Koje su opasnosti od pozitivizma kao novog oblika fundamentalizma?

Pozitivisti vjeruju (promjenljivim) činjenicama i ljude stavljaju u okove jedne "istine". Misle da je istinito samo ono što se može provjeriti! Htjeli bi sve ukalupiti a čovjeka se ne može definirati! Zašto se sa ruba znanstvenih činjenica i/ili života jasnije vidi?

Mogućnosti manipulacijama sa sintagmom društvo znanja

Rigidni znanstveni pozitivizam uočljiv je u Rezoluciji Vijeća Europe, gdje se čovjeka stavlja u okove jed(i)ne "istine". Naime, Rezolucija 1580 Vijeća Europe u točki 12. kaže: Inf. društvoPostindustrijska društva opisuje se sintagmama – informacijsko društvo i društvo znanja – pri čemu se ta dva pojma, gotovo uvijek, koriste kao istoznačnice. To je samo naizgled točno, jer, ako se informaciju definira kao podatak koji pridonosi znanju primatelja, onda bi veći skup informacija trebao rezultirati povećanim znanjem."Moderni je svijet zasnovan na dugoj povijesti čiji važan dio čini razvitak znanosti i tehnologije. Ipak, znanstveni pristup još uvijek nije dobro shvaćen i to ohrabruje razvoj svih vrsta fundamentalizma i ekstremizma. Potpuno odbacivanje znanosti jedna je od najozbiljnijih opasnosti za ljudska i građanska prava." Parlamentarna skupština Vijeća Europe potiče države članice da brane i promiču “objektivno znanje”. Postavljam pitanje: što je to objektivno znanje? Je li znanost superiorna u odgovorima na sva otvorena pitanja o čovjeku? Ta “objektivna znanost” nije odgovorila na nepisani zakon entropije u sveopćoj krizi autoriteta i dekadencije.

U krivu su oni koji tvrde da je moguće dovesti u poželjni odnos misli i emocija, tvrdnjom da je racio stariji i moćniji od emocija. Nije se našao taj koji je našao formulom kako "pomiriti" misli i emocije. U svojoj knjizi Struktura znanstvenih revolucija Thomas Kuhn, jedan on najcitiranijih autora 20. stoljeća, odbacio je tezu o progresivnom i/ili linearnom razvoju znanosti (na temelju tzv. objektivnih činjenica). Pisao je da svaka nova paradigma napušta stare "činjenice" formirajući nove "znanstvene istine", dok i nju ne potisnu nova otkrića - spoznaje. Kuhn ovo obrazlaže stavom da činjenica koja je razumljiva u okviru jedne teorije nije ista (činjenica) kada se sagleda iz druge (znanstvene) paradigme i/ili perspektive. Prema ovom tumačenju (razvoja) znanosti, "činjenice se ne mogu nikada objektivno utvrditi, jer ih možemo shvatiti jedino u skladu sa subjektivnim kategorijama i perspektivama koje u svijet uvode neki prihvatljiv poredak i čine ga shvatljivim" (E. Hatch u knjizi Theories of man and culture). Vidimo kako su i u samim znanostima (potencijalno) velike šanse manipuliranja činjenicama. Da i daleki Japan odlazi predaleko s pozitivističkom dogmom dokaz je dopis koji je u lipnju 2015. japansko Ministarstvo obrazovanja uputilo rektorima, u kojemu je od njih zatražilo da humanističke i društvene znanosti ukinu ili ih transformiraju u "korisnije znanosti". Postindustrijska društva opisuje se sintagmama – informacijsko društvo i društvo znanja – pri čemu se ta dva pojma, gotovo uvijek, koriste kao istoznačnice. To je samo naizgled točno, jer, ako se informaciju definira kao podatak koji pridonosi znanju primatelja, onda bi veći skup informacija trebao rezultirati povećanim znanjem.

Istinski intelektualci odvode nas izvan utvrda "poznatog"

Henry Giroux jedan je od osnivača i vodećih zastupnika kritičke pedagogije u SAD- a i Kanadi. U svojoj knjizi "O kritičkoj pedagogiji" (eseja - kompilacije njegovih ranijih radova) propituje odnose moći i obrazovanja, indoktrinacije i emancipacije te posljedice nametnutih podjela i napetih tenzija. Njegova kritička pedagogija se opire konačnim odgovorima otvarajući ključna pitanja (kao otklone od dogmatizma i pozitivizma): "Što se podrazumijeva pod znanjem društvenih znanosti? Kako nastaje znanje i kako postaje validno? Čijim interesima ono služi? Kako se znanje prenosi i reproducira u nastavnom procesu? Kakve sve proturječnosti postoje između ideologije ugrađene u postojeće forme znanja društvenih znanosti i društvene stvarnosti?" Njegova kritička pedagogija implicira i pitanje: Ono što mislimo da znamo, kako to argumentiramo? Ovo su neka od najvažnijih njegovih pitanja koja sam izdvojio u demistificiranju "objektivnog znanja", a u kojima autor vidi kako se treba razvijati obrazovna teorija i praksa. Evo kako to argumentira Đuro Šušnjić u knjizi Kritika sociološke metode: "Bitna odredba društvenih pojava AnegdotaPostoji jedna anegdota koja izvrsno oslikava učinak nametnutog mišljenja. Ona kaže da su dvije dame nazočile premijeri jedne drame, a poslije predstave jedna drugu upita kako joj se predstava svidjela. Upitana se naljutila pa joj odbrusi da je bezobrazno pitati je takvo što prije negoli je stigla pročitati kritike prikazanog djela. Ta anegdota plastično oslikava goleme mogućnosti manipulacije javnošću od kreatora javnog mišljenja. Postoje li činjenice u medijima? Nietzsche odgovara: "Ne postoje činjenice. Postoje samo interpretacije."sastoji se u njihovom dinamičkom karakteru. Kada se pojava vremenom mijenja, mi ne možemo, na osnovu poznavanja njenih osobina u jednom trenutku, donositi sigurne zaključke o njenim osobinama u budućnosti. Čak naša saznanja o danoj pojavi mogu utjecati na pojavu, tako da će se ona ponašati drugačije nego što mi predviđamo na osnovi saznanja koje smo već stekli o njoj". Giroux je nadahnut svojim uzorom i prijateljem Freireom, koji interpretira povijest kao mogućnost (interpretacija) a ne kao zadanu "određenost" (u knjizi "Pedagogy of Hope"). Obojica provociraju konstatacijom da nas istinski intelektualci odvode izvan utvrda "poznatog."

Dobriša Cesarić uskliče: "Ah, krhko je znanje". Zar život svih nas nije krhke naravi? Odatle mi se čini smislenim postaviti pitanje znači li vidjeti vjerovati ili obrnuto? Ako razum ne razumije bit života, tada vjera "počinje gdje razum prestaje" (Đ. Šušnjić).

Čovjek izmiče svakoj definiciji. Onaj tko ne postavlja pitanje o svome identitetu, bježi od ideje transcendentalnosti. Pravni pozitivisti se ne bave stvarnošću prava već normama koje sami propisuju, izvan svijeta stvarnih društvenih odnosa. Glasoviti sociolog 20. stoljeća, Georg Gurvich u knjizi Suvremeni poziv sociologije ironizira ovaj pristup u jednoj rečenici: "Činjenice nisu cvjetovi koji rastu na poljima pa ih samo treba ubrati."

Znanost ne može definirati čovjeka, a pozitivisti htjeli bi sve ukalupiti. Zaboraviše da jedan od temeljnih aksioma metafizike kaže: "Misli su stvari". Pozitivisti vide opasnost od religijskih uvjerenja te negiraju spekulativnu misao i univerzalne vrednote (koje su nedostupne znanstvenoj provjeri). "Ono što se tvrdi bez dokaza, može se i odbaciti bez dokaza" (Christopher Hitchens).

J. Maritain u knjizi Education at the Crossroads (Odgoj na raskrižju), u poglavlju "The Paradoxes of Education", zaključuje: "Pitanje što je čovjek neizbježan je uvod svake filozofijske i religijske ideje o čovjeku i odgoju". On kategorički tvrdi da znanost ne može dati odgovor na to pitanje. Ipak, pedagogija kao znanost ima svoju neupitnu specifičnost jer "samo odgojem čovjek postaje čovjekom" (Kant). Predmet svake društvene znanosti isti je, a to je čovjek. Usuđujem se tvrditi da je odavno napuštena Aristotelova definicija čovjeka kao razumnog bića (animal rationale).

Medijske dezinformacije

Čitajući dnevni i tjedni tisak, prateći glavne informativne emisije na javnoj i komercijalnim televizijama, mislimo da smo informirani. No, izgubili smo razliku između medijskih informacija i činjenica. Medijske informacije ne moraju biti činjenice. Čemu služe skupe predizborne ankete i tko plaća obmanjivače javnosti? Svrha nekih agencija za ispitivanje javnog mišljenja jest manipuliranje javnošću i/ili utjecaj ČemuČemu služe skupe predizborne ankete i tko plaća obmanjivače javnosti? Svrha nekih agencija za ispitivanje javnog mišljenja jest manipuliranje javnošću i/ili utjecaj na izborni rezultat u korist jedne ili više političkih opcija, a ne objektivno informiranje.na izborni rezultat u korist jedne ili više političkih opcija, a ne objektivno informiranje.

Novinari sve manje postaju odgovorni sudu javnosti a sve više urednicima i vlasnicima medija. Moć manipulacije nalazi se (i) u odnosu između činjenica i informacija. Informacije bi trebale biti pravodobne, pouzdane, potpune i provjerljive, ali se one sve više postaju sloboda novinarskog izvještavanja, koje ne mora biti činjenično, tj. istinito. Informacije bi trebale biti bazirane na istinitim događajima. Medijske dezinformacije s lažnim prikazima događaja, netočnim informacijama, zavaravajućim poluinformacijama skrojenih da bi difamirale javne osobe, napravile nenadoknadivu štetu pojedincu ili čitavom narodu, sve u cilju da bi kako bi bile poligon novih sukoba i/ili stjecanja profita vlasnicima medija.

Postoji jedna anegdota koja izvrsno oslikava učinak nametnutog mišljenja. Ona kaže da su dvije dame nazočile premijeri jedne drame, a poslije predstave jedna drugu upita kako joj se predstava svidjela. Upitana se naljutila pa joj odbrusi da je bezobrazno pitati je takvo što prije negoli je stigla pročitati kritike prikazanog djela. Ta anegdota plastično oslikava goleme mogućnosti manipulacije javnošću od kreatora javnog mišljenja. Postoje li činjenice u medijima? Nietzsche odgovara: "Ne postoje činjenice. Postoje samo interpretacije."

prof. dr. sc. Zlatko Miliša