Svi smo u odžaku

Ako napišemo odžak ovako malim slovom, onda je to aluzija za neki dimnjak ili možda uspomena na stari oblik dimnjaka koji se zvao badža, tamni otvor pun čađe i mirisa davnine. Ovaj oblik u naslovu je turcizam i svi ga znaju koji su ikada pročitali neko djelo naših pisaca iz Bosne ili pak onih koji su o Bosni pisali. A ja i mislim na tu tamnu i crnu rupu, a ne na onaj Odžak koji se nikako ne spominje i nikako ne tumači, jer i samo spominjanje izaziva jezu i osudu onoga koji ga spominje. Ne govorim, dakle, o tom Odžaku pisanom velikim slovom, koji je strašan simbol propasti posljednje ratničke bitke na koncu Drugoga svjetskoga rata, koja se vodila od 19. travnja do 25. svibnja 1945., pa time postala posljednja bitka u Europi. U tom Odžaku koji ne spominjemo, suprotstavilo se 10 tisuća hrvatskih boraca iz Slavonije i Posavine predvođenih braćom Ivanom i Petrom Rajkovačićem, moćnoj JNA. Na ušću Bosne u Savu, pretvorivši Odžak i okolna 24 sela u jedno obrambeno uporište, odigrala se bitka kojoj po žestini nema premca. Najelitnije jedinice JNA napadale su topništvom, tenkovima i zrakoplovima dugih 36 dana. O toj je bitki pisao svojevremeno i Bruno Bušić govoreći da je to bila bitka za spas ostatka ostataka hrvatske nesretne države. U njoj nije bilo zarobljenika, ginulo se na obje strane, a poslije poraza hrvatskih domobranskih postrojbi i ustaške vojnice, stradala su sva okolna sela. O tom Odžaku sa svim pojedinostima nije dobro pisati jer su asocijacije pune užasa.

Onaj odžak iz naslova hoće napomenuti da su sadašnje okolnosti u svijetu i kod kuće pune crne i masne čađi koja ne dopušta protok svjetla, teško da se ta badža može očistiti i saznati istinu. Što se ispod stola pregovara ili priprema za nesretnu Ukrajinu, koja je ostala bez milijuna svojih stanovnika, u ruševinama, sa svojim mrtvima i ranjenima i koja se nalazi u iščekivanju ključne bitke o čijem ishodu ne znamo ništa. Ako bi Ukrajinci htjeli zaboraviti sve dosadašnje zločine koje je počinila sovjetska vlast nad njihovom domovinom, ovaj rat im to ne dopušta, ovim se ratom to samo obnovilo, taj užas uspomena na gladomor, tjeranje u stočnim vagonima put Sibira, pa onda nasilje nad ostatkom stanovnika, na vjeri, njihovom jeziku i kulturi uopće.

Kako se sitni i beznačajni čovjek Putin, apartčik u najpodlijoj enkavedeovskoj ekspozituri, izdigao na crveni dugi tepih u pozlaćenim dvoranama Kremlja, o njegovoj osobi i količini nezamislive moći i sile, o njegovom dvorcu koji nadmašuje ikada viđeno, o kreaturama koje ga okružuju, o sotonskim radnjama i ubojstvima, o svemu će se jednoga dana snimati filmovi. Postojat će neka agencija koja će se odvažiti u nekoj novoj TV-seriji „History“ prikazivati užase i rasap čovječanstva kao što sada godinama raščlanjuju jednako čudo sotonina djela u liku nacizma i Hitlera. Svakoga dana možete gledati gotovo do detalja razobličenu sliku podivljaloga nacističkoga stroja, ali o komunizmu taj isti kanal ni riječi. Je li to zato što nisu imali iskustvo s tom vlašću? Nikada nisu boravili ni u jednom sibirskom gulagu, u podrumima KGB-a, u autobusima „dušegupkama“ (kao onima u Srbiji) koji su prevozili tobožnji „Hljeb“ ulicama ruskih gradova.

Takvih odžaka koji skrivaju istinu ima posvuda u suvremenim ratovima malim i velikim koji lome svijet i drhtimo od pomisli na našu djecu koja tek rastu. I dok se jedni bore da stvore svoju državu, drugi da obrane onu koju imaju, mi nastojimo uništiti ovu koju smo krvavo izborili. Naš odžak ima ne samo čađu i dim koji nas guši još od „oslobođenja“ 1945., on je oblijepljen novom ljepljivom smolom laži i mržnje koja nanosi sve više tame u naš svijet. Nije on nevin u tome, taj naš hrvatski rod. Kao opsjednuti biramo neprijatelje vlastitoga naroda koji zasjedaju po vršnim ustanovama našega demokratskoga ustroja. Pogled na klupe Hrvatskoga državnoga sabora plaši: žučni ugrizi riječima na svakom tematskom polju. Gadosti i neznanja isprepliću se s otvorenim lažima i prijetnjama, čak, željama da se likvidira svako znamenje a posebno povijesno identitetsko koje svjedoči o našoj autentičnoj opstojnosti na tlu ovoga dijela Europe. Ne želimo spominjati primitivne banditske upade u povijest naših kulturnih, znanstvenih i inih dostignuća sukladnih europskima, naivne lopovske napise o hrvatskim i latinskim jezikom pisanim djelima koja su odjednom postala srpska, ne, o tome je suvišno i smiješno govoriti. Sama činjenica da se pozivaju na dubrovačku baštinu postaje komična kad se dobro zna da stoljećima nisu smjeli ni prenoćiti u Gradu kad bi navratili.

Mi govorimo o nastojanjima da se danas, nakon toliko vremena od Domovinskoga obrambenoga rata bavimo očuvanjem hrvatskoga jezika, hrvatske zastave i grba pa donosimo odredbe i zakone kojima ih zaštićujemo jer im osporavaju postojanje čak i oni koji su istoga hrvatskoga roda, ali su progresijom došli do izroda.  

A zanimljiva je činjenica da se tada na noge podižu strastima ljubavi za gaženu im domovinu oni amateri koji svojim snagama pokušavaju dokazati laži utjecajnih. Konačno se oglasila i HAZU oko pitanja grba koji je stariji od zastave i time temeljni znak koji postoji već stoljećima. Kažem konačno i Akademija jer o tome je još prije četrnaest (14) godina sasvim pristojni obol dao amater i zaljubljenik u hrvatsku povijest mnogima potpuno nepoznati Josip Horvat. (Josip Horvat, rođen 1938. godine u Grdanjcima kraj Samobora, srednje spreme trgovačkoga smjera, iseljenik u Njemačku od 1958. gdje živi do 1997. kada se vraća u Hrvatsku.)

On je još 2011. objavio malu i inspirativnu knjigu o hrvatskom grbu i zastavi. Nazvao ju je Pučka monografija hrvatskih povijesnih grbova i zastava (Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, Zagreb, 2011.) i postavio smionu tezu da se hrvatski grb s bijelim poljem pojavljuje češće od onoga s početnim crvenim poljem, a da se crveno polje pojavljuje u vremenima kad se Hrvatska nalazi u podaničkom položaju prema Beču i Pešti, Beogradu i Jugoslaviji.

Možemo ne prihvatiti ovakvu formulu jer nema dokaza za neke odluke koje bi prethodile prikazu grba, ali ta romantična teza potkrijepljena je slikama raznih grbova iz dokumenata, arhitekture, brodova, zastava, crkvenih prozora, uresa na zidovima itd. U toj marno priređenoj knjizi auktor je pokazao nadasve veliku ljubav prema domovini pa ju brani kako zna i umije. Osjeća kako ju nagrizaju zubi zla, da bi se onda našao pred činjenicom da je zadnji Ustav SFRJ iz 1974. godine usvojio hrvatski grb s prvim bijelim poljem! Stoga to bilježi i kaže. „Bilo zbog pogrješke ili namjerno…“

Tragajući u povjesnici hrvatskoga naroda za položajem domovine, njenim oduzetim slobodama, Horvat pronalazi svoju nit vodilju kojom pokušava dokazati, ne pretendirajući da svoj rad predstavi kao znanstveni, kako se lome i poklapaju razdoblja pokornosti s onim borbenim i slobodarskim. Sama činjenica da auktor ima svoju Hrvatsku u kojoj je mjesto našao i davni povijesni grb, poticaj je da istražuje novu istinu o mijenama toga znaka zbog kojega su mnogi Hrvati ubijeni, zatvarani i poniženi. Tim svojim osobnim potragama dao je simbolu bijelo-crvenih polja novo i snažnije značenje. Odao je poštovanje zastavi i grbu. To je najveća snaga ove malahne knjige i time je postao častan član nikada neizdane domovine, iako državu nije imao.

Možda se naše okupljanje posljednjih mjeseci oko crkvenih godova i slavlja, mladih karavana hodočasnika, koncerata našega najvećega barda rodoljublja ovoga trena Marka Perkovića Thompsona, oduševljenih skupova na slavljima sportskih pobjeda – pokaže kao nagli prodor svježega zraka i ljutih sredstava za čišćenje našega odžaka, naše badže. I bez obzira kojim ćemo poljem koračati, bijelim ili crvenim, najvažnije će biti da hrlimo slobodi i istini. A da nas pri tom nitko ne može ni hapsiti ni uhićivati. Nikakav sudac ni sutkinja kojima bi se smjelo dopustiti da sami odlučuju o zastavi i grbu.

On je naše nasljedstvo – Erbe, od koje njemačke riječi i dolazi naš naziv za grb. U umjetnosti kršćanskoga nadahnuća bijela je boja nevinosti, a crvena ljubavi. Pa neka se smjenjuju i vode nas tim putem.

Nevenka Nekić

_____________

Ilustracije iz knjige J. Horvata Pučka monografija hrvatskih povijesnih grbova i zastava

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.