Sjećanje na hrvatskoga junaka Jean-Michela Nicoliera

Sada je vrijeme da se kaže istina i objasni životni i posmrtni put našega junaka Jean-Michela. Svoju radost ne mogu kriti: moj sin i dijete naše hrvatske krvave bitke za slobodu dobio je svoj most i bistu u Vukovaru, gradu svoje borbe, snova i smrti. U Gradskom poglavarstvu moraju negdje u arhivi postojati dva moja pisma iz 2012. godine da se tom mladiću Francuzu dodijeli bilo kakva nagrada, o tužne li riječi!, za njegov san u kojem je nestao na njivama iza Ovčare. Molila sam u ime Udruge dr. Ante Starčević-Tovarnik da se tako obilježi dar života kojega je ostavio na Ovčari. Odgovora nisam dobila. Kasnije se taj zahtjev, i mnogi drugi, ipak ispunio.   

Televizijski film Višnje Starešine donio je prvi puta sliku Jean- Michela u Vukovarskoj bolnici. Dan uoči smrti. Tada sam se zainteresirala za sudbinu toga likom i mislima plemenitoga djeteta. U suradnji s Udrugom dr. Ante Starčević-Tovarnik krenuli smo u potragu za mladićem: Antun Ivanković, predsjednik Udruge dr. A. Starčević iz Tovarnika, Ive Livljanić – naš prvi veleposlanik u Vatikanu i gradonačelnik Zadra u ratnim danima i ja hrvatska književnica koja dobro poznaje Vukovar, u kojem je izgubila pet članova obitelji, a prvi puta došla u taj starinski barokni gradić davne 1961. godine.

Izvadak iz jednoga od pisama L. Fournier, 2011.

Dakle, naša trojka imala je silnoga posla: trebalo ga je uvrstiti u popis branitelja, trebalo je doći do adrese njegove majke u Francuskoj, trebalo je dovesti majku i ovdje prirediti prijame kod ministra branitelja P.Matića, predsjednika Republike Hrvatske Josipovića, župana Galića, Vesne dr. Bosanac. Trebalo je naći donacije za smještaj majke u Hotelu Dubrovnik u Zagrebu, isto tako u hotelu Lav u Vukovaru, trebalo je napisati niz pisama koja je prevodio prof. Ive Livljanić kao vrsni romanist, a ja sam svaku etapu odradila kao spisateljica, sastavljač pisama majci, zahtjeva svim navedenim instancama, dok je Ivanković bio tehnička veza za sve telefone, dokumente i veze oko termina.

Naša trojka dočekala je majku i sina Paula na zagrebačkom aerodromu i to u trećem pokušaju. Prvi zrakoplov su majka i sin Paul propustili jer su ih u Parizu zatočili na aerodromu i namjerno ispitivali (sve je u mojoj knjizi zabilježeno!), drugi puta je magla bila uzrokom da se zrakoplov nije spustio u Zagrebu, a onda konačno treći pokušaj završava dovozom putnika iz Graza autobusom. Tako smo proveli skoro cijelu noć u tom iščekivanju. Na aerodromu nas je intervjuirala novinarka Renata Rašović i tu je bio prvi susret majke i naše ekipe. Bilo je suza i zagrljaja. 

Dalje smo ostvarili sve predviđeno – da bi na koncu isposlovali i mirovinu i stan za majku u Hrvatskoj gdje i danas živi. Za taj pothvat trebalo je angažirati i odvjetnike, ustanove u obje države, prijevode dokumenata, kontakte s raznim osobama itd… itd.

Bili smo dostojanstveno primljeni na svim instancama, jedino je ostao pomalo gorak okus u Ministarstvu branitelja gdje je Bojan Glavašević nastojao onemogućiti ili bar otežati i uniziti taj susret majke i Ministra. Kako? Pa eto: najprije se spustio liftom i izjavio da čekamo pred vratarevom kućicom. Bila je to male klupica na koju smo jedva stali majka Lyliane, Ive Livljanić i ja. Novinari su postali Glavaševiću drugi problem. Kad se ponovno spustio liftom, izjavio je da nas Ministar može primiti u svojoj radnoj sobi. Ja sam skočila kao ris i rekla da tada ne ćemo doći jer bio je zakazan svečani prijam za majku. Još je dodao da novinari, kojih se nakupilo bar sedam s kamerama, a posebno se sjećam dragoga i pristojnoga novinara Andrije Jarka s Nove TV, ne mogu biti prisutni. Tada sam rekla da ćemo ostati na ulici i obaviti razgovore s novinarima. Na moju oštru reakciju vratio se opet liftom na kat i mi smo i dalje čekali. Osjetili smo da je sva ta igra možda samo njegova. Kad se ponovno spustio liftom, izvijestio nas je da mogu i novinari gore, ali samo pred vrata dvorane u kojoj ćemo biti primljeni. Ponovila sam da možemo i na ulici obaviti razgovor. Konačno smo ipak stigli u lijepu dvoranu, sjeli za ovalni stol i prije negoli se Matić pojavio, dobili od Glavaševića opomenu: imamo pravo govoriti samo pet minuta, i to samo majka, a Ministar će ostalo sam odrediti. Kad se Peđa Matić pojavio, bio je vrlo susretljiv i srdačan. Pozdravljali smo se redom i on je pozdravio majku dostojno i toplo, a njoj smo to preveli, da bi ona odgovorila. I to je trebalo prevesti. Sve je obavio naš prof. Ive Livljanić. On je uopće bio ne samo prevoditelj nego i tumač mnogih gorkih trenutaka iz naše povijesti i majka je prvi puta čula za stvarne događaje. Poveo se spontani razgovor koji Glavašević više nije mogao spriječiti, nego je samo sjedio i vrtio nervozno olovku u ruci. Na kraju svih takvih susreta obično sam ja održala kratki nagovor. Novinari su ušli zajedno s nama i snimali. Konačno je Ministar predložio da stanemo na jedan povišeni prostor za fotografiranje. Ja sam ostala dolje, ali je Ministar pozvao da se svi troje fotografiramo s majkom, a novinar Andrija Jarak je najednom glasno rekao: Pa mislim da tu mora nešto izjaviti i gopođa Nekić koja je napisala knjigu o Jean-Michelu! Hvala, Andrija!

I tu smo došli do glavne teme – moje knjige koja se zove „JEAN ILI MIRIS SMRTI“. Osim onih kratkih minuta u filmu Višnje Starešine, nitko nije napisao značajnije djelo ili djelce o Jeanu. Bilo je nekoliko dokumentarnih napisa. Ja sam svih tih mjeseci pisala romanesknu prozu koja ima 200 stranica. Već je bilo prošlo predstavljanje u DHK kao i nizu drugih mjesta, a do danas su objavljena i uglavnom i rasprodana još tri izdanja.

U knjizi se isprepliću moji događaji vezani uz obiteljsku tragediju u Vukovaru s onima koje se tiču Jeana, pa onda dokumenti koje je nabavljao Antun Ivanković iz suda u Vukovaru ili čak iz Beograda, zapisi francuskih novinara, romaneskni prikazi Jeanove mladosti u Vesoulu i strašni pokolj u danima pada Vukovara. Posebno sam dramatično prikazala mučenja u ovčarskome hangaru (i smrt one nezaboravne trudnice Markobašić), kao i smrt dragoga Jeana. Mnogi ljudi su pročitali ovu knjigu, jedinu literarnu obradu zločina na Ovčari za koju sam dobila niz priznanja i nagradu Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva.

Tijekom drugoga boravka u Vukovaru snimila sam po svom nahođenju brojne scene s majkom, a imala i skicu dobroga scenarija za film. Sama knjiga bila je neiscrpni izvor teksta. No tada se pojavio mlađahni redatelj B.I. koji je na dogovoru izjavio da će se film snimati uz pomoć nekakve beogradske filmske novčane potpore… Ja sam istoga trena odbila bilo kakvo sudjelovanje u tom slučaju. Od tada sam prekinula sve veze sa srpsko-hrvatskom verzijom scenarija i redateljstva.

U mojoj ladici počivaju originali pisama njegove majke, prijevodi sjajnoga Ive Livljanića (koji je bio ne samo prevoditelj, nego i tumač čitavoga povijesnoga razvoja u Hrvatskoj i upravo od njega i moje malenkosti kao profesorice povijesti, mogla je majka saznati uzroke i posljedice rata); počivaju naše zajedničke fotografije, snimke iz Vukovara, moje snimke Dunava i Bajera gdje možda leže mnoga tijela ubijenih na Veleprometu…  Na polici između fotosa moje djece i unučadi stoji lijepa slika mladoga i nasmijanoga Jean-Michela, dar majke, koju je on tješio riječima: košuto moja. O njegovim pobožnim mislima ostali su zapisi njegove majke kao i oni o nježnosti njegove osobe i o značaju Mozartove glazbe u njegovu životu.

A moj Jean i ja sastajemo se često u Vukovaru, na ulicama, na Ovčari,na obali Dunava i uvijek on stavlja glavu na moje rame u onom strašnom autobusu i sav je bijel kao prozirni anđeo. Tako je u mojoj knjizi koja ostaje kao najčišći lirski memento na njegov lik. Ostaje i nedovršeni scenarij.

Radujem se da njegov lik krasi most u Vukovaru, a duh lebdi nad vodama moćnoga Dunava. Knjigu sam završila riječima: „Ako nađeš grob na zaboravljenu rubu srijemskoga polja, nedaleko Dunava, naći ćeš ključ jednoga sna. Otključaj ga i uđi u nj. Samo pjesnik i junak mogu od oranice stvoriti domovinu.“ (Knjiga je objavljena 2012. godine i ostaje jedini roman, dakle literarno djelo o Jeanu, iako ima dokumentarnih napisa.)

P. S. Nakon ovoga starijega teksta objavljenoga na Portalu HKV-a još 2018., čujemo danas 29. listopada 2025. godine da su pronađeni posmrtni ostatci Jean-Michela Nicoliera nedaleko od kobne barake na Ovčari. U mislima se pridružujem obitelji Nicolier i prijateljima koji su danas u Vukovaru. Srce mi drhti od tužne radosti.

Nevenka Nekić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.