Razapeti jezik

„Poznata je činjenica da je svaki pjesnik (o. p. spisatelj) svjedok vremena u kojemu živi…“ (Alojz Jembrih). Ovo su rekli mnogi prije i poslije Jembriha, a opet je ljekovito ponoviti misao koja ima nešto apodiktičko, mudro, istinito.

Je li to danas tako, ili se trne kao istrošena svijeća? Jesu li književnici i njihova djela zabilježena i u kritičkim prikazima, ili su djela ostala kao PRIKAZE, što lutaju nasumice kroz prostor i vrijeme, pa se svjedočenje ma koliko istinito, literarno vrijedno i čovječanski oplemenjeno, nalazi negdje u nigdini, nezabilježeno i neotkriveno? Jesu li vrijedna djela ušla u tzv. relevantne antologije, našla mjesta u povijesti hrvatske književnosti, leksikonima?

(Vrlo je simptomatično da u knjizi Tko je tko u Hrvatskoj, objavljenoj nekih devedesetih godina, ima tušta i tma imena kojekakvih opskurnih osoba: npr. kaže knjiga, neki direktor toga i toga poduzeća, voli lov, ima strast za jedrenjem na jahti itd… Ili drugi primjer, nešto stariji – da u Krležinoj Enciklopediji iz 1969. ne ćete naći Doru Pejačević!) Ali zato u prvospomenutoj knjizi nema istaknutih književnika, likovnih umjetnika, sveučilišnih profesora i tako dalje, da ne nabrajamo.

Stoga se ne treba čuditi da se osobito nemilim poslom prikazivanja tuđih djela, znači bavljenje kritikom, smatra i nadalje jalovim, tim više što se toliko suzio krug časopisa ozbiljna karaktera, da se mogu nabrojati na prste. A i ti časopisi primaju prikaze najradije od „svojih“. Ako plaćaju. Ako ne plaćaju, već je nešto lakše. Uredno pročitaš knjigu od 300-400 stranica, napišeš osvrt od 5-6 kartica, pošalješ u uredništvo i nikom ništa. Potrošio si mjesec dana, pa što!? Stoji tamo i stoji, pa kad pitaš nakon deset mjeseci hoće li biti nešto, odgovore neodređeno, da bi nakon godine dana javili da nema smisla objaviti jer je staro… Naši nekada ugledni časopisi, poput Vijenca, ne primaju prikaz veći od jedne kratice, bar to nisu činili dugo vremena. Imaju oni svoje poletarce, koji zabilježe naslov, ime pisca, dvije loše rečenice koje nisu pogodile bit knjige, pa im ne možeš reći da nisu notirali djelo. Ali najveći broj djela nije nigdje zabilježen, ponajviše zbog ideoloških razloga. Ne, gospodo, poradi neznanja prikazivača, nego zbog delikta načina razmišljanja. Taj vrli i dobri običaj uveden je onomad kad je samo jedna partijska osoba, sekretarčić, imala pravo ocijeniti postojiš li ili ne. Ima li te među živima koji dišu i pišu ili te uopće nema. A nema te ako nisi zabilježen.

Tri godine nisam mogla prestati zahvaljivati kolegi Davoru Velniću na sjajnom tekstu objavljenom u Književnoj Rijeci, ljeto 2006., br. 2. pod naslovom: Nepomirljivo i neoprostivo. Otvoreno kao nekada davno A. G. Matoš, ili Dalibor Cvitan, Veselko Tenžera, piše kolega Velnić o načinima kako likvidirati čovjeka u onim dragim vremenima. Kad se nije više zatvaralo zbog krimena riječi, najsigurnija metoda bila je – prešućivanje. Ono je preživjelo pretvorbe i rušenje gadnih zidova i ostalo relativno svježe do danas. Postojala je poštena i nepoštena inteligencija. Oni s biljegom desnoga sjenovitoga plućnoga krila, spadali su u nepoštene. Njih se nije nikamo uvrštavalo, a velepisac svih vremena i naroda, pa i svijeta, okružen svojim oportunističkim ministrantima, progonio je šutnjom ili čak prijavom  na ono mjesto sve nedostojne. Kaže kolega Velnić da je „bio plaćenik Kominterne“ (isti časopis, str. 58.). Tako se tobožnji osobni čin prosudbe u biti svodi na ideološku razinu kao što je to često i danas. (Vidi: Đuro Vidmarović, Predgovor knjizi kritika Protiv tmine!)

Pa ipak, uvijek se nađe neko čudesno i nestašno pero kao što je bilo ono Desničino, koje napisa Ljestve Jakovljeve, koje su, citiram Velnića „… odlično opisale svu prazninu nacionalne veličine i raskrinkale Krležine ratne godine“.

Danas ne možemo reći da nas isti strahovi drže u osobnoj cenzuri, ali da su i dalje neki poletarci-plaćenici odnegdje izmilili pa ušančeni na jaslama dobrih sinekura uhvatili na oštricu ono što je ognjištarsko ili nedajbože otvoreno domoljubno, to je činjenica. Ista je stvar i u „polusatnim kulturama“ koje nikada ne bilježe najčitaniju knjigu, ako se ona ne uklapa u globalističku viziju stvaralaštva, a također se dežurni lakokrili kritičari i kritičarke, profesionalno plaćeni kao tri sveučilišna profesora zajedno, razmeću šupljim frazama koje ti nikada ne kazuju pravu istinu o knjizi. Dobro prolaze oni koji znaju sretno izmiješati red bludničenja i red tobože sakralnoga. A mi koji dugo pribivamo ovosvjetskom cirkusu znamo: uvijek se to radilo za novac. Kako bi rekla Božica Zoko, i đavo voli biti na hrpi novca, a voli i Hrvatsku. Na svoj način. I uzalud pišemo kako je časopis taj i taj dao kritičaru potpunu slobodu u njegovom pristupu književnom djelu, kad dobro znamo da će biti odabrana samo ona kritika ili djelo, koje odgovara urednikovoj koncepciji, tj. onome tko ga nadgleda i plaća. Ponekad u žurnoj ispaši nestane i po nekoliko stotina tisuća kuna, za koje nikada ne ćemo saznati kamo su odjedrili, kao što se to nije znalo ni u ona rumena vremena, kad se prevladavalo konzervativne snage trule prošlosti. A ne odnosi se to na neko pradavno vrijeme, bilo je to nedavno.

Svaki je dobar časopis u ona „vunena vremena“, imao u zaglavlju i podatak da će se tiskati sve ono što ima društvenu, kulturnu i estetsku vrijednost.

Ta nas vrijednost i danas prikazuje na relevantnim prizorištima u svijetu – poput sajmova u Leipzigu ili Frankfurtu, pa makar bila čista pornografija. O nastranim sklonostima privatnih osoba nitko nema pravo suditi, ako ostaju u četiri zida. No prostoriji DHK doživjeli smo i to da se, gle drskosti! osvrnemo na takvo stanje, a jedan uvaženik s najvećom titulom prezirno odpovrne da on voli čitati takve tekstove prije spavanja. Kakva je mogla biti sudbina naše kritike koji tragamo za Božjim prstom u pisaljci!?

Ima li danas snažnoga i otvorenoga govora (morala bih reći diskursa, ali baš ne ću!) kad se beznačajnosti i vulgarnosti prodaju pod polusatnu kulturu ili prohode svijetom kao naše duhovne iskaznice?! Sve uži su getoizirani prostori gdje živi i djelo i kritičarska riječ, ako nije u podjeli na strani globalnih eritrocita. Velnić koristi jedan vrlo slikoviti glagol kojim zorno pokazuje kako se može OBASRATI po dnevnim novinama prokazanoga, u našem slučaju spisatelja ili pisca, ako si u poziciji da imaš zaleđe tj. inkvizitorski položaj. No najčešće se ipak služimo metodom šutnje prema nepoćudnome. Nema ga. Propao je u Nigdini.

Danas u eri elektroničkih medija, kažu da je knjiga besmislena. Novine su ukinule rubrike za kulturu, ni jedna nije više potrebna, a kamoli znamenita.

Istini za volju, produkcija tiskovina svake vrste tako je porasla, da nije ni moguće pratiti sve što ugleda svjetlost dana. Nekada, prije stotinjak godina, spisatelj je skromno i duboko ponirući u sebstvo izlazio u javnost očekujući nakon dugotrajna rada da se kakvo veće kritičarsko pero osvrne i čestito uroni u njegovo djelo, pa i okolnosti kako je nastalo. Ako je bila pohvala, osobito od velikoga imena, auktor se mogao nadati da će poći stazom ne baš udobnom, ali providonosno upravljenom prema vrhuncima kamo se putuje ponekad cijeli život i nikada ne stigne. Danas nema potrebe za takvim samozatajnim i žrtvujućim stajalištima. Doleprša poletarčica, izbaci nešto smradnosti i – eto pisca! Ostari neki bivši ubojica, napiše memoare i dobije nagradu, eto čikice pisca!

Reklo bi se kako bauk gluposti baulja po livadama i ispašama nekada strogo književnim, gdje je početni uvjet za rad bilo poznavanje rođenoga jezika. Događa se da o jeziku i književnosti raspravljaju u nekoj stupidnoj TV-emisiji akademik i estradna pevaljka koja je napisala stihove za svoj pjesmuljak. Ne čudimo se njoj, nego akademiku koji je pristao na takav položaj.

Posebno su u diobi na poćudne i nepoćudne loše prošli oni koji su okrenuti zemlji, Bogu, pa ako još pišu idiomom svoga sela, jadna im majka! Može djelo biti kvalitetno, nediletantsko, ali eto, na tematskoj razini nije uspjelo fascinirati suvremene feljtonističke sveznadarske kuge, koji će se rado pohvaliti da nisu čitali Bibliju, ali imaju svoje mišljenje o njoj. Imaju oni bolje faktore – sila i dividende! Reče mi neki dan jedna fakultetski obrazovana mlada i oštroumna damica – nikada nije čula za Sokrata! Ta koga briga za to! Nosi ju suvremena oluja kao krpu iz najnovijega vumensikret dućana, ali ona piše! Osobito o iskrenosti, daaa, nezbunjena i nimalo šokirana činjenicom da sama iskrenost o vlastitom bludničenju nije automatski i književnost!! Tko će danas čitati, kaže nekakvoga Dantea, Shakespearea, Krležu (gle vraga!), treba se ritnuti u slobodu do jezive negacije i jezika i etike i estetike. Dobro je ono djelo koje ima najveći boj čitatelja, kakva kritika!

Da, reći će netko, ima i toga, ali nije sve tako crno. Činjenica da nemamo jedinstveni pravopis, da postoji zahtjev za izbacivanjem starih pisaca iz lektire, da treba uvesti sveopći zaborav na ruševine prošlosti, da se osviješteni liberali mogu i trebaju instalirati u apsolutnom smislu, pa i u kritici, kojoj treba dati značenje paskvila, sve su to postale sporedne i nevažne stvari. Dojučerašnji partijski inkvizitori i njihovi doušnici preko noći su postali dušobrižnici slobode i ljudskih prava. 

Ipak, opet se nađe neki novi Desnica (kako nezgodno ime!) koji zapiše: „U romanu Ognjište Mile Budaka o životu na ličkom selu – većim dijelom i pisanim jezikom tog sela – najveća pohvala koja se nekome može dati jest da je – k a zemljica.“ To će dragi poletarci nazvati – govorom mržnje. A radi se o običnom kritičarskom istinitom pristupu bez unutarnjih cenzura, o ulasku u vrijeme i vječnost istodobno, o zaboravu na vlastitu peristaltiku od koje ima nešto što čini čitatelja-kritičara većim čovjekom. Bez potkovane glave. Bez bezbrojnih provalija neznanja, bez hijata iz kojeg paluca glupost i mržnja na sve što ne razumije.

Nevenka Nekić