Legenda Lastova
Dobra

Kada je Dobre Dobričević, kojega je cijela Venecija znala kao Boninis de Boninus, ušao u slikarsku radionicu Francesca iz Trevisana, ovaj je upravo radio na slici Gospa sa svecima. Već se naziralo koji će sveci stajati uz Gospino prijestolje, a posebno se isticao sveti Sebastijan iz čijega tijela su virile strijele. Inkarnat mu je Francesco naslikao blijedim okerom, ali gladak i mlad.

Francescov atelier nalazio se uz kanal Grande, a ovaj posjet starijega prijatelja bio je uobičajen u ovo doba kasnoga popodneva.

„Bene“, rekne Francesco umjesto pozdrava, odloži kist te stane skidati umrljani slikarski haljetak.

Piero Francesco Bissola bio je zaljubljenik u bellinijevsko slikarstvo i svoj je slikarski stil ispekao u Veneciji. Njegov zlaćani sjaj palete dosegao je onu puninu koju su znalački izučeni zanat i mladost kasnih tridesetih godina oplemenili samo njemu svojstvenim tajnama miješanja boja. Nije bio nezadovoljan svojim položajem u silnoj stisci nadarenih majstora u Veneciji. Sada je od prijatelja Bonina primio narudžbu za crkvu u njegovu rodnome mjestu Ladesti.

„Onda, kad ćemo na put u tvoju Ladestu?“

„Zato sam i došao, krenuli bismo iduće sedmice. Saznao sam da signor Pavinni vozi neki tovar do Dubrovnika, primit će nas na lađu. Već sam pribilježio naša imena.“

„Sjajno, jedva čekam tu tvoju Ladestu, toliko pričaš o njenim ljepotama, mora da je raj u južnome moru.“

Obojica su slično odjeveni - na grudima im se bijele košulje otvorene među naborima na grlu, lagani samtani ljetni haljetak pokriva samo tijelo, ostavljajući rukave slobodnima. Ljeto je i sparina u dragoj Serenissimi. Šetnja u predvečerje uroni ih u zvuke vesala, žamora ljudi, glasove lađara, gondolijera, prodavača ribe, obuzme ih šum grada koji slovi po svome bogatstvu, razbludnosti, ljepoti i strogosti uprave.

Obično bi završili na večeri u obližnjoj oštariji odakle je mirisala pečena riba, gdje se pilo dobro vino, falernsko ili dalmatinsko, gdje su udarali ritmovi i odjekivali zvuci lutnje. Njih dvojicu poznavali su po slavi - jednoga kao slikara, drugoga kao ugledna tiskara, umjetnika knjige.

Bonino je bio poznat po širokoj ruci u dijeljenju napojnica, a njegov prijatelj Francesco kao ljubitelj žena i veseljak.

U kutu oštarije jedna mlada dugokosa djevojka svirala je lutnju ne obazirući se na galamu i poneki nepristojni poziv. Uz nju je sjedio njen otac. Svaku večer dolazio je s kćeri da ju čuva, a živjeli su od njena umijeća na lutnji.

„A gdje će stajati moja slika u tvojoj Ladesti?“ upita Francesco kad su se udobno smjestili za stol u kutu oštarije i naručili obilnu večeru.

„Bit će u crkvi Gospa od Polja, ispod mjesta Lastova, u zelenilu i tišini, kraj groblja. Ispod čempresa počivaju svi Lastovčani, a i ja bih tamo želio počivati. Naše ti je mjesto Lastovo na visoku brijegu s kojeg se vidi dolina, plodna polja, lokve, a ako se popneš na kaštel na samom vrhu brijega, ugledat ćeš nezaboravnu sliku – svu sjevernu obalu i otoke, more, čisto plavo more. Crkva Gospe od Polja gradi se, prijatelju, već dvije godine. Naši su dobavili najbolje majstore s Korčule, iz Dubrovnika i Gruža. Dobio sam vijest da su već stavili 'inkartu'. I naša je obitelj dala prilog za gradnju crkve. Mi smo članovi Bratstva Gospina, odavna. Moji su roditelji umrli i ja želim većim prilogom zaslužiti da njihove posmrtne ostatke, Bog im dao duši lako, prenesem u crkvu, na najposvećenije mjesto, ispod oltara. Nisam bio kod kuće takoreći od djetinjstva, nisam godinama vidio brata Matiju, sestricu Dobru koja se kasno rodila, puno mlađa od mene. Kažu da je prava ljepotica, darovita, svira lutnju, nalik je na ovu djevojku što nam večeras ovdje udara u žice.“

„Život je sladak pa ma kakav bio“, pjevala je djevojka uz lutnju, „a moj je dragi obećao doći, ljubit mi usne i crne oči“. Riječi su bile banalne, ali dirnuše Dobru i preniješe ga u ranu mladost u Lastovu.

Nasuprot kuće njegova oca Marina Dobrića stajala je lijepa građevina i u njoj Ana, prva ljubav i tiha nedosanjana žena. Bila je iz obitelji Mirkovića u koju će se poslije udati njegova sestrica Dobra, mila djevojčica koja se kasno rodila i obradovala sve ukućane. A Ana… i ona se poslije udala za tamnokosa momka Ivana, izgubila se iz vida Dobri. On je rano napustio svoje Lastovo, otplovio put Dubrovnika da izuči neki zanat. Mislio je da će se vratiti u dom svojih predaka koji je stajao u prostoru Luže, cijenjen i ugledan od starine. Bože, kako su bistra i blistava jutra na brijegu lastovskom, kako mirišu procvale voćke u proljeće, a čudesni dimnjaci kao znatiželjni prsti izviruju ponad krovova. Nebo je plavo kao nigdje, modrina mora grli njegov otok, kako se raduje povratku!

„Hej, što si se zamislio?“ upita punim ustima Francesco. „Sanjariš o Ladesti, hm?“

„Mislim kako nema mnogih koje sam ostavio u kući, pomrli su, ali znam da ću naći bar sestricu Dobru. Kažu da je mila i lijepa, da dobro udara u lutnju, pjeva. Možda su izmislili priču kako dolazi na mjesto gdje se gradi crkva Gospe od Polja, svira i potiče radnike da veselo rade. Dijeli im kruh i vino. Naš ti je svijet pobožan i voli legende. I ja se sjećam legendi iz mojega djetinjstva, tajnovitih, poput one o isposniku na otočiću Makarcu. Još stoje kameni temelji njegove kućice i crkvice u kojoj se molio za naše grijehe. A znaš li ti Francesco za ovu zanimljivost: na našem Lastovu ima 46 plodnih polja, 46 crkvica i okružuje nas 46 otoka i otočića.“

„Ništa nije slučajno, moj Dobre, ništa. Eto, nas dvojica susreli smo se ovdje u Veneciji i ja ću naslikati sliku za tvoju Ladestu. Ona će tamo stajati možda i stotine godina, a nitko neće znati kako sam baš ja upoznao tebe i dobio zadatak da slikam za daleku nepoznatu crkvu. Ovdje ima stotine slikara, a providnost je upravo mene poslala tebi na put.“

Izrekne ovo Francesco polako i zamišljeno. Potom zalije zalogaje vinom i pogleda prijatelja.

Dobre je imao poprilično sijedih kosa, prevalio je davno pedesetu i mogao bi Francescu biti otac. Kasno se zaredio za svećenika, tek je minulo desetak godina, ali njegov život bio je sve prije negoli miran. Vjetrovi njegove strastvene duše nosili su ga posvuda. Od Dubrovnika gdje je najprije boravio, Venecije kamo je došao i izučio dobar zanat kod svojih zemljaka Grgura Dalmatinca i Andrije Paltašića, pa onda ga sudbina vodi u Veronu. Već tamo se proslavio sa svojih prvih šest knjiga koje su poznate po čistoći slova i drvoreza. Zaljubljenik u tiskarsku vještinu, u to čudo koje se tek rađalo i usavršavalo, tragao je za svojim izrazom i slavom. To je postala ne samo vještina, nego i umjetnost - trebalo je znati s malim drvenim kalupima za slova, ne dopustiti da ti mjehurić zraka pokvari čistoću linije, trebalo je urediti letvice i slike drvoreza, načiniti osobiti frontispicij, naslovnu stranicu, kakvu nitko nije sačinio, ne ponoviti tuđu misao. Baš zbog toga postao je slavan, osvojio mjesto među prvacima te vještine, pa i srce slikara Francesca koji je znao da tu ima udjela i umjetnička duša njegova prijatelja. Najveću slavu postigao je Dobre u Bresciji. Otisnuo je 31 knjigu, a među njima bile su i dvije vrlo tražene: Danteova Božanska komedija i Ezopove basne.

Zašto je napustio Bresciju i kako je postao tajni službenik Mletačke republike, nije nikada govorio. To je nepoznata staza kojom je prošao, pomalo tajanstvena i pomno čuvana. Francesco ga nije ispitivao, a ono što je sam Dobre iznio, bilo je vrlo sažeto i bez dubljih objašnjenja. Odlazak u Lyon ostao je također neobjašnjen. Zašto baš tamo? Pogotovo odluka da više sam ne oblikuje knjige, nego ih samo prodaje kao knjižar i izdavač, nije bila jasna.

Prelijepi su ti molitvenici, misali, bogati drvorezima. To su vjerska djela za široku uporabu, ali ipak ostaje za Francesca pitanje: zašto prekid vlastitoga tiskarskoga umijeća? Samo radi bolje zarade u knjižari? Glas Dobrine slave bio je proširen, a on sam govorio je kako nije želio ostati nepoznati siromašni sin s Lastova, ali isto tako da ga bole patnje njegova naroda. Poslije Krbavske bitke on daje u svojoj nakladi tiskati raspravu Willema Gilliszoona koju posvećuje mrkansko-trebinjskom biskupu Jurju Kružiću. Malo kasnije zaredio se za svećenika. Ima li to međusobne veze, Francesco nije znao odgovor. Svakako se Dobre promijenio, postao nekako zatvoren, okrenut posljednjim stvarima, ali stavio se i u najzemaljskiju službu - političko djelovanje u tajnoj djelatnosti Vijeća Desetorice u Veneciji. U to se uvalio još dvije godine prije ređenja. Plaća je bila dobra, sam je rekao Francescu.

„Da“, odgovori Dobre, „i ja mislim da nema slučaja. Silno sam želio putovati i to mi se ostvarilo: moj boravak dva puta u Lyonu, put u Provansu, Normandiju, u Mađarsku, pa potom u Trevisan, Padovu, Coneglian, Piombin, Povegliu i sada konačno opet u Veneciju - nisam mogao vjerovati da ću vidjeti toliko svijeta. A sve ono čega sam se bojao, noćnih razbojnika, požara, noža u uskoj ulici… i to me je snašlo. Znaš li ti, moj prijatelju, možda sam to već pripovjedio, da sam dva puta bježao iz zapaljene kuće. Sve mi je izgorjelo u tvom Trevisu i tu u Veneciji. Namještaj, odjeća, baš sve. O , koliki neprijatelji, osobito u Trevisu. Ne možeš zamisliti što su sve pokušavali tamo kad me Serenissima postavila za dekana Trevisanskoga kaptola. Ti kao rođeni sin Trevisa znaš kakva je to obitelj De Onigo - smatrala je da ta čast pripada samo njima. Osluškivao sam škripanje podova, tražio i dobio pravo da nosim oružje i da me prate dvojica čuvara, moj dragi, treperio sam kao list na vjetru. Onda više nisam mogao izdržati i zatražio sam drugi položaj. Kako li sam odahnuo povratkom na ove lagune! Ali svako zlo ima i svoje dobro - tamo sam u tom opasnom Trevisu upoznao tebe, dobio prijatelja, zaboravio neprijatelje.“

Djevojka s lutnjom pjevala je svu večer do kasna, nježne, sjetne melodije i riječi lijepile su se za srca. U Dobre se razbuktavala radost radi povratka u rodnu kuću, a Francesco je bio zadovoljan - vidjet će najljepši otok Jadrana, uglaviti mjesto za sliku, odmjeriti kakav okvir pristaje za oltar, gledat će nepoznate običaje i ljude, kušati nova jela i ljubiti možda kakvu ljepoticu.

***

Lađa je pristala u Lučici podno mjesta Lastova. Bila je to mala tiha luka, zaklonjena, bistra, mirisna od soli i alga, s nekoliko kamenih kuća iz kojih su izašli ljudi da pomognu oko prihvata lađe. Odavde su Lastovci kretali u svijet, vraćali se i bacali pogled na brijeg tražeći svoju rodnu kuću, dimnjak ili drvo koje su pamtili. Putnicima koji su se iskrcali, Dobri i Francescu, pomogli su iznijeti kovčege s lađe, a tri dječaka brzo su se ponudila da im ponesu stvari gore u mjesto.

Dobre je kleknuo i poljubio zemlju, bolje reći kamen na obali, a Francesco se prekrižio i ganut prizorom zastao bez riječi. Nad njima su kričali galebovi, bjelji nego oni na gatovima Serenissime, a onda su se pojavili sokolovi - dva sokola u sjajnom preletu. Sunce je sjalo žarče nego inače, bio je srpanj, cvrčci su zaglušujuće pjevali u smriču i borovini, plavilo se more i nebo, sve je bilo u silnoj žezi i izmaglici kasnoga jutra kao san.

„Djeco, na Lužu, do kuće Dobrića!“ naredi radosno Dobre.

Uspon na brijeg do mjesta Lastova oznojio je dvojicu prijatelja. Putem su ljudi izlazili iz kuća, ta nije svaki dan gostiju na ovom tihom mjestu. U starim kronikama stajali su zapisi da su Lastovci snažni i srčani, čak ratoborni ako ih tko napadne. Oni budno čuvaju utvrdu ponad svoga mjesta i tuku se s turskim lađama, fustama, ako se približe obali. Turci nisu nikada stupili na ovo tlo.

„Kako su visoki i snažni ovi tvoji zemljaci“, zadivljeno će Francesco nakon što su se pozdravili s nekoliko muških stanovnika. „A vidi samo stasite ljepotice, nije čudo da ti srce vene, iako si u reverendi“, našali se dalje zadihani slikar.

Dobre nije stigao odgovarati. Silno uzbuđenje nadimalo mu je srce i zanos zbog prizora koji mu se ukazao nakon toliko godina. Krovovi, dimnjaci, zelenilo bujno kao u edenu u praskozorje čovječanstva, sunce i mirisi ovoga blagoslovljenoga otoka: borovina, čempresi, cvijeće, lavanda, metvica… sve se to ulijeva u jedinstveni i neponovljivi miris i uz more miješa s vonjem alga, riba i soli.

Nikoga nije prepoznao, roditelji mrtvi, unuci odrasli, samo, kažu mu, sestrica Dobra živa i još mlada udana za Luku Mirkovića zvanoga Arkaš. Stoga i nju zovu Arkašica.

Sva mjesta obiđe s prijateljem: najprije trg i ložu gdje se i sada sastaju Lastovci i donose odluke. Hladovita loža kamenih klupa građena po ljudskoj mjeri. S nje se vidi daleko. Gleda i na crkvu svetoga Kuzme i Damjana, braće liječnika rođenih u Arabiji davnoga trećeg stoljeća da bi umrli tijekom Dioklecijanovih progona mučeničkom smrću. Najprije su ih mučili, a onda im odsjekli glave, objasnio je Dobre prijatelju. Tijela su im kasnije prenesena u Siriju i pokopana u Ciru. Slava njihova raširila se toplim Sredozemljem, ta čak im je u Rimu posvećeno dvanaest crkava!

Ušli su Dobre i Francesco u crkvu na čijem pročelju se oglasilo zvono na preslici. Ugodna tišina i hladovina osvježila je putnike, a Francesco se začudio najnevjerojatnijem zvonu u crkvi: to je kotač na kojem su nanizani sitni zvončići. Njihov zvuk ljupko odjekuje u staroj arci kamo pobožni Lastovci dolaze na mise i pokajanja. Dobre se ogleda po crkvenoj unutrašnjosti i pomisli kako bi trebala nova bastivnica u kojoj stoji sveta voda.

„Pogledaj“, pokaže Dobre kad su izašli iz crkve, „ovo mi zovemo berlina, stup sramote, na koji se veže grješnik kradljivac, psovač, prevarant. Ako psuje ružno, mora uvući jezik u ovu rupu i tako izdržati nekoliko sati. Okorjeli dobivaju kamen zavezan za vrat koji se zove morica. S njim moraju doći u crkvu na nedjeljnu misu te glasno moliti oproštenje: Bože, oprosti mi, puče, oprosti mi, a Bog prostio ko me je na ovo naveo. Dragi moj prijatelju, priznaj da to nije moguće u našoj Serenissimi, tamo bi neprekidno mnoštvo hodalo s kamenjem na vratu, ha , ha!!“ nasmije se Dobre, a s njim i Francesco.

„Ne samo da bi pomanjkalo kamenja, nego bi diljem ulica i kanala moralo biti stotine berlina, a tko zna koliko kaveza za jezičine!“ dopuni vedro Francesco. „A kako kažnjavate lake žene?“

„E, moj Francesco, takvih ovdje nema. Može se dogoditi da momak i cura zgriješe, pa ona rodi dijete, no ako ga prizna i oženi ju, nikome ništa. Ako li ju samo osramoti, mora napustiti otok. Svi se ovdje boje Boga i našega Statuta. Znaj da je star preko dvije stotine godina! Mudar je, brani prodati zemlju strancu, ako li to netko pokuša, bit će prognan!“

Pođoše i do Pjevora gdje mala crkvica svetoga Roka i blizina kule Torete podsjećaju stanovnike da svakoga trena mogu doploviti gusari. Onda se sa zida kraj crkvice Svete Marije na Grži oglasi povicima stražar.

Prolaze tako njih dvojica ulicama Lastova i Francesco neprestano zastajkuje da bi se divio visokim dimnjacima. Takve nije nigdje vidio. Kakvih li tu ima oblika, zavijutaka, kapa i krovića, mašta kao u bajci!

Nizbrdicom stigoše do cilja: crkve Gospe od Polja. Usred vitkih čempresa okružena grobljem stajala je bijela skladna crkva sa zvonikom na preslicu. Nekako uznosita, a jednostavna.

Sv. Marija u Polju, Foto: TZ Općine Lastovo

„Sjedi uz mene na pižulu!“ pozove Dobre prijatelja.

I njih dvojica odmore u hladovini na kamenoj klupi izrasloj iz zida.

„O Bože, nikada nisam ovako uživao, taj mir i zelenilo, plavo nebo, mirisi tvoje Ladeste, sve je to čudesno. Mislio sam da znam koliko je ljepote darovano ljudima. Sada tek mogu slikati, nešto je praiskonsko na tom otoku.“

U crkvi je ostalo prazno mjesto za sliku koja je naručena. Ona će prikazivati Gospu sa svecima i donatorom Dobrom Dobričevićem.

Priđu oltaru. Francesco dodirne rukama donji rub predele i ukaže mu se u mislima dovršena slika: Bogorodica nježna lika sjedi na prijestolju, a u naručju drži Isusa. Sveci stoje, a Dobre kao donator kleči s lijeve strane Bogorodičinih nogu. Pobožno i skrušeno lice darivatelja prelijeva se zlaćanim tonovima kao i tijela svetaca.

Tada na vrata crkve uđe neka žena.

„Dobra!!“ klikne Dobre.

I njih dvoje, brat i sestra zagrle se.

Pomalo ozbiljne crte lica nisu uništile njenu prvu ljepotu i nježnost.

Francesco se predstavi i poljubi ruku što u njoj izazove ljupko rumenilo. To nije bio običaj u jednostavnu životu njihova mjesta.

Dobra je odjednom probudila žudnje za iskrenim i nevinim u kavaliru Francescu. Odavno nije sreo tako neposredno stvorenje, pa još kažu da lijepo svira i pjeva. Njena tamna kosa smotana visoko uzdizala se nad smirenim čelom, nad licem krhkih crta, nad smiješkom koji je otkrivao sitne zube.

Pa on nju mora naslikati, tu na toj slici u središtu, bit će kao Cecilija, kao nimfa, kao svetica, kao inkarnacija muze, s lutnjom u ruci, sa zvukom na usnama koji u slici zamire pod zlatnim toplim bojama.

Sav sjaj Ladeste bit će u njenu liku, anđelu koji svira u tišini polja i neba, simbolu vječne ljepote, savršenstva i Božjega dodira što odsijeva u svakoj ljepoti.

***

Tako se zbilo. Lastovci su na slici odmah prepoznali lijepu Dobru.

Što se dogodilo sa slikarevom ljubavi, nitko nije slutio. Koliko je dana i noći maštao u svom venecijanskom atelieru o dalekoj i tihoj ljepoti, kako je tragao u susretima za njenim likom, kako je obradovao brata joj Dobru kad se slika završena i lijepa pojavila u središtu oltara, koje bi moglo biti sraz božanske ljepote u Madoni i zemaljske u Dobri.

Ona i danas nakon gotovo pet stotina godina dočekuje lastovskoga namjernika u tihoj Gospi od Polja, kao slutnja savršenoga u ljudskom životu.

Nevenka Nekić

(Ova je pripovijetka dokumentarnoga karaktera nastala najprije kao skica upravo na snimanju filma o Lastovu (Hrvatsko podmorje) i to sjedeći na pižuli oko crkve Gospe od Polja, a poslije dovršena u Zagrebu. Objavljena je u Motrištima u travnju 2007. Nalazi se u zbirci pripovijedaka Gospodična i drug, 2009.)