Dojmovi s puta po Bačkoj i Baranji 2006.

Uvijek kad me zapala časna dužnost predstaviti u Zagrebu neku knjigu naših Hrvata iz Vojvodine, poput onih dr. Ante Sekulića, Milovana Mikovića, pjesnika i prozaista Franciškovića, ili kolege Pavla Jurkovića, koji kao neliterat napisa dvije knjige u kojima njegov rodni Bač ima glavnu ulogu, željela sam posjetiti te krajeve koje mnogi od nas nisu upoznali. Sa slika poznajem ljepotu Subotice, njene secesijske vizure i neku začudnu vedrinu koju je ostavila austrougarska vlast u tim pročeljima, osobito označenim mađarskim tonom. S fotografija poznam i somborske uljuđene ulice s licima historicističkih ili secesijskih obiteljskih visokih prizemnica, koja su sagradili krajem 19. ili početkom 20. stoljeća Nijemci, Mađari ili Hrvati, i otišli na koncu Drugoga svjetskoga rata nošeni vihorom epohe koja se u tri boje prošetala ovim mirnim drvoredima, onečistila crnim, smeđim i crvenim uniformama gotovo svaki kutak. Moje osobne uspomene sežu samo do sela Doroslova, ali je to davno vrijeme poraća već izbrisalo mnoštvo uspomena.

Putovanje koje je travnja 2006. organizirala Matica slovačka Zagreb proteklo je u okvirima četiriju dana i započelo zaustavljanjem u Vukovaru. U mnogim napisima govorila sam o tom gradu, ali da bismo približili sudionicima put prošlost Vukovara, prikazali smo tijekom vožnje i film „Crna i bijela golubica“ autorice ovih redaka. Taj HRT-ov film, snimljen u vrijeme kad je postojao obrazovni program, govori o dvije tisuće godina povijesti grada – heroja i žrtve, njegovu rastu i sjaju, tihim danima, a na koncu i rušenju. U vrijeme snimanja filma crkva i grad bili su u ruševinama, ali nada je bdjela nad njim, kao moćni Dunav što se vraća poput refrena i franjevca, koji uporan nad ostatkom stare arke Filipa i Jakova, nosi u ruci Knjigu Božju.

Dočekao nas je fra Zlatko Špehar u crkvi, a na groblju smo položili vijenac u spomen na sve žrtve Domovinskoga rata. Još su jasno vidljive rupe koje su Srbi izdubili u snažnim stupovima i zidovima crkve da bi ju minirali, i to iza 1998.

Nezaboravni su trenutci u kući obitelji Fazekaš, Marijane i Tunice. Bože, koliko sjaja u cvijeću uređena dvorišta povratnika i patnika obitelji Fazekaš!

Kao u bajci cvjetaju tulipani, jorgovani, ruže, plave potočnice, ljubice, sitni bijeli i crveni grmičci, pa blistavo stabalce višnje… Sve to savršeno je složeno onim jedinstvenim ukusom kojeg imaju naše ženske ruke, kao i na vezovima, čipkanim stolnjacima u toj urednoj kući što je sjela poput široke zlatne labudice usred toga cvjetnjaka. U kući ugođaj tople raskoši stare tradicionalne hrvatske obitelji, a na stolu za sve nas namjernike netom ispečena peciva slana i slatka, hrskava i meka u isti mah. Sve je nekako sačuvano, kažu: čuvao je susjed Srbin.

Ostavljamo Vukovar, križ na obali utoka Vuke u Dunav i krećemo prema Iloku, gdje postoji značajna slovačka zajednica koja nas čeka.

Ilok je najistočniji hrvatski gradić smješten na obroncima Fruške gore (koja vuče korijen imena od franačkih dana), ali nije srušen u ovom Domovinskom ratu. Govore nam da to trebamo zahvaliti međunarodnim snagama koje su brzo stigle u Ilok, poslije izgona Hrvata i Slovaka iz toga ljupkog povijesnog gnijezda. Dočekala nas je uspomena na Ivana Kapistrana, strasnoga propovjednika i borca protiv Turaka: na oltarnoj pali vihori on zastavu i ne zna da neće poginuti od turske ruke, nego od kuge. Ukopat će ga u crkvi, koja danas nosi arhitektonski biljeg neizbježnoga H. Bollea, a samo neki dijelovi ponutrice spominju se najstarijih dana: eto grobnih ploča Nikole i Lovre, knezova iločkih, zatakli junačke desnice nad mačevima, okitili se i krunama bosanskoga kraljevstva, pa zamakli u povijest već na početku 16. stoljeća. Sve će nam ispripovijedati restaurator koji obnavlja unutrašnjost ove drevne lađe.

Posjet je najavljen slovačkoj zajednici: najprije u evangeličkoj crkvi, gdje nas dočekuju farer Dušan Sajak i njegova supruga Božena. Djeca pjevaju uz pratnju harmonija, farer pripovijeda kako je našao pri dolasku iza rata praznu crkvu, nekoliko bakica, a danas je puna mladosti i ima budućnost. Razmjenjujemo knjige i darujemo za crkvu.

Večeramo u Slovačkom domu – dobar paprikaš, malo ljutkast, a potom krafne. Sviraju nam slovačke i hrvatske pjesme, lokalni mali tamburaški orkestar svima želi ugoditi. Vani je lijepa topla proljetna noć, a naš fratar Oktavijan Nekić pripovijeda zgode iz iločkog samostana kojeg smo prije večere razgledali. Stojeći na prozorima kule divili smo se velebnoj slici Dunava i zelenim adama, a iza nas u drvenoj šajci sjedio je Ivan Kapistran, zagledan kroz iste prozore u davninu. Dolje u dvorištu vidjeli smo psa – kaže fra Oktavijan: to je kuja Dina. Došla prije Uskrsa i okotila dva mladunca, crna, ljupka, obla. Orao se sunovratio da ugrabi piliće, ali zabunom zgrabi jedno štene i ponese u visinu. Dina zavija, plače, cvili, trči uz prozore samostana i moli pomoć! Onda naglo pobježe kroz vrata i nestane. Uvečer se pojavila i na opću radost u zubima donijela svoje psetance. Bila je krvava, izgrebena, očito se provlačila kroz šiblje, a orao je, nasreću, ispustio pseto i ona ga je našla na obali. Lizala je svoje psetance i nježno ga mazila, a časne sestre donijele masti i hrane da Dini pomognu.

Spavamo u kućicama staračkoga doma u Iloku, na uzvisini pod kojom teče Dunav, oko nas iznikla pšenica i miriši crna zemlja, plemenita.

Dvorac se sluti u daljini, obnavlja se, u sjećanje mi se vraća miris i atmosfera iz iločkih podruma gdje goleme bačve uništene u ratu sjećaju na dane slave ovoga vinorodnoga kraja, koji je postao poznat u doba grofova Odescalcia.

Crkvena zvona su tiha, vani mjesečina, zrikavci i žabe narušavaju noćnu tišinu. Iz bilježaka mi ispada listić papira – popis usputnih bilježaka na putu od Vinkovaca do Vukovara. Na listiću imena zaboravljenih mladića čiji duhovi me uvijek dočekuju, jer oni su i moja djeca na ovim mjestima poginula: Ivica Tonkovac, križ kraj puta na izlazu iz Nuštra, u travi, kraj uzorane njive; Danijel Rostić i Zdenko Ljubić na kamenu križu zajedno, poginuli 13. studenog 1991.; na malom drvenom križu zapis Josip Hancko, usamljen, s prašnom košaricom plastičnoga cvijeća; onda u brzom nizu Adam Pavičić, Mato Živić, Tom Vinković, Zdenko Bogdan, Antun Hoban, Nenad Režić… Gledam u taj papirić i nesiguran hitri rukopis, jer pisala sam dok je autobus jurio, možda sam nečije ime netočno ispisala, ipak, neka budu ovdje zabilježeni, njihovi će ih prepoznati… kao što sam ih i ja prepoznala i povela sobom. Zatvaram oči u duboko uspavanu Iloku, ponoć je odavno prošla.

Ujutro ostavljamo Ilok i najbrojniju slovačku zajednicu u RH – imaju KUD „Ljudevit Štur“, Slovačku knjižnicu, svoju crkvu, Dom. Hvala za ljubav i toplinu, mašemo im…

Prijeći ćemo most na Dunavu. Evo nas u Bačkoj Palanci. Primaju nas u Slovačkoj zajednici, pa dalje nastavljamo za Bački Petrovac. Važno sjedište slovačke manjine ima i slovačku gimnaziju. Objed u staroj originalnoj sobi Michala Spevaka, majstora za najbolje kobasice i ljubitelja tradicije. Soba je oslikana u 19. stoljeću, kreveti i vezovi uščuvani, ormari ukrašeni sedefom, rezbarijama, nekad miraz ugledne udavače, zrcala i stare fotografije unazad stoljeća i pol. Gazda je snažan i vedar, golema okrugla peć velika kao pola sobe grije, jer se u njoj peče za nas originalni objed, a on, Michal ponosno pripovijeda:

„Došli oni neki i pitaju tko si ti? A ja ih vodim u ovu sobu i kažem: to sam ja! Od pradjeda do sinova, sve sam to ja.“ Na dopisnici koju nam dijeli piše: Minulost pre večnost. To znači: Prošlost za vječnost! Ispod je ime mjesta – Bačsky Petrovec. Na zidu, malko prikrivena fotografija obitelji Franje Josipa… Snimljena negdje prije 80-ih godina 19. stoljeća. Franjo Josip stoji, lijepa kraljica Elizabeta sjedi, sin i prijestolonasljednik Rudolf stoji kraj oca, pa desno brat Franje Josipa Maksimilijan, strijeljan u dalekom Meksiku, uz njega žena Charlotte… sjede dvije kćeri Franje Josipa i Elizabete… Upravo u to doba je građena ova kuća u kojoj smo zapjevali uz harmonikaša  nakon slasnih bačkih specijaliteta. Ostajte dobro, gazda Michale! Čuvajte tradiciju!! 

U Novom Sadu posjetili smo Petrovaradinsku tvrđavu gdje se davne 1801. rodio naš veliki ban Josip Jelačić. Golemo impozantno zdanje diže se nad okukom Dunava. Tvrđava je još uvijek pod nadzorom zloglasne JNA pa stoga nije ušla u popis fortifikacijske baštine Unesca. Kažu nam da će se to uskoro dogoditi. Zatvoreni su toga jutra kazamati iz turskoga doba gdje su nekada mučili osuđenike. Ispod utvrde gradić Petrovaradin, još sačuvanih krivudavih ulica i zapuštenih prolaza. Mogao bi biti atrakcija… Trag turske vladavine, koja je ovdje trajala 161 godinu, osjeća se još ponegdje.

Pripovijedamo o nepoznatim trenucima iz života bana Jelačića. U redovima vojske bana Jelačića bilo je mnogo Slovaka koji su dijelili sudbinu s Hrvatima, onda kao i danas. A na izlazu spominjemo se da je u tom zatvoru na tvrđavi čamio i naš Antun Gustav Matoš.

Stara Pazova ima lice ravničarskoga pitomog naselja i tu živi 6000 Slovaka.

Dobro su organizirani, imaju KUD, kazališnu skupinu koja je prošle godine gostovala u Zagrebu s predstavom M. Grgića : „Probudi se Kato“. Postoji evangelička crkva, Slovački dom, a posjetili smo i izložbu ručnih radova. Raskoš boja i mašta Slovakinja raspjevana na platnu ili u čipkama razveselila nam je duše i podsjetila na dane kad se ovakve skupocjene vezove stavljalo na nedjeljno ruho. I tu se peklo ono mekano i toplo tijesto koje nas je dočekalo u obliku kiflica, buhtlica, složenaca od sira… Čavrljali smo s marnim ženama koje su bile sretne da smo došli na vrijeme dok je sve svježe…Ta ljepota vezova i skromna slast peciva ostaje za sjećanje dok putujemo prema Subotici.

Nekada slavni Slobodni kraljevski grad (Marija Terezija, 1779. godine), Subotica plijeni svojom ljepotom nastalom u doba austrougarskoga historicizma i secesije: Hrvatskim kazalištem (danas drugoga naziva) i Gradskom vijećnicom, koja se poput čarobne glazbene kutije otvara zadivljenu posjetitelju. Izvana je toranj visok 76 metara s vidikovcem. Obnovljena velika dvorana urešena je vitrajima i freskama. Vitraji prikazuju znamenite mađarske i austrijske povijesne osobe: evo junaka Janoša Hunjadija, evo tvorca strogih feudalnih zakona Verbeczyja, evo sina Jelene Zrinske Franje II. Rakoczyja, eno osnivača dinastije Arpada… pa onda i Kossutt Lajos, onaj koji nije mogao naći na karti zemlju Hrvatsku, tu je i Matijaš Korvin čiji sin Ivan je oženio Hrvaticu Beatricu Frankopanku, snažna Marija Terezija, Franjo Josip u zrelijim godinama, njegov poznati brk i brada, „bakenbardi“ i siguran pogled, koji ne sluti skori kraj jednoga carstva… Dvoranu rese i grbovi plemenitaša, kićeni uresi secesije, sjaj koji svjedoči o snazi nekada slavnoga sjedišta, koji danas nema status grada!!! iako ima 100 000 stanovnika. Status grada imaju Niš i Kragujevac… U jednoj od dvorana razgovarali smo s gospodinom Petrom Krunićem, zamjenikom predsjednika općine Subotica i ujedno predstavnikom hrvatske manjine. Nismo spomenuli rad Ogranka matice hrvatske, njenih posljednjih 97 knjiga, pitanje kazališta itd…

Veličanstvena je katedrala u Subotici posvećena Terezi Avilskoj. Građena u 18. stoljeću čuva nad portalom onu davnu 1779. godinu. Urešavana je cijelo 19. stoljeće, imala je četiri zvona, ali su sva završila u ratnoj industriji Prvoga svjetskoga rata… Kao da se taljenjem zvona može spasiti neka država!

Današnja su zvona izlivena u Ljubljani i ima ih šest. Narod dolazi na mise, velikih svečanosti i radosti ne nedostaje, mise su na hrvatskom i mađarskom jeziku. Najsvečanije je za Duhove i svečanost Dužijanci – zahvalnici za žetvu.

Primio nas je hrvatski konzul u Subotici gospodin Davor Vidiš i ljubazno obišao s nama neke znamenitosti. U tihom gradu zapazili smo da su drvoredi svi istoga drveta: Gledicia Splendens. Neka vrsta bagrema, nježnih listića i čudesne arhitekture stabla. Skladan je to ugođaj, srednjoeuropski, pa je šetnja kroz prozračne aleje poput pohoda kroz prošlost: fasade –ljepotice, vodoskoci, ljupki tornjići na uglovima zgrada… Danas Suboticom upravlja koalicija Mađara i Hrvata. Oni su još uvijek većina, za čudo Božje.

Spavat ćemo uz jezero Palić, na pravom salašu – „Majkin salaš“. Šetnja uz obale jezera otkriva njegovani park-šumu zasađen u doba Austrougarske, ljetnikovce i hotele, terase i drvene trijemove, rezbarije nad secesijskim hladovinama, staze kroz duboke zelene vrtloge mirisa.

Na „Majkinu salašu“ ima svega što smo očekivali: raskoš tišine ravnice, žitna polja, jezerce s đermom uz obalu, konjušnice s vrancima i riđanima, kočije, lavež pasa, stare alate u ljetnoj kući, pa onda starinski namještaj u novouređenoj zgradi koja ima i kulu. Bio je to velik i bogat salaš, kažu mi, vlasništvo nekog Mađara… Pjevali smo onu poznatu „Ej, salaši na sjeveru Bačke, sačuvajte pisme bunjevačke“… U staji sam pogladila konje i ruke su mi zamirisale na konjsku tugu svih naših izgubljenih salaša. Kobila Brega uskoro će se oždrebiti, u tišini široke ravnice njeno će ždrijebe stati na klimave noge, a njena bol će minuti kad ga lizne i pripusti sisi. Gladim ju po bijeloj glavi i dajem jabuku. Sjećam se nikada viđenih konja moga pradida Vida, ta krv nije voda! Volio ih je onako paorski duboko, timario i gladio, jutrom se prvo njima obraćao, davao kocke šećera.

Sjedim na obali jezerca, uz mene se diže crna natrula struna đerma, uzaludna nad usahlim bunarom, kao skrhan čovjek. Koliki su morali napustiti ovakve salaše, samo Nijemaca oko pola milijuna protjerano je iza Drugoga svjetskoga rata iz Vojvodine.

Suton se kao sjeta nad ravnicom spušta, nebo nisko sa zlatnim oblacima, sve se utišalo, konji rzaju u staji. Bačka ravnica počiva kao mirno zeleno i žuto more za bonace.

Na prolazu kroz Bajmok promiču stare dobre domaćinske kuće, obložene keramičkim pločicama, ali u njima uglavnom nema njihovih graditelja.

Slično je u Somboru.To je mjesto s naglašenom ljepotom seoske arhitekture, sjajna ruralna panonska secesija, drvoredi, klupice pred kućama nekada dobrih gazda. Ljepota nekadašnjega mjesta još nije posve izblijedjela, još čuva otmjenu ravničarsku i pitomu smirenost, iskićena pročelja i goleme kapije kamo se ulazilo kolima i fijakerima. Ej, Bunjevci, ej...

Zbogom salaši, sela puna drvoreda, putujemo natrag, preko Bezdana i mosta na moćnom Dunavu u Batinu.

Batina je moja osobna uspomena, usječena u strahove iz 1948., mračne noći i lupanja po vratima željezničke stanice kamo smo morali doći iz Zagreba.

Razbijena je zgrada nekada bila moja prva škola, selo je opet tiho i zatvorenih vrata, crkva se obnavlja iza ovoga Domovinskoga rata. Neka nelagoda prati me uzduž ulica zbijenih na obali Dunava. Sve sliči na one davne godine. Jedino se uzdiže veliki spomenik s čijega se podnožja pogled rasprostire na sve strane i pruža pravu sliku golemoga Dunava koji tu pravi zaokret prema jugu. Spomenik je podignut u slavu Crvene armije koja je u žestokim borbama 1944. izgubila nekoliko tisuća vojnika.

Netko me pita gdje je spomenik braniteljima… Meni se vraća slika kako majka šiva od stare vojničke, tko zna čije bluze, odjelce za mene: kapa, suknjica i kaputić. Svi smo u školi imali svrab, raširile se uši, dizenterija. Gorki napitci, tablete, beskrajne noći u mraku poratnih strahova, moj bijeli krevet u maloj sobi što gleda na močvaru, a svijeća za bratom gori i gori...

Kiša pada i Dunav se ovija maglicom, ade i vrbe, topole i trske izdišu vlagu, krećemo za Đakovo. U pohode najljepšoj katedrali od Beča do Carigrada, govorilo se nekada.

Đakovačka katedrala vidi se izdaleka i budi mnoge povijesne uspomene na to nekada mirno trgovište, a dolaskom Strossmayera za biskupa, sjedište bogate biskupije i kulturno okupljalište ovoga mecene. Tko još pamti staru povijest: prvu katedralu, franjevce, zidine, dolazak kralja Tvrtka u Đakovo u kojem se i oženio bugarskom princezom Dorotejom… pa nedalekih Gorjana i one krvave bitke koju je ovjekovječio Oton Iveković: kako Elizabeta Anžuvinka, rođena Kotromanićka i njena kćer Marija, gube u toj ravnici…Tu je potom boravio i car Zigismund, pa posljednji biskup prije dolaska Turaka Đuro Paližna koji gine na Mohaču. Tko se još od ove mladosti, koja šeće korzom, sjeća 150 godina turske vlasti, triju džamija, staklenika Josipa Jurja Strossmayera kojeg su razbili iza 1945. godine… Moje osobne uspomene vezuju se uz pretke po majci, i ono što me u utrobi katedrale sjeća na majku: bila je „počimalja“ u pjevanju tijekom mise, nekada se to smatralo čašću i znakom talenta. Usred golema i skladna prostora u kojem se miješaju istarski i marsejski mramor na oltarima, freske obitelji Seitz i kasnije dodani Križni put Luje Lozice, sažimam se u nerazmrsivo klupko i sva sadašnjost i prošlost prolazi kroza me kao zraka svjetlosti kroz staklo, kao gugut grlice u krošnjama pred katedralom, kao da nisam samo ja u mome ja, a mladi vjetar slijeće na moja krila koja su me nosila na ovom putu u sadašnjost i prošlost.

Pisanje je uvijek suđenje samome sebi, rekao bi Ibsen. I susret sa samim sobom, dodajem. Hvala Matici slovačkoj Zagreb!

Nevenka Nekić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.