Ciklus Hrvatska sakralna baština
Sjećanje na „Bračku kvadriforu“ 1995.

Postojanje u vremenu i prostoru uvijek nosi u sebi iluziju nestvarnog koja se pojačava što je odmak od vremena veći. Naša hrvatska drevnost, naše starine sve su bajkovitije i mističnije kako se odmičemo od njih i stoga mogu biti i jesu česti izvori nadahnuća. Povratak na ta izvorišta našega jastva donosi snagu i okrjepu kao što je na Anteja djelovala majka zemlja. Tako i na nas djeluju davni ostatci starohrvatskih crkvica, samostana, zidina, palača, grobalja, zaseoka. I onda kažemo: evo, tu je kročila kraljica Jelena, tu je dodirnula kamen ili maslinu, u vodi Jadra prala ruke i lice, a ovdje leži pod pločom na kojoj piše 976. godina…

I već smo iz stvarnosti zakoračili u legendu, a ona ima snagu veću od istine jer uvijek oko nje plete priču koja čuva istinu. Zašto ne predočiti povijesnost kroz poetično štivo? Zašto ne slijediti onu antičku: i ovdje prebivaju bozi! Jer nazočnost metafizičkog u biću diže prostor i vrijeme na višu potenciju, neuhvatnu i svevremensku.

Ti naši stari lokaliteti imaju čarobnu privlačnost već i činjenicom što se dugo vremena nitko nije njima bavio. Od spominjanja nekih prošlo je više od stoljeća. U knjizi koju opisujemo „Bračkoj kvadrifori“ (Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1995.) iz tame prošlosti izvirila su četiri lokaliteta na otoku Braču: Zmajeva špilja, Pustinja Blaca, Povaljski prag i Vranji Ratac. Malo tko zna za njih, već dugo se sve što je bilo hrvatsko izvorno i davno, nije spominjalo i nije bilo poželjno. Stoga naša javnost ne zna mnogo toga iz vlastite prošlosti, a ono što ne poznamo, ne možemo ni ljubiti. Ta amnezija hrvatskoga naroda dugo je potrajala i u njoj se utopila mnoga stara vrijedna crkva, dvorac nestalih velikaša ili kakav muzejski artefakt kao što je hrvatska kruna.

U hodočasničkim putovanjima uskrsnula je pred mojim očima često kao tužni memento neka razvalina poput Kalničkoga grada ili velebna unutrašnjost anđeoske crkvice u Belcu i Petrovini kod Jaske. Otkrića su bila neviđeno blago naseljeno dušama nestalih hrvatskih velikaša, slikara zadivljujućih gotičkih prikaza ili redovnice benediktinke Čike čiji smo pektoral dodirnuli rukama u Zadru nakon gotovo tisuću godina.

Ta patina nam je potrebna jer smo kroz spoznaje o narodnosnim davninama i mi postali trajniji, čvršći i bogatiji.

U trijumfalnim godinama jednog herostratskog totalitarnoga sustava kad je smetalo sve što je drevno, osobno i duhovno, u etničkom biću sadržano kao blistavi obiteljski oganj starca Vjesta iz imaginarija Ivane Brlić Mažuranić, a osobito ako je hrvatsko, nastojalo se ugušiti.

Željela sam prehodati otok Brač, otok težaka i ribara, uživati u mukama uspona na Vidovu goru, Novo selo, Povaljsku uzvisinu, osobito zakoračiti u jeki cikada u neistražena i tih šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća ostavljena u pustoši naša sakralna središta kao što je Zmajeva špilja. Taj moj prvi dodir sa Zmajevom špiljom poviše Murvica bio je u znaku ironije. Nigdje putokaza, nigdje staze, nikoga tko bi znao reći kamo poći, sve dok jedan stranac iza murvičkih škura nije provirio glavu i uputio nas. Prošli smo gotovo nevidljivom kamenom razlokanom stazom u nerezi, ubodeni plavim čičcima i rastjerujući zmije, pa stigli na prag ove čarobne platonovske i još dublje tamne utrobe koja je skrivala prava bogatstva. Zagrcnuti snagom onih koji su tu davno prebivali i stvarali duhovnu misao, radovali se slatkom gutljaju kozjega mlijeka i kamenoj uskoj postelji, ugledali smo likovna ostvarenja i klečali na slomljenom oltaru usred špilje. O tome čudu hrvatske glagoljaške baštine snimila sam nakon trideset godina i film (u slobodnoj RH) koji leži duboko zakopan u HRT skladištima. A knjiga koja je bila predložak za taj film, predstavljena je slavne 1995. godine. Nastojali smo spasiti to iščeznuće bogate i povijesno dokazane baštine, obnoviti dubinu vremena, otkriti još jednu potvrdu naših bivanja i duhovnih postojanja. To je naša zadaća, ne samo nadahnuće.

Zmajeva špilja

Druga velika pustolovina na putevima Brača bila je susret s Pustinjom Blaca. Nekada, šezdesetih godina minuloga stoljeća, do Blaca se moglo od Nerežišća pješice i to nizbrdicom i vijugavom serpentinastom stazom koja je na povratku bila puno dulja. Ali nagrada za taj napor bila je toliko bogata i iznenađujuća, da smo zaboravili znoj i suha grla. Veličanstvena je Pustinja Blaca. Jedinstven je spomenik kulture na našoj obali, uspomena na minula stoljeća naših svećenika, većinom rođenih Poljičana. Začeta je 1551. godine kao posljednji u nizu već ranije osnovanih pustinjačkih stanova koji su se smjestili na južnim padinama Brača oko Murvice: Dragonjina špilja, Dračeva Luka, Dutić i Silvija. Sve ih je nadživjela zahvaljujući generacijama svećenika do posljednjega, don Nike Milićevića, koji je umro 1963. godine. Nikada se nije posve oporavila od potopa 1896. godine.

U Pustinji Blaca ujedinila se zajednica koja je poput mnogih europskih samostanskih zatvorenih gospodarstava imala svoja izvorišta egzistencijalnoga života kao i duhovnoga rasta u knjizi, astronomiji, glazbi, umjetnosti. Posjedovanje polja, vinograda, voćnjaka, vode i ostaloga blaga, osigurali su opstanak ove sakralne hrvatske oaze, urodili obiljem blaga materijalnoga i duhovnoga. Loze na Tarcima, jematva u konobama Nerežišća, njive u Žeženiku, Dubokom docu i Vrhu, pa onda i brodovi koje su blatački glavari kupili, sve je to trajalo stoljećima do dolaska „oslobođenja“. Nastavak života bio je osiromašen i predan u ruke izvan Crkve.

Pustinja Blaca

„A rodi, rodi se nije u Blaca nikad niko…“ Tamo se dolazilo, radilo, umiralo, ali rodio se nije nikada nitko. Tako je i danas. Veličanstvena je građevina Pustinje Blaca, veličanstvena špilja Ljubitovica ponad Blaca, bijeli su i snoviti stepenasti vrtovi, staze zarasle u trn i mirisno bilje, a najsnažniji je dojam ono ognjište koje je bilo srce Blaca. Poput staroga antičkoga megarona oko kojega je moglo stati i do dvadeset duša, okupljalo je čeljad i težake, slušalo priče o strašilima i prokletstvima, Poganici i Irudici, dvjema vješticama, pa o Vičjoj jami kod Bobovišća, o ludom kamenu kod Dragovode, ispod Stičenog brda, pa onda i o snjegovima i ledenoj zimi kad se događaju čuda kao ono kod Obršja i Vele Farske.

A u dvoranama gore na katu bavili su se svećenici znanošću, promatrali nebo kroz teleskop, dopisivali se s europskim centrima astronomije, primali časopise, pisali duhovno štivo, svirali na glasoviru kojega su donijeli čak do Blaca. Uredno su i marno sastavljali raspored za obradu polja i svih poslova u ovoj oazi, upuštajući se u kupnju broda za potrebe Pustinje…

Na koncu dana uz ognjište čeljad družinara popit će maravan, kvasinu razblaženu vodom, jer ovo je za svakodnevicu, a samo nedjeljom se pije malo vina.

Stoljeća su donijela i pohare, razbojničke napade, požare i poplave. Najveći požar izbio je 1724. godine. Govorili su družinari da je bio posljedica kletve stare Lukrice iz Debelog Čela iz Zagraca koja je došepala na vrata Blaca i tražila „grc uja“. Ulje maslinovo je sveto, njime se začini malo zelja, upali lumin, pomaže rana, daje se za posljednju pomast.

O svemu tome i mnogo više toga ispričala je moja knjiga „Bračka kvadrifora“ kao i moj film koji tavori u tami HRT podruma.

Povlja su ušla u povijest po hrvatskim spomenicima – Povaljskom pragu i Povaljskoj listini. Benediktinski samostan svetog Ivana povratio je 1184. godine sve posjede koje je prije uživao i taj događaj ovjekovječen je na pragu, nadvratniku, iste godine i u Listini nakon 66 godina, 1250. Majstor Radonja uklesao je hrvatskom ćirilicom i hrvatskim jezikom darovnicu i svoje ime i tako postao prvi hrvatski imenom poznati majstor.

Povlja, Sv. Ivan

Prag je mijenjao mjesta: 1793. Radonjina vrata su srušena, a prag stavljen u dvorište gdje služi kao sjedalo. U 19. stoljeću uzidan je u vrata kuće Vrsalović. Danas je u Splitu u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika kamo ga je donio don Frano Bulić godine 1884.

Bilo je dirljivo dodirnuti taj Prag u Muzeju i onda poći u Povlja i tragati za čovjekom Radonjom. Našli smo se i on mi je ispričao svoj život spominjući mnoge stare hrvatske riječi kojih više nema: dedić - baštinik, mrgini – kamenovi međaši, peča – zemlja, grmača – vrtača, clez – mjera za pšenicu…

Kasnije je nastao i film o tim davnim prežicima hrvatske povijesti, ali i on čami u tami HRT.

Nakon gotovo pola stoljeća ljetovanja u malom, nekada ribarskom selu Sumartinu, na istočnom rtu otoka Brača napisala sam knjigu u dijalektu toga mjesta, naslikala mnogo slika s temom sumartinskih vizura, održala više slikarskih izložaba i prikazala filmove o Braču, pa među njima i o poznatom Sumartinjanu fra Andriji Dorotiću.  

Fra Andrija Dorotić rođen je 1761. godine u Vrhbraču (danas Sumartin). Bio je svećenik, filozof i pjesnik. Kao hrvatski rodoljub želio je spajanje Dalmacije s Banskom Hrvatskom pa je dva puta izdavao proglas za svoje zemljake – 1797. protiv Austrije i 1809. protiv Francuza. Za njegovu glavu bila je raspisana ucjena i dugo se skrivao u osamištu Vranjega Ratca sve do posljednjih dana života. Pokopan je pokraj crkve u Sumartinu, na šimatoriju, 4. rujna 1837. godine.

Sumartin Andrije Dorotića

U svojoj knjizi „Philosophicum specimen de homine“ Andrija je zapisao o smislu života: „Za Boga su ljudi samo sredstva, a ne svrha stvaranja. Svrha Božja nije ljudima poznata. Zato je teško odabirati prava sredstva za nepoznatu svrhu. Ljudski je rod odveć sapet osjetilnim stvarima i odveć žudi samo ono osjetilno.“

Misleći na svoja djela, odjahao je na krotkom tovaru do samostana i tamo smo se susreli. Bio je duboko razočaran ovim svijetom i svjestan svoje ljudske ograničenosti. Vjerovao je samo u Boga. I to u onoga istoga kojem su se priklonile žena i kćerka cara Dioklecijana, Priska i Valerija. Legenda o njihovu životu i smrti vezana je uz Brač i mjesto Škrip. Divno tajanstveno kameno i bijelo selo s drevnim rimskim sarkofazima.

O Andriji Dorotiću svjedočili smo i filmom koji je snimljen na autentičnim mjestima njegova života. Popeli smo se i na Biokovo da poput njega - bjegunca pred ucjenom, pogledamo na otok Brač kojega napušta, noseći u kožnom povezu svoja djela i stihove koje je ispjevao u tom trenutku.

Kad sam otvorila njegovu knjigu nađoh i ovaj tekst: „Savršenoga stvorenja nema, jer bi ono bilo nerazorivo i moglo bi samo sebe očuvati, tj. imalo bi beskonačnu silu. Iz svega slijedi da svijet nije vječan.“ A malo dalje i ovaj zapis: "Ja bivstvujem – dakle bivstvuje i Bog. Prvo se ne mora dokazivati, drugo mora. Bivstvujem slučajno kao u lancu koji gleda unatrag do uzroka koji nema uzroka“.

Ovo je samo malo o baštini otoka Brača kojem smo se odužili s dvije knjige (druga je „Brač i miris kalopera“ tiskana 2022. godine u Zagrebu, naklada ITG Digitalni tisak) i četiri filma; nizom priloga u raznim monografijama i časopisima i višekratnim izložbama svojih slika. Brač ima svoje mjesto i u knjizi „Poljubac antike“ u kojoj sam mnoge mitove antičke Grčke smjestila na otok Brač. Još se tu mogu ubrojiti i neke literarne pjesničke slike koje sam  izgovarala na manifestaciji „Croatia rediviva“.

Brač je kao san koji nikada ne blijedi. On je dragocjeni baštinski biser.

Nevenka Nekić