminaru pod nazivom "Pogubili smo se" izjavio da se treba čuvati "intelektualne oholosti." Znanstvene spoznaje su ograničene i promjenljive pa Dobriša Cesarić u pjesmi Povratak kliče: "Ah, krhko je znanje."

Rad nije svjesna i svrsishodna djelatnost

Čovjek se definira kao "biće rada", a rad se u sociologiji, politologiji... definira kao "svrsishodna djelatnost". Međutim, kako rad može biti svrsishodan kad u najvećem dijelu empirijskih istraživanja ljudi percipiraju rad kao otuđenu djelatnost, gdje većina živi u dužničkom ropstvu, ili se, s druge strane, nudi lažna anarhistička alternativa "ukidanja rada" (B. Black). Kada se prihvati definicija rada kao svjesne i svrsishodne djelatnosti, kako objasniti činjenicu da on ima najvažnije aspekte otuđenosti?

Ljudi nisu dobri

Zabluda je da su ljudi dobra bića. Božje upozorenje kaže da se ne možemo pouzdati u čovjeka. Ch. Thurman je jedan od rijetkih psihologa koji ne vjeruje tezi da su ljudi (u osnovi) dobri: "Ljudsku povijest karakteriziraju rat, pohlepa, zavist, mržnja, a ne pomaganje, miran suživot i ljubav prema drugima. Ljudi su u osobnom životu češće sebični nego nesebični i češće neprijateljski nego prijateljski raspoloženi." Dušan Radović je zapisao: "Provjerite jeste li dobar čovjek. Pomozite onima koji vam ne mogu uzvratiti". Meša Selimović je zapisao: "Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav."

Mizantropi nisu mrzitelji ljudi

Mizantropi odbacuju tezu da su ljudi dobra bića te iskazuju nepovjerenje prema (samo) određenim tipovima ljudi. Samo zbog toga kvalificiraju se kao mrzitelji ljudi. Takva kvalifikacija je višestruko neopravdana. Posljedice lažne društvenosti često su bile okidač za one koji su se odredili za samoću. Mizantropi promiču iskrenost i istinu koja se većini ne sviđa. Kad je jedan čovjek upitan je li mrzitelj ljudi i zašto bježi od razgovora, pa je odgovorio: "Ako hoćeš moje mišljenje, onda moraš prihvatiti činjenicu da ćemo možda razgovarati sada i nikad više!" To potvrđuje činjenica da ogovaranje (bračnih) prijatelja postaje svakodnevna praksa.

Nepovjerenje u ljudska bića nije u korelaciji s vjerom u Boga. Zato je puno intrigantnije pitanje: "Je li bezgranično povjerenje u ljude grijeh?" Mizantropi iskazuju nepovjerenje i/ili prijezir (samo) prema određenim tipovima ljudi. Takvi su netolerantni prema netolerantnim osobama.

Isusu se divio narod, a na kraju su ga ti isti osudili skupa s vjerskim i državnim poglavarima. Iz I. postaje Križnoga puta proizlazi glavna poruka da se na ljude nikada ne možeš do kraja pouzdati. Nitko nam ne može postati veći stranac kao oni koje smo voljeli, ukućani ili koji su nam u krvnom srodstvu. Tomislav Ivančić, jedan od omiljenih teologa, za života je podučavao da trebamo naučiti gubiti i drage ljude, jer "ako želiš biti slobodan moraš se osloboditi ljudi". Ranije spomenuti Mario Knezović koji vjeruje u bolje sutra konstatira da "ljudi nisu spremi sebe mijenjati". Ipak treba priznati da ljudi altruizam, empatiju, hrabrost i solidarnost pokazuju u najstrahovitijim danima. To nam sada upravo govore svjedoci sjećanja povodom obljetnice stradanja branitelja i civila u Vukovaru, Škabrnji, Nadinu...

Laži o prijateljstvu

Pravo je pitanje postoji li prijateljstvo? Solidarnost, altruizam, društvenost, zajedništvo i prijateljstvo postaju mitovi, a tijekom povijesti nisu se pokazali kao odrednica ljudske postojanosti. U prijateljstvu ne bi se smjele skrivati istine. "Potrebno je mnogo hrabrosti da se suprotstavimo svojim neprijateljima, ali nam treba još i više hrabrosti da se suprotstavimo svojim prijateljima" (J. K. Rowling). Aurelije Augustin u "Ispovijestima" upitao je, pa (lucidno) ustvrdio: "Zašto istina stvara mržnju, a ugađanje prijateljstvo? Zato što ljudi ne ljube istinu, nego svoje mišljenje kao istinu." Laskanje je hraniteljica lažnog prijateljstva. Rumunjska poslovica kaže: "Čuvaj me, Bože, prijatelja, jer se od neprijatelja čuvam sam." Pascal ovo radikalizira: " Kada bi svi ljudi znali što govore jedni o drugima, ne bi se našla četiri prijatelja na svijetu." Osobno ne vjerujem ljudima nego pojedincima! Massimo Savić je u jednoj pjesmi opjevao "mali krug velikih ljudi".

Sreća i ideali nisu mjerljivi

Ne postoji validni instrument kojim bi se (objektivno) mjerio (subjektivni ili promjenljivi) doživljaj sreće. Sloboda ili sreća su kulturološki različiti te za svakog znače drugo. To su ideali koji nisu dostupni znanstvenoj provjeri. Zato treba odbaciti rezultate istraživanja kako su najsretniji ljudi u skandinavskim državama. Osim toga, nerijetko se pojave svjedočanstava putopisaca koji izvještavaju kako nigdje nisu vidjeli siromašnije ljude ali nigdje tako SRETNIJE! Usprkos tome, znanstvenici i danas tzv. "indeks sreće" mjere prema novčanim i sličnim pokazateljima

 Zabluda je da socijalizacija ima samo pozitivne učinke

U najvećem broju definicija socijalizacije susrećemo (njezine) oznake: prilagođavanje pojedinca skupini ili normama, srašćivanje s interesima države, skupine..., uraštanje u kulturu..., a sve navedeno uzima se kao nužan uvjet za razvoj pojedinca i društva. Individualni interesi se podređuju kolektivnima. Ukoliko je pojedinac prihvatio društvene norme kao vlastite vrijednosti, utoliko je prihvaćeno (pedagoško) mišljenje da je postignuta ne samo željena integriranost s različitim kolektivitetima, nego se i za takvu osobu smatra da je funkcionalna. Ako je mjerilo socijalizacije dobro integrirana osoba, što ćemo (onda) s "neprilagodljivim" osobama koje su obilježile ljudsku povijest.

Laž je da je šutnja zlato

Većina misli da treba šutjeti barem radi mira (u kući). No, šutnja je osobno i društveno zlo. Postoje samo neke situacije kada ona ima smisla. Život nas uči da se lakše nosimo s razočarenjima, uvredama, patnjama... kad imamo jasnu podršku, dok nas najviše pogađa šutnja osoba do kojih nam je stalo. Šutnja često znači pristajanje na nepravdu ili poniženje. Šutimo kad nemamo što reći ili kad ne znamo što bismo rekli, kad se bojimo iznijeti mišljenje ili kad ne želimo otkriti istinu. Šutnja je vapaj i razorni vrisak. Ona vodi k frustracijama. Ignoriranje je govor šutnje, iz čega se rađa ravnodušje i/ili mržnja. Laži skrivamo šutnjom. Šutnja odgovara siledžijama, stratezima kaosa i beznađa. Oni usađuju konformizam i/ili strah poručujući da se ne isplati bosti s jačima.

Laži tzv. "progresivaca" i njihova interpretacija civilizacije

Samozvani progresivci sugeriraju otklon od tradicije. Narod koji se odriče tradicije, obiteljskog odgoja, običaja i mitova (p)ostaje bez identiteta. Činjenica je da su destruktivne ideologije započele u materijalno najbogatijim dijelovima svijeta.

Riječ “civilizacija” označava po "progresivcima" ono napredno, ali kada sumiramo iskustva iz povijesti i današnjice, onda shvatimo da je ona u najvažnijim segmentima regresivna ili anticivilizacija. Razaranje suvremene civilizacije je višestruko: od demografske depopulacije, režiranih ratova, međunarodnih sukoba, vjerskog i tržišnog fundamentalizma, anarhističkih pokreta, rušenja ili napuštanja tradicionalnih vrijednosti, braka i obitelji, sve do rušenja autoriteta diktature radikalnog moralnog relativizma te zabluda i laži u koje vjerujemo.

Zaključno

Većina ljudi lakše oprašta laži nego istinu. Važan korak prema osobnom i društvenom oslobođenju jest osloboditi se laži u koje sebe i druge uvjeravamo. Problem nastaje kada laži postaju navike ili način života. Od vremena Isusa do danas najdominantniji su tipovi farizeji, kritizeri, oni koji žive s lažima, zabludama i koji bježe od istine kao vrag od tamjana. Psihijatri upozoravaju: "Čovjek ima sjajnu sposobnost da ne vidi ono što ne želi vidjeti." Vjerojatno su samo neznatno izmijenili misao američkog filozofa iz 19. st. Ralpha W. Emersona: "Ljudi vide samo ono što su spremni vidjeti."

dr. sc. Zlatko Miliša prof.