Demos i demon

Jedan od najtamnijih leksika u hrvatskoj književnosti koristio je zaboravljeni pjesnik Mato Marčinko. Pisali smo o njemu i njegovoj martirijskoj sudbini ravnoj mnogim hrvatskim životima. Simbolika mjesta rođenja dotiče se na čudesan način hrvatske povijesti kao partikula jednoga usamljenika u kolopletu tisuća takvih samaca u svemiru: rođen je Mato u Hrastovici pored Petrinje, mjestu znamenitomu po slavnom govoru Stjepana Radića na samom početku djelovanja (koji se mjesta sjeća u svojim Uspomenama kao lirskoga), i koji je pao žrtvom demonove ruke. To je  malo ljupko selo, sa središtem na česmi pitke hladne vode, iz kojega je Mato iščupan u sedamnaestoj godini života i bačen u demonsku ratnu igru blajburgaša, gotovo strijeljan na mostu u Mariboru, spašen čudesnim dodirom nevidljive Ruke, pa stigao kući otvorenih kaverni i legao da umre.

Kako kaže mudri Bulgakov, onaj Mihail Afanasijevič, ne upravljamo svojom sudbinom pa ne znamo kako se Mato opet pridigao misleći na strašne slike putem od Bleiburga do mile Hrastovice, slike kojima duguje izvor mračne poetske misli, kao i snove o boljoj Hrvatskoj, jer gora od one „oslobođene“ nije moguće da bi mogla postojati.

Ali demon ima čudan smisao za humor: svakoga stoljeća priredi maloj prkosnoj Hrvatskoj neku 71. godinu iznenađenja: davne 1571. ugurani u Svetu ligu Hrvati čine jednu petinu snaga i sa šest galija iz Cresa, Krka, Raba, Šibenika, Trogira i Hvara izginuše u dubokim vodama Lepanta, a poslije toga obilato zališe krvlju svoju domovinu u daljim bitkama s Turcima. Onda stiže 1671. koja odreže glave našim knezovima mača i duha, Zrinskim i Frankopanima. U krvavim bitkama koje i dalje odnose glave s ove strane Drine, stiže i 1771. te ubode zakonom u mršava rebra i u prava hrvatskih seljaka, pa onda stiže 1871. i podlo dočeka izdanoga idealista Eugena Kvaternika, danas zatajenoga sina ovoga naroda, kojem se sinu čak i mač sam od sebe prelomio u noći prije pobune.

Jedva preživjesmo „oslobođenje“ skupa s našim Matom, da bi ponovno upali u provaliju demonova „povjerenja“ i lažnih nadanja 1971. Bit će ovršen ovaj demos, mislio je demon, ovo je kraj sna o hrvatskoj slobodi.  

A Mato kao i svi njegovi supatnici i sumišljenici upro pisati turobne stihove, obremenjen poviješću što je silazila s planina i šuma dok je prolazio kraj Lawamundena. Onda se naivno obradovao Deklaraciji o hrvatskom književnom jeziku i čekao dolazak američkoga nosača zrakoplova u splitsku luku koji će spasiti Hrvatsku iz željeznih okova srpa i čekića. Koješta je obećavao svojoj Domovini, kao i Zlatko Tomičić u pjesmi „Hrvatska, ljubavi moja“, dražio demona i upadao u zamku „povjerenja“. To je najopasnija zamka, razapeta paukova mreža i danas nad kupolama naših hramova, dok jedan Stijepo Bartulica pokušava kidati njene niti u Europskom parlamentu, a novi vladari Hrvatske (opet u genitivu) nose zastave duginih boja i sasušene ženske figure, ili one merkelizirane zadriglih trbuha svih rodova i vrsta, tumače poput Sibile Kumanske što se zbiva, dok prekrivaju oči velikih i malih naroda ponjavom na kojoj piše da oni znaju svrhu našega života.

Onda se demon razigrao i tu nesretnu godinu 71. sagradio na dobrim ćevapima sažvakanim debelim usnama Maršalovim tamo preko Drine. Stvarao je demon povijest nesvjestan da on ne može stvarati jer mu je Bog oduzeo kreativne mogućnosti: on razara, ne stvara. Privid je u ponjavi koju mali sluge demona razapinju i zastiru nebo. Tako i ljudi obuzeti demonom stvaraju povijest, ali ne poznaju povijest koju stvaraju: neke Merkelice, Uršule i one tamo u Bruselju i ove ovdje u luksuznim prostorima zagrebačkim i inim.

A sve su to radili i diljem svijeta demoni uvjereni kako stvaraju povijest: Crveni Kmeri, borbene komunističke kambodžanske postrojbe, pod vodstvom francuskog đaka Pola Pota, osvajaju Pnom Pen i u samo nekoliko dana grad od preko dva milijuna stanovnika gotovo je posve ispražnjen: iz njega su istjerani ili poubijani svi neradnici, intelektualci, svi koji su nosili naočale, ukinute su škole, ispražnjene bolnice, fakulteti, dječji vrtići, uništene knjižnice, spaljene bogomolje, srušeni muzeji, protjerani stranci, zabranjena trgovina, ukinut novac. Od sedam milijuna stanovnika Kambodže Kmeri su ubili dva milijuna metkom, izgladnjivanjem, bolešću. Bio je to triumf volje (Hitler u filmu snage i demonove „kreativnosti“ a rukopisom jedne Leni Riefenstahl), sve u ime stvaranja sretne budućnosti koju smo mi ostvarili 1945. Bila je to kambodžanska posveta komunizmu iz njegovih najslavnijih dana raskulačivanja i izgladnjivanja ne samo u Ukrajini, nego i diljem sretnih komunističkih uspjeha europskih zemalja. Iz pakla se uz demonov smiješak naslađivali i pomalo zavidjeli i Lenjin i Staljin.

Tako se Mato opet nađe iza rešetaka sve u ime boljega svijeta komunizma. Jer on je vječni neprijatelj upravljača njegove domovine i svaka ruševina iz prošlih sedamdeset i prvih godina tamnih stoljeća, njega pogađa.

Mato piše i na robiji u vremenima ponovljene demonijade („…mač do dna u grlo zaboden/ krvava jetra bačena psima/ Hrvatska je priklana u podne…“ (1971.) jer mora kao pjesnik i književnik. Mora, to mu je zadaća, to je svijetla točka kojoj teži, toj tajanstvenoj nestvarnoj stvari koja se zove ljubav, odanost, čežnja, smisao i vjera. Tko će prosvjedovati ako ne će pjesnik? Tko je prosvjedovao dok su Crveni Kmeri ubijali? Europski su političari bili iscrpljeni punjenjem i ukrašavanjem „košarice“ u Helsinkiju, hrabro su šutjeli. Nije se oglasila ni europska intelektualna ljevica ni desnica, ni u jednom gradu europskom nije došlo do demonstracija, niti se itko sjetio ispisati parolu: Dalje ruke od Kambodže! Izblijedjela je slika Picassove „Guernice“, a vjetar je odnio i njegovu Golubicu mira, kao što će jednoga dana odnijeti i Vukovarsku (Vučedolsku). Ostala je samo fotografija gomile lubanja kao uspomena na slavnu budućnost koju su gradili komunisti-kmeri inspirirani demonom.

Nekoliko godina kasnije, 1977., javit će se skupina intelektualaca u Čehoslovačkoj na čelu s Vaclavom Havelom i sastaviti „Povelju 77“ sa zahtjevom da komunističke vlasti moraju poštivati građanska prava. Mora postojati pravo na drugo mišljenje. Kao da se hrvatski imenjak profesor na Fakultetu političkih znanosti Vaclav Havel zanio i ponesen slobodarskim idejama danas, 2026. godine zatražio da se ne mora slagati s komunističkim idejama koje promoviraju sljedbenici svih oblika partijskoga jednoumlja, uvijek skriveni pod farsom ljudskih prava i zaštite nemoćnih. Ovoga puta nije imao sreće jer su još lukaviji mali demoni obrnuli naglavačke cijelu prijašnju partituru partije pa čak i nauke. Ne će naš dr. Vaclav Havel biti predsjednik republike.

Jedino bi možda J. D. Vance uz pomoć lige zdravoga razuma, koji savlada u jednom trenu nabujalu woke ideologiju, mogao naslijediti svoga prethodnika.

No, ni one sedamdesete prošloga stoljeća nisu donijele sreću hrvatskomu narodu, ali otvorila su se, bolje reći odškrinula, vrata kroz koje je doprlo nešto svjetla i u daljini se slutio pad raznih kmerskih rajeva za narod. Ali demon je žilav i mimikrijski lukav, usadi se u krvožilni sustav i kad-tad izbije, kao epidemija. U listopadu 1990. Gorbačov je dobio Nobelovu nagradu za mir, a već tri mjeseca kasnije, u siječnju 1991. njegove su trupe u Baltičkim zemljama pucale u narod koji je tražio neovisnost.

Komunizam je kao ideologija bio laž, a kao praksa zločin, rekao je povjesničar, uvijek progonjen Vladimir Mrkoci.

Naš pjesnik Mate Marčinko upravo je tada u devedesetima širom otvorenih očiju gledao stvaranje slobodne Hrvatske i slutio da ovi ne će predati vlast bez krvi. Godina vukova i Vukovara nosi vrijeme koje kapne poput ono Pavla Štoosa u more vekivečno pa se kip domovine vu početku leta čini kao dohvaćen u posljednji čas kad već „vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati“!

Tada je već nova strašna misao obuzimala Matu i dobila obrise pjesme „Od Bleiburga do Den Haaga“ koju će napisati 1998. Misli na svoju Hrastovicu gdje će demone dočekati župnik i kasniji biskup Vlado Košić, proći svoj martirij početkom Domovinskoga obrambenog rata: silno urlikanje i pogrom, rušenje crkve i kuće božjaka koji bijegom spašava glavu. Demoni razaraju i buše rupetinu, zauvijek, misle, srušenu će crkvu ljudi zaboraviti! Tu otvaraju ukletu cestu, u toj rupetini, odnijevši brdo kao u zlokobnoj bajci Ivane Brlić Mažuranić. U Petrinji ubijaju mnoge, a liječnika vješaju na kuke u mesnici nasuprot crkve Svetoga Lovre. Onda i nju sravnjuju sa zemljom. „U vražjem vartalu/ noćurci noći crno cvjetaju“ kazuje u suzi Mato (1991.).

Potom se otvara srce razdrto tamom i Mato Marčinko piše ponovno po treći puta o snomorici nasilja i rata: „…Podrumski mrak. U gradovima tama./ Topovski pucnji prekidaju san./Iz noći vreba razbojnička kama./Nemoćnih vrisak. Urlik vučji, pjan./Slomljene kosti, udarci i jauk. Padaju glave s krvničkoga panja./Potajno mrežu plete lukav pauk/ šireći užas razorbe i klanja.“… 1992.)

Mato je demos kojega progoni demon, uvijek isti. Pa i kad je došla nova slobodna Hrvatska, na krilima naših vitezova, mladića koji iskrvaviše na svakom polju mirisne naše, Lijepe Naše, on je opet progonjen, nema pristupa u javnosti, on predugo pamti, kažu mu, predugo nosi slike koje je trebao zaboraviti, a on odgovara: „…Vraćam vam se, mrtvi moji. Od vas ni otišao nisam./ Sve ovo vrijeme u mom ste tielu živi…Vaš grob ja sam dok živim, vaš krik i vaša suza…“( 1991.)(on piše tielo!)

Čekajući iskupljenje Hrvatske boravio je Mato u getu zvanom „Marulić“. U njemu smo boravili i mi koji nismo mogli zaboraviti što je bilo. Okruženi robijaškim očima Mate Marčinka, Joje Ricova, Radovana Grgeca, Ive Brizića, Zlatka Tomičića i niza drugih koji se nisu dali zaboravu, svi smo pamtili i čekali da se otvore bezbrojne grobnice i u tuđini i u domovini; zajedno smo čamili iza imena slavnoga Marulića. On nam je tiho šaptao riječi iz svojega kamenog sarkofaga u crkvi Sv. Frane, na rubu splitskoga mora. Riječi nepoćudne, suzne, drhtave kao iz starih bugarštica, molitvene, pobunjeničke, rebelinske, vsake verste i fele, bašćinske, one koje pripovijedaju tajnovite i strašne bajke o usahlim majčinim prsima. Jer majka-domovina je patila.

A demon se pritajio i opet nakon zamrloga vremena zavladao nama zaspalima, bestidno, dok se mučenici vrelih kamenih i Golih otoka kajahu: “…Crvenim što/ sav/ traljav/ robijaški mi vijek/ tepah tvoje ime/ s ushitom ponosna ti sina“. (J.Ricov, 2016.)

Gotovo zaboravismo demonove monade, kadli – evo ih opet! Prepoznat ćeš ih lako, imaju iste prijetvorne riječi i izvrću istinu, lažu, laž je njihov ležaj, njihova vječna himna; demon zna kako je lako uspavankom umiriti demos, daj im rane i džebane, zaboravit će laž. Lažu da je crkva Svetoga Spasa na izvoru Cetine njihova odvajkada, a oko crkve preko 1300 starohrvatskih grobova! Sagrade crkvu u Domovinskom obrambenom ratu u Karinu i kažu da je odvajkada. Kupe našu ljepoticu crkvu Svete Margarete usred Zagreba i kažu da su tu odvajkada. Demon im šapće, onaj isti koji je progonio naše djedove i očeve, prijetvoran i lukav, ima slatkoću obmane da nam je prijatelj. 

I pojavio se njihov novi bog: MMF! Ili kako drugačije, ali u biti istovrsno. Ima razna lica koja se zovu Mirovni pokret, Antifašisti, Domino, Močvara itd…itd…

Otišao je Mato (i njegova Marija) tiho i s Božjim zazivom na usnama. Prije smrti u zbirci pjesama pozvao je Kranjčevićevog Mojsija: „Izvedi narod moj, o Gospode!...“

Saznao je prije toga da sam ga zauvijek sačuvala u mom romanu „Demon i Sveta krv“ i isto tako u svom srcu s mnogim suputnicima, svjedocima istine.

A ako dođete u Hrastovicu, napijte se hladne izvor-vode i zagrlite krajolik: brdo se vratilo i crkva se opet uzdigla, ona ista koja je vidjela Matino krštenje. U nju ponekad svrati i naš biskup sisački Vlado Košić.

Nevenka Nekić