Broš na Ivinoj sljedbenici

U danima kad se nije moglo pojaviti neko drugačije mišljenje u novinama ili kakvom drugom mediju, u danima kad smo ketmanski rječnik koristili u javnosti i pazili da ne uporabimo kakvu „ustašku“ riječ, poput zrakoplova, časnika, tijeka i slične, postojali smo kao oprezni, skroviti i živjeli u inverziji. Čitajući sv. Augustina vjerovali smo da ima pravo: ne će Bog dopustiti Sotoni da čini s čovjekom što ga je volja, ta onda bi nas u trenu nestalo iz svijeta. Govorili smo: može kako hoće, ali ne dokle hoće, iako je inteligentan i dobro pripremljen za distribuciju laži kao osnove svoga gnijezda, udobnoga ležišta na dnu mrklina zemaljskih prapočetaka, poganske ostrašćenosti i praizvora svih new agea, starih i novih.

Tada su demonsko sigurni drugovi i drugarice smiono vladali našim fizičkim danima kroz najsigurniji sistem: strah. „Odgajali“ su nas kroz apologetske lekcije na radio-emisijama za djecu, pitajući i brinući za nas: „Zašto tako?“ i sličnim. Bijeda auktora u tim pseudopedagoškim tvorbama bila je kao i njihovoga poganoga boga nerealiziranoga stvoritelja, ali znali su biti brbljivi i govorljivi, o itekako! To su školovani kumrovečki đaci oba spola, ali su se neki kasnije tako vješto odjenuli i mimikrirali u nove demokratske stranke, da su ostali na vlasti i dan danas. Odmah nakon kobne 2000. opet se pojavljuju da bi se penjali po lojtrama sve do vrhova vlasti, sve do onih legija koje su vječno uporabljive, za svaki režim i svaki trenutak oboružani i okićeni novim rječnikom. Oni su moralni arbitri, dapače!

Ali što je previše, previše je. Ne možemo otvoriti neki portal, neke vijesti državne ili privatne, a da se ne pojavi drugarica poznata po broševima! Imala ih je svakojakih: velikih, šarenih, kristalno blještavih, uvijek novih, na prsima, lijevo, desno. Po propasti njene kumrovečke agende, pridružila se drugarskom pljucanju po Tuđmanu, to je bila prva ljestvica na lojtri. Potom se drugovalo s nekim bajićima i ostalim važnim ličnostima, pa se potom upisala u onu stranku koja je davnih dana bila, za broševima okićenu drugaricu, stranka opasnih namjera.

Đavlova sinteza obično je inverzija i kontroverzija svih vrijednosti u dubokom bunaru podlosti i prijetvornosti. Ima čovjek u sebi još puno toga od altamirskoga doba, a osobito smisla za preživljavanje, po potrebi i sačekuša iz zasjede protiv protivničkoga plemena. Tako okićena moralnim vrlinama drugarica s broševima nađe jednoga Ivu pa kud Ivo tud i ona. A visoki Ivo na visoku brdu. Sve za dobar filmski sinopsis: Ivo ima neke svoje besramne namjere o kojima zna ili ne zna drugarica brošarica? Najvjernija sljedbenica? Pitanje je sad.

U svemu se tijeku toga sparivanja trule crvene kristalno zvjezdaste kićenosti drugarice kumrovačke đakinje, i novih hrvatskih identitetskih vrenja u opasnoj stranci, pojavi i onaj trenutak kada se mora reći: ubijte ili zatvorite te hrvatske generale i branitelje! Prokažite ih! Diže glavu Stara zmija, a kvarljivi i materijalističkom histerijom pohlepe opijeni Ivo i njegova sljedbenica klikću! Treba ih prokazati, oni su ratni zločinci!

Drugarica savjesno i srčano juri po velikom brdu i mnogim velikim brdima, tresu se broševi na junačkim kumrovečkim grudima i konačno odahne kad se najvećega neprijatelja uhitilo. Neka Ante grize tamnicu u dalekom Haagu, neka se brižna brošarica konačno riješila onih koji su spriječili ostanak bratstva i jedinstva.

Bezbožna komunistička etika vrije u drugarici koju izjeda, silom prilika, i nazočnost jednoga člana njenoga kabineta: žena obrazovana, žrtva Domovinskoga obrambenoga rata, i to mučenica logora. Kako se riješiti takve osobe, čak imenjakinje! Osobe koja je razotkrila grozne zločine drugaričinih pajdaša, iste gore listova, napisala strašnu knjigu o Apartmanu!, mjestu duboka pakla, podnijela tužbu čak do SAD! Otmjena i skromna J. C., ranjena u duši i tijelu, s malim stančićem u nekoj dalekoj novogradnji na meti je brošarici, a bome i nezaboravnom novinaru Bagi! Van na ulicu s njom! S nesmiljenom oholosti i cinizmom i nevjerojatnom sigurnosti glasa duboke države, razgovara drugarica u TV emisiji s osamljenim i na ulicu izbačenim dostojanstvom jedne mučenice. (Emisija se može još uvijek naći: Otvoreno 24.1.2007., Jadranka protiv Jadranke).

I tako redom i tako do danas. Sada drugarica brošarica rjeđe nosi broševe kao znak otmjenosti, mimikrija joj sve manje treba: ona je postala nakon svih izrečenih i neizrečenih (jer ne znamo) podlosti arbitar morala, mjerilo etičnosti, zaštitnica manjina, ugroženih žena, povorke ponosa, kritičarka našega nogometa i Vatrenih, osobito njihovoga izbornika Hrvata Dalića; opominje i blati branitelje, pozdrav ZDS, Thompsona i tako redom. Svaki portal donosi njeno mišljenje o nekom problemu države ili svijeta, prati ju kako se odmara, kako se bakrene boje vraća s mora i tome slično. Svu bijedu njenih pedesetak fraza prenose novine, televizije i drugi mediji. Njima ne smeta njeno partizansko pogansko bezumlje, a njoj ne smeta da sjedi među prvima na tribini Vojnoga mimohoda prigodom proslave Oluje. Sva oteščala od važnosti i snage ona se pozdravlja sa svojim istomišljenicima na toj istoj tribini i mirno se praveći luda zaobilazi generala Tihomira Kundida da bi se grlila s… drugim takvim dubokim glasovima mrtve države. Oni se čuju, prepoznaju, to su za obične smrtnike podzvučni i nadzvučni valovi koji se odbijaju od naivnih? ušiju vitalnih europejaca iz prvih redova, a dopiru i bivaju prepoznati od opakih i beskrupuloznih ušesa. Kultivirani užas!

Beščašće ovoga rasporeda na tribinama je lice epohe.

Sjetili smo se ovoga puta samo jedne žrtve – dostojanstvene Jadranke Cigelj koje na toj tribini nema, a pjesma pjeva … što te nema… Ona je zaslužila našu brigu, našu ljubav i poštovanje, jer je žrtvovala baš sve za svoju domovinu. Što je žrtvovala drugarica brošarica?

Nevenka Nekić