Ponos i predrasude ili Od Jazovke do Lužnice

Samo jednu godinu imala sam čast biti profesoricom u Ženskoj općoj gimnaziji Družbe sestara milosrdnica s pravom javnosti u Zagrebu. To iskustvo ostalo je neprocjenjivo u mojoj pedagoškoj službi jer je imalo i silnu emocionalnu snagu poticaja: nakon godina progona i zataje, napora za preživljavanje i čuvanja bogatih uspomena koje nisu nikada nestale, ostvarila se želja sestara milosrdnica da 1995. obnove ovu školsku ustanovu. Ovako piše o njoj prva ravnateljica ŽOGE sestra Miroslava Bradica: „Pedeset dugih godina šutnje, tjeskobe i straha za vlastiti život stvaralo je neodoljivu viziju budućnosti i budilo nadu da će doći dani kada će ponovno oživjeti školska dvorišta, kada će zaoriti pjesma slobode iz tisuća mladih grla i zasjati ono divno geslo prosvjetnog djelovanja, tihog požrtvovnog rada tolikih sestara učiteljica „Pro Deo et Patria“, Za Boga i domovinu.“

Nakon trideset godina gledam spomen-knjigu iz 2010. i svoje riječi na kraju teksta: „Dani u školi časnih sestara milosrdnica ostaju kao neizbrisiva freska svjetla i dobrote u mom pedagoškom životu koji je trajao četrdeset godina. U knjizi koju pišem (Moja dva stoljeća) imat će časno mjesto.“

Trebalo je sve ispočetka: od skučenih prostorija koje su djelomice vraćene nakon 50 godina pa do opreme što čini dobru školu. Sjećali smo se Matoša koji na jednom mjestu u Putopisima piše: „Hrvatska, Hrvatska! Otkud to da te najviše ljube baš oni kojima si maćeha!“ A opet, kako je dobro da na Zemlji ne postoji vječnost bilo koga i bilo čega. Mudri stari T. Tasso znao je to: „Cadono le citta, cadono i regni“ (Mru kraljevstva, mru gradovi). Tako je nestalo i crveno carstvo pa oslobodilo utamničene ljude i njihove snove. Krenuli smo od dviju skromnih učionica na uglu Gundulićeve i Varšavske, da bi danas stigli do suvremene i lijepo opremljene, kvalitetne i poznate Gimnazije, od milja zvane skraćeno ŽOGE. Proteklo je 30 godina. (Ima jedna anegdotalna zgoda koja dokazuje koliko su tih pedeset godina nepostojanja uništile pojam što je to ženska gimnazija sestara milosrdnica: većina roditelja koji su tada 1995. došli upisati svoje djevojčice u školu, pitali su: mora li njihova kći postati časna sestra?)

Ali nama je danas pisati ukratko o nastavku takvih djelatnosti časnih sestara milosrdnica koje su upravo proslavile stotu obljetnicu dolaska i rada u dvorcu Lužnici (1925. – 2025) koja je danas postala Duhovno-obrazovni centar Marijin dvor. Edukativni i znanstveni centar, opremljen novim uređajima, dvoranama, a služi za edukaciju odraslih i jedinstven je po svojoj strukturi u hrvatskoj crkvi. Ova je godina velikoga jubileja koji je obilježen nizom svečanosti, da bi nedjeljnom misom (31. kolovoza 2025.) i svečanom predstavom povijesti Lužnice te nastupom zbora časnih sestara milosrdnica, zaokružili taj sjajni datum.

Misu je predvodio pomoćni zagrebački biskup dr. Ivica Šaško i između ostaloga rekao u homiliji: „A kada se spomenu: dvorac Lužnica, Marijin dvor i sestre milosrdnice, kao prvo lice zauzetosti, obnove, srdačnosti i osmijeha, pred mnogima od nas izranja sestra Miroslava Bradica. Hvala Vam, sestro, za svaku malu i veliku žrtvu… Tako u ovu euharistiju molitvom unosimo sve sestre, sve ljude, djecu, mlade, žive i preminule, koji su tijekom stotinu godina dali da izvanjska vidljivost živi od očima nevidljivoga i od Božje snage koja podupire ljudsku nemoć. Tragom svoga poziva sestre milosrdnice tijekom jednoga stoljeća brižno su pazile na baštinu koju su preuzele. Toj baštini su dodale, uresile ju sjemenom i plodovima nebeskoga kraljevstva, tako da je Lužnica postala vrijednošću koja je šira od jedne redovničke zajednice i od usko crkvenih okvira. Ovo je mjesto vrijednost o kojoj se treba brinuti i društvena zajednica, ponajprije zbog nutarnje snage duha i životnoga smisla.“

Lužnica je zaista prostor „koji spaja ljepotu zemlje i prirode s kulturom… Lužnica sa sestrama upućuje upravo na vječnost, usko povezanu s poniznošću… otkriva čudesno otajstvo darovanosti života, radosti i ljubavi“, rekao je biskup Šaško. Potom je nastavio: „Sestre ovdje stotinu godina obrađuju zemlju, siju i sade, mučeći se i radujući se plodovima, od kojih je nastajala ljepota zajedništva, radost djece u učionicama, bolesnika u bolnicama, obitelji u svojim domovima. Nepregledno mnoštvo koje je nastalo odazivom Kristu, odazivom na poziv vječnoga“…

Raskoš perivoja, cvjetne grmove, jezero s ljupkim plivačima, sjenice za odmor i srce svega: kip Majke Božje, a u pozadini stari barokni dvor nekada mrskoga baruna Raucha, danas daleke uspomene, tvore pomisao hodočasnika da ulazi u rajske prostore koje je oslikao kakav renesansni slikar. Dakle uz svu pobožnost, marljivost u radu, dobrotu i ljubav priključuje se životu i radu časnih sestara milosrdnica i ljepota. I to je Božji svijet. Pro Deo et Patria.

Nevenka Nekić

Foto: Duhovno-obrazovni centar Marijin dvor, Lužnica
Zagrebačka nadbiskupija