Revizija Bolonje?

Među prvima sam u Hrvatskoj javno govorio i pisao o potrebi revidiranja i/ili dokidanja „Bolonje“. U odnosu prema starom načinu studiranja, s njom se nije povećala kvaliteta znanja, kompetencije za posao ni lakše dobivanje posla, a snizile su se kvaliteta studiranja i akademske slobode, poglavito kod napredovanja mlađih znanstvenika. No to su samo tek neke činjenice.

Zašto ponovno aktualiziram pitanje apsurdnosti Bolonjske reforme?

Prije više od jednog desetljeća napisao sam da je „Bolonja“ nametnuta reforma i "povratak u srednju školu". Osim toga, 2018. godine sam s asistentom dr. sc. N. Spasenovskim sudjelovao na međunarodnom skupu pod nazivom "Aktualni problemi visokog obrazovanja", a potom nam je objavljen znanstveni članak "Kako se Bolonjom kompromitiraju društvene znanosti i potire kritičko mišljenje?". U svim tim godinama naša sveučilišta i resorno ministarstvo nisu otvorili javnu raspravu kako bi se (konačno) analizirale posljedice te nametnute reforme!
Evo razloga zašto sam odlučio o ovome ponovno napisati svoj osvrt…

Apsurdna je situacija da iznimno rijetki fakulteti smanjuju upisne kvote za studije za koje godinama nema interesa. U srpnju ove godine su 53 studija ostala bez upisanih brucoša.

Glavne zamjerke Bolonjske reforme

Potpisivanjem Bolonjske deklaracije (19. lipnja 1999.) većina je država u Europi bez javne rasprave preuzela obvezu reforme nacionalnog sustava visokog obrazovanja. Za istu je trebalo postići opći nacionalni konsenzus, koji je izostao. Bez rasprave, a obvezujuća za sve koji su je prihvatili. Bolonjski proces kod nas je uveden 2005., a do danas je sve kaotičnije stanje, ali se ništa ne poduzima.

S druge strane naši ministri se mijenjaju i donose nekakve sitne reforme pa se onda diže galama. Bolonja je ogledni primjer nedemokratskog odlučivanja i šutnje akademske javnosti. Ta nametnuta reforma je upropastila sustav studiranja osobito na društveno-humanističkim studijima.

Bolonja je postavila velike ciljeve, ali se gotovo ništa nije ostvarilo. Njezini zagovornici kažu da su ciljevi Bolonje ispravni, ali da se „slabo implementiraju“. Međutim, dobro postavljeni ciljevi se lako operacionaliziraju. Problemi se množe s pre­opterećivanjem profesora i studenata, snižavanjem kvalitete studiranja, birokratiziranjem rada nastavnika i administrativnog osoblja, ne­mogućnošću zapošljavanja prvostupnika, iscjepkanosti kolegija… Đ. Šušnjić u knjizi Teorije kulture konstatira da je usitnjavanje znanstvenih disciplina ili kolegija "početak smrti znanosti".

Bolonja je povećala birokraciju nastavnicima zbog „famoznih“ ECTS bodova, koji ne odgovaraju stvarnoj „težini“ pojedinih kolegija. Činjenica je da gotovo svi studenti nastavljaju diplomski studij, jer prvostupnik u praksi ništa ne znači! Ne dobivaju diplomu (nego uvjerenje) koja bi bila ekvivalent nekadašnjoj višoj stručnoj spremi! Ni tržište rada ne prepoznaje kategoriju prvostupnika, koji su se trebali (a nisu) kvalificirati za konkurentnost na nacionalnom i globalnom tržištu rada...

Od kada je uvedena profesori su trebali znatno reducirati literaturu koju su studenti dužni pročitati. Možete misliti što je to kada se reducira popis literature iz povijesti filozofije, svjetske književnosti... Najavljivano poticanje izvrsnosti je ostalo mrtvo slovo na papiru. S druge strane, broj kolegija se drastično povećao.

Bolonjski sustav studiranja je predvidio individualni i mentorski rad. To je bila i ostala fraza. U mnogim aspektima ta "reforma" visokog obrazovanja je povratak u srednju školu. Kao i u srednjoj školi studenti su obvezni nazočiti nastavi. Takvo discipliniranje suprotno je akademskim slo­bodama, ali i testiranju stvarne kvalitete ili atraktivnosti predavanja sveučilišnih profesora. Na nekim društveno-humanističkim studijima studenti se provlače kroz studij s tuđim skriptama bez pročitane knjige! Da budem ironičan, još samo nastavnicima na fakultetima nedostaju „Dnevnici“ kao i u pučkoj i srednjoj školi!

Bolonja je uvela obvezu studentskog vrednovanja rada nastavnika na svim fakultetima. To se čini kao važna mjera u demokratiziranju studiranja. Međutim, praksa je pokazala nešto drugo… Prosječna ocjena koju hrvatskim sveučilišnim nastavnicima daju studenti je 4.3. Tko u to može povjerovati?

Istraživanja kolegica A. Proroković i I. Tomić Koludrović sa Sveučilišta u Zadru pokazala su da su evaluacije studenata o radu profesora nerealne ili lažirane. Rezultati su pokazali da čak 10 % studenata daje najviše ocjene svojim nastavnicima kako bi se riješili anketomanije. Najviše ocjene dobivaju asistenti, kojima su te evaluacije potrebne radi napredovanja. Tako podilaze studentima.

Štancanje diploma

Od uvođenja Bolonje, Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH je davalo prioritet skraćivanju vremena studiranja. Za resorno ministarstvo Hrvatske najveći je problem bio osipanje broja studenata ili onih koji odustaju od studija. Na primjer, nakon što je uvedena Bolonja, prolaznost je na jednom od nekada najzahtjevnijih studija Medicinskog fakulteta u Zagrebu zadnjih godina gotovo 90 posto, a prije reforme je svaki četvrti student ispunio uvjete za upis u sljedeću studijsku godinu.

Iz resornog ministarstva su navodili podatak da je Hrvatska u 2011. godini imala „dvadeset posto visokoobrazovanih u populaciji od 25. do 64. godine“, a da Hrvatska treba težiti ispunjenju „strateškog cilja“, a to je da najmanje 45 % stanovništva u dobi od 30. do 34. godine do 2025. godine u Europi „treba“ imati završen visoki stupanj naobrazbe! Je li to poziv za štancanjem diploma? Ni riječi o izgubljenoj kvaliteti i kompetencijama studenata.

Neselektivna ekspanzija visokog obrazovanja je povećala problem nezaposlenih i dodatno urušila kvalitetu studiranja. Novi (privatni) fakulteti, veleučilišta i sveučilišta niču kao gljive poslije kiše, a u određenim sredinama to graniči sa „štancanjem“ diploma. Mogućnost zapošljavanja u odnosu na stručnu spremu prije je bila veća nego danas.

U Hrvatskoj se širi mreža novih nastavnih programa, veleučilišta, studija i sveu­čilišta, ali se kontinuirano smanjuje broj studenata i interes za visoko obrazovanje. Godine 2014. za studij se prijavilo 79 % maturanata, 2018. godine 72 %, a za 41 studijski pro­gram se akademske godine 2018./19. nije upisao nitko. Osim toga, 2005. godine bilo je oko 400 studijskih programa, a deset godina kasnije više ih je od 2800. Tijekom jedne godine broj studijskih programa se poveća za više od 200, a mjesta za studiranje ima više od onih koji završavaju srednje obrazovanje. Na nemalom broju fakulteta danas ima više profesora nego upisanih brucoša.

Rigidna pravila napredovanja

Od nametnute reforme izvrsnost se na svim razinama ne motivira. Često je obratno.

Ministarstvo znanosti RH godinama rektoratima i upravama fakulteta postavlja jednoglasno pitanje: Koliko ste objavili radova u indeksiranim časopisima i koliko ste citirani? Taj se kriterij "vidljivosti" konkretizira pitanjem: Koji su vaši članci indeksirani u Web of Science, Scopus, Thomson Reuters…? Znan­stvenici (i) iz društveno-humanističkih područja kod svojih napredovanja ne moraju imati znanstvenu monografiju, jer se to ne vrednuje kod napredovanja, ali je za napredovanje presudan Impact Factor (čimbenik odje­ka) pojedinog časopisa gdje objavljuju radove. Naravno, da zbrka bude veća, isti taj Factor se mijenja. To je jedan od glavnih parametara koji pokazuju jesu li "vidljivi" u znanosti. Dakle, akademsko napredovanje ovisi o broju objavljenih radova u relevantnim bazama podataka (Thomson Reuters, Current Contents, Scopus i dr.) te citiranosti iz tzv. Impact Factora. Po tim kriterijima napredovanja znanstvenika možemo za­nemariti svjetski renomirane filozofe, sociologe, povjesničare… koji su dali input današnjoj znanosti, a nisu objavljivali u danas "priznatim" znanstvenim časopisima. Danas imamo sve više znanstvenika koji dođu do zvanja redovitog profesora, a da nemaju objavljenu ni jednu znanstvenu knjigu. Zane­maruje se kriterij kvalitete, a gledaju se samo promjenljive brojke. Kako bi što prije stekli uvjete za napredovanjem, naši mlađi znanstvenici prisiljeni su objavljivati u međunarodnim časopisima i odvajati znatna sredstva da bi im članak eventualno bio objavljen. Isto je i ako žele sudjelovati na međunarodnoj konferenciji, gdje je uplata rijetko manja od 400 eura. Slijedom gore navedenog logična su pitanja: Što to znači biti „indeksiran“ i biti „vidljiv“ (prema kriteriju citiranosti), i tko određuje kvalitetu znanstvenih časopisa? Ovdje samo aktualiziram posljedice rušenja ugleda naših nekada renomiranih znanstvenih časopisa i nakladničkih kuća, gdje su naši znanstvenici objavljivali svoje knjige.

Argumenti nekih autora iz inozemstva protiv Bolonje i pokreti za njezinim dokidanjem

U časopisu „Current Contents“ objavljen je tekst dr. Alfreda Burgera (iz Züricha) nakon 10 godina od uvođenja bolonjske reforme. Burger zaključuje: „Bolonjska deklaracija je postavila velika obećanja. Navodni cilj bila je veća protočnost sveučilišnih predavanja, povećanje mobilnosti i veća razmjena znanja među europskim sveučilištima. Ta je reforma korjenito izmijenila europske obrazovne sustave te ih prilagodila američkom sustavu“.

Uvjerljiv tekst protiv njezine doktrine napisao je bečki filozof i sveučilišni profesor Konrad Paul Liessmann u knjizi Teorija neobrazovanosti. Liessmann upozorava: "Dok se s jedne strane znanje prodaje kao resurs budućnosti, o čemu svjedoči metafora o eksploziji znanja, dotle s druge strane opće znanje opada". On misli da se tu reformu može nazvati bijedom europskih škola, i pita: "Zar se iscjepkanim kolegijima potiče studiranje i kritičko mišljenje!?"

Najsnažniji pokret otpora bolonjskoj reformi zabilježen je u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Italiji i Francuskoj, gdje su studenti tražili njezino dokidanje. I ranije i danas ih podržavam!

Zaključno

Od uvođenja te reforme nema (ni)jedna "novotarija", koja je unaprijedila kvalitetu studiranja i zapošljavanja. Usprkos svemu, još se nije temeljito raspravljalo pa ni revidirala ova reforma.

Kanadski znanstvenici L. Stoll i D. Fink navode osnovne pretpostavke za promjene: "Provesti konzultacije s prosvjetnim djelatnicima, saslušati njihove sumnje te prihvatiti postavku da je promjena proces, a ne događaj." Promjene trebaju inicirati fakulteti i sveučilišta jer se tamo promjene događaju, a ne da se promjene propisuju ili postaju političke deklaracije. Žalosno je što se akademska zajednica uljuljala, da ne kažem, pomirila s postsocijalističkom reformom po dekretu.

dr. sc. Zlatko Miliša, prof.