Na putu za Bleiburg

Nitko nije pomislio da će program, pravno i političko iskustvo te temeljitost poznavanja hrvatske povijesti Tomislava Jonjića, kandidata za predsjednika republike, ostaviti ravnodušnima kojekakve bitange i klatež. Oni su osjetili da se čovjek odlučio na borbu za istinu i na prokazivanje sljedbenika drevnoga dibuka. Jer dibuk ne nestaje, on se obavija oko duše sljedbenika zloga. Tamo gdje nema puta, istine i života. Najbolje je zanesenoga pravednika proglasiti opasnim, ustašoidnim, zatucanim, zalutalim. Čak je dovoljno da je neskriveni Hrvat. Pa ta istina, put i život za koji se on odlučio nije po volji, osobito sljedbenicima dibuka. Oni nemaju takav put, nemaju jednu istinu, a život ne poštuju. Oni proskribiraju, podmeću, cinički gaze po čovjeku, besramno se izlažu najnižim porivima.

Odavno se dibuk naselio u glavnom gradu svih Hrvata, kako se to ponekad kaćiperno izgovara, pri gluhim ušima i slijepim očima. (Dibuk je drevna židovska-jidiš riječ koja označava zlog duha koji može biti ostatak nekoga prokletoga pokojnika, ali isto tako i ući u žive ljude. O tome je dobro pisao I. B. Singer.)

Kakva divlja asocijacija, suludo promišljanje, reći će mnogi. Ovo je fanatizam, dodat će drugi, sama fantazija, govore treći, a dibuci zajedno: treba onemogućiti Tomislava Jonjića, po svaku cijenu! A slijedom događaja u javnoj i tajnoj politici, naći ćemo tragove dibuka uvijek i svagdje! Prvo prepoznavanje dibuka je laž kojom se zli služi. Optuži čovjeka za lažna djela, za uzimanje novca, pristajanje uz davno minulo zlo; reci mu da sebe želi uzdizati, a ne služiti svojem narodu! Razapni ga na križ i udaraj u lice, a pri tom zatvori njegova usta da se ne može braniti. To je najbolja metoda. Ona je iskušana tijekom predsjedničke kampanje kao i tijekom cijele ljudske povijesti. Sada je opet na redu samo novim načinima.

Ima cijela ljestvica mogućnosti otpremanja takvoga opasnoga čovjeka na dno dna. To je najprije prešućivanje njegovoga postojanja, potom ponekad pokazivanje lika, ali bez riječi, ili s nekoliko sekunda, potom ismijavanje, pa na koncu – čuđenje: tko je taj? Vidi budalu zaglibjelu u prošlosti! Zasmetale nekima hrvatske zastave, lica branitelja i poziv Jonjićev koji jasno traži dekomunizaciju ove oslabjele zemlje i zabranu jugoslavenskih dibučkih nagona kao dominantnih u javnom i političkom životu RH. Ostatci otrcanih aveti s grijesima izdaje i s teretom proskripcija na leđima, dibuci veliki i mali, traže nestanak opasnoga čovjeka T. J.

Jer njegov je program uklanjanje nameta dibukovih sljedbenika i pravila koja njima odgovaraju. Sve što je hrvatsko treba nestati, kliču sekte dibukovih. Ne pjevaj domoljubne pjesme, viču, ne prokazuj laž i krađu omiljelu dibucima, ne diraj život na državnim jaslama u civilnim udrugama, ne diraj bestidnost i prostotu! Oni, ti sljedbenici mitskoga dibuka prijete da će razoriti („pobaciti“) državu i crkvu! Oni žele povratak na dibukovu jugobalkaniju.

Ali, čini se da Tomislav Jonjić ne odustaje. Baš zbog te države i Boga! Uinatio se opasan čovjek. To je već razlog da mu se konačno malo ozbiljnije priprijeti. U listu naše tužne destinacije dalmatinske kliče neki dibukov lik: Što će sada T. J. kad izgubi izbore za poteštata? Neka ide T. J. na Bleiburg! Tako nekako govori dibuk, a opasni čovjek T. J. odgovara: sretan je što ga šalje na Bleiburg, odatle su se neki i spasili, ali sa Dakse – nitko! Tamo se neki Baja, zajednički sljedbenik dibuka kao i pisac Ivica, naubijao do mile volje, a pisac Ivica, koji poziva na klanje T. J. zaboravio na čas da je bolje poslati opasnoga čovjeka na Daksu. Tamo bi sigurno utihnuo. To je najsigurniji kutak za likvidaciju.

Opasni čovjek ima kamo otići nakon izbora, bez obzira na ishod, on ima svoj pošteni posao u odvjetničkom uredu, a kamo bi mali Ivica iz Slobodanke da ne radi u novinama koje su sklone krivotvorinama?

Taj plan o Bleiburgu podržavaju i male kekinovke, duhanom prožete možemovke, udružene u bijesne grupice, zdušno mrze opasnoga čovjeka i sve njemu slične. Zazivaju Pravdu s Crvenoga trga: tome pjevaču Marku Perkoviću treba zabraniti pjevanje! On je u stanju okupiti i stotinjak tisuća mladih! Treba ogaditi naše športaše, ne dopustiti te silne hrvatske zastave, usklike, rastjerati tu djecu koja kliču! Uhititi ustaše!

Eh, da ima načina da nam našu djecu ti mali i veliki dibuci i dibukice, bubnjari smrti i zla, potjeraju put Bleiburga, na čelu s opasnim čovjekom Tomislavom, s Markom pjevačem i onim drugim Markom Glogovićem, dičnim pavlinom koji je otvorio „Prozore života“ kako bi spasio djecu od smrti onih sasušenih dibukica-bubnjarica koje zagovaraju smrt i povorke ponora! Pa da u kolone na putu za Bleiburg svrstaju i naše preživjele branitelje sa zastavama, a uz njih kao goniči na konju jašu braco i seka pusići, dežulovići, senfistički tomaševići, silni bajruši, klizavi tomić, uvaženi bradati jergović i svakako jedan milorad i negoslavački junaci i junakinje. To bi konačno bilo „konačno rješenje“ hrvatskoga pitanja, koje se nije riješilo kroz nesretnih 107 godina. Svakako bi trebalo obnoviti put na Bleiburg, mali dibuče Ivaniševiću! Nikako dibuci nisu mogli kundacima i bajonetama u vrijeme žikine i acine dinastije riješiti to pitanje, pa ni u doba titoizma kao nove religije, u kojoj vladari nisu bili smrtni. Mogli su samo naizgled umrijeti, ali i dalje su živahni pa im dibuci kliču: živio Tito! Dibuci naši, koji nastavaju dobre stanove u kojima se rijetko čuje djetinji plač i hripanje djedova i baka. A obrazovani su dibuci toliko pametni da se diviš: završili same teške fakultete – te matematika, fizika, biologija i kemija, strojarstvo, FER!!! Pa i pravo su neki studirali i osobito se istaknuli.

A sada je na redu narod. On je taj koji će izabrati poteštata, zastupnike u skupštini grada svih Hrvata, a onda će potajno govoriti: nisam ja glasovao za toga!

(Ova skica za sinopsis može biti redateljevim umjetničkim zanosom izvedena kao art-film, fantastični, s drugim junacima, raskalašeno, nadrealnim i supermodernim sredstvima kojima raspolaže ovoga trena najbolji redatelj Nebojša, ali ne smije trajati dulje od četiri sata!)

Nevenka Nekić