Božićna priča

Nikada u našoj novijoj filmskoj umjetnosti nije snimljen film s temom o Božiću. Gledamo gotovo uvijek američke limunade koje šarmiraju šarenilom i pretilošću obilja, a tu je i neizostavni djed Božićnjak koji se glasa: ho, ho, ho! Ali postoji i njegov blizanac Djed Mraz koji je izumljen u ateističkim glavama CKKPSSSR, kao zamjena za Isusa koji nikako nije pripadao u teoriju i praksu revolucionarne i napredne avangarde. Djedica Mraz nije rođen, on se pojavljuje za Novu godinu, stiže kako je i red za mitsko biće iz neznanog mjesta, možda je najzgodnije da to bude Sjeverni pol. On postoji kao nepostojeći lik transcendencije komunističkoga tvrdoga ateizma, nadomjestak što dolazi iz svijeta bajki zbog djece kojima su bajke potrebne makar živjeli u čistom komunizmu. Nikako da se čak i sovjetska i ostala sockomunistička djeca odreknu potrebe za bajkovitim, mitskim svijetom. Snimali su i tamo filmove s tim debelim djedicom, najčešće simpatične crtane filmove. Gledajući te filmove u našem djetinjstvu pamtili smo osobito pouke o njegovoj dobroti i pravdi koja pobjeđuje u tom društvu. Tako se nehotice u našim glavama potvrđivala i neka fluidna neizgovoriva veza s iščezlim Isusom koji se rodio u siromaštvu, ali svejedno nije podoban.

Kitili smo božićno drvce koje smo zvali bor iako to nije bio. U našem stanu na četvrtom katu u Gundulićevoj ulici imali smo samo jednu sobu u kojoj smo zbog skučenoga prostora nabavljali sasvim mali borić koji bi stajao kraj knjiga na etažeru. Na njega bi stavljali bijele svilene bombone i poneku kuglicu koja je ostala živa nakon svih selidaba još od vremena NDH. Majka bi ispod bora posijala pšenicu u staklenu zdjelicu, a Svetu obitelj predstavljali bi od papira izrezani likovi. Baka je znala stare božićne pjesme koje su njih dvije ispod glasa pjevušile, a Badnjak se pretvarao u čudesnu noć i moje dječje iščekivanje čudesnoga dara koji će me zadiviti kad se ujutro probudim. Odrasli bi obično prepričavali Božiće iz njihove mladosti kada se pjesme nisu utišavale.

Najraskošnije se pričalo o đakovačkim Božićima moje bake i majke. Pred mojim očima pojavili su se običaji nalik na čaroliju i izazivali čežnju u dječjem srcu: snjegovi i saonice koje vuku konji moga dida Stipana, slama na podu ispod stola, tajanstveni ophodari pod prozorima, pjesme i kićena nošnja, đakovačka katedrala u plamenu svijeća, a moja mama pjeva na ponoćki kao „počimalja“. Na stolovima svakoga izobilja s onom pečenom guskom u središtu, onom guskom iz Andersenove priče koja me progonila. Božićno je jutro puno inja koje se putem do štale hvata na brkovima moga dide: ide darivati svoje najdraže - konjima daje jabuku i kocku šećera pa gladi njihove sapi dok zadovoljno ržu. Tek kad njih namiri, vratit će se u toplu prostranu kuhinju gdje na šporetu baka Rozalija kuha mirisnu medovnu rakiju, a mladi rasprostiru veliki stol ispod kojega šuška slama, astal za desetero čeljadi. Svi su se već vratili s mise pa im se obrazi rumene. Puno ih je, raspoloženi su i čavrljaju dok se ne sjedne za božićni svečani doručak i dida s bakom ne izmoli molitve.

Ima u Petrinji obitelj koja kao i mnoge druge u Hrvatskoj danas čuva i obnavlja božićne običaje. Poznamo ih, prijatelje naše, Mladena i Lidiju, sada djeda i baku, i njihovih petoricu sinova: Marina, Antu, Mislava, Josipa i Juricu. Svi su već očevi i Božić je veliko slavlje u kući oca i majke, djeda i bake. Svi imaju svoje mališane, sinove i jednu malu Veroniku, tek se rodila i bit će slavljenica ovoga Božića. Došla je i prabaka, mlade majke lepršaju po svijetloj kući visokoga svoda koju je djed Mladen po treći puta sagradio: prvu, što ju je naslijedio od oca, morao je popravljati sedamdesetih godina prošloga stoljeća, potom su mu je srušili u Domovinskom ratu, a najposlije je razorio potres.

Sve običaje svojih predaka očuvali su i slave zajedno, njih je preko dvadeset, od najmanje Veronike do prabake Ksenije, od malih vrapčića poput Roka koji sjedi na krilu djedu dok svira božićne napjeve na pijaninu i kao profesor glazbe poučava sve svoje potomstvo. Danima je baka Lidija pekla kolače, okružena sjajem svijeća i mirisima slatkih začina, postala je opet mlada. A lijepa je oduvijek.

Onda će se na Badnjak ugasiti sva svjetla i domaći će posjedati oko velikoga stola. Otvorit će se vrata i ući će djed i baka noseći znakove Božića i svijeće kojima stiže ono Svjetlo koje nitko ne može ugasiti. Zapjevat će svi u glas naše lijepe i radosne pjesme kojima se neprestano vraćamo, pa onda pazeći na redoslijed pretvoriti Badnju noć u radosno čekanje Božića.

Dugo svijetli njihov dom u petrinjskoj noći. I nije sam. Ima svjetla, ima, bit će ga i na velikoj Ponoćki u crkvi Svetoga Lovre, onoj što su ju srušili do temelja, a Petrinjci opet izgradili istu kakva je bila. Ona je temelj kojega nitko nije mogao iščupati iz zemlje.

Sretan vam i blagoslovljen Božić, dragi čitatelji, i neka vam nova godina donese radost i mir u obitelji!

Nevenka Nekić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.