Dama u plavom krznu i njezini
Davnih šezdesetih godina prošloga stoljeća umirali su otac i njegovi prijatelji rođeni koncem devetnaestoga stoljeća. Nikoga to ne zanima, osim njihovih potomaka, djece te nestale generacije koja je bila žrtva dvaju ratova – i Prvoga i Drugoga svjetskoga rata. On i njegovi odlazili su rano s ovoga svijeta s nebrojenim neispričanim pričama, čudesnim i strašnim događajima i neispunjenim nadama. I kao što je spoznao poznati pjesnik: „Sve što nam se dogodilo ima dubok, tajanstven, strašan i uzvišen smisao“, tako se ponovilo i njihovoj djeci, nama, koji također možemo isto reći. Ta se prošlost zamrznula i ne teče više, upija zrake vječnosti, prožima se sjećanjima koja su posve različita od školskoga gradiva iz novih knjiga. Oba rata u kojima su sudjelovali naši očevi opisana su riječima pobjednika, usput se istina često izgubila, mnogo toga se sakrilo u daleke jame, sukobi su gubili silinu koju su imali onih dana. A potom je vrijeme poneke rane zaliječilo, ljudi se vratili svakodnevici i brinuli za goli život.
Mi koji pišemo knjige i tragamo za istinom po crvotočnim rupama u svemiru gustih davnih zbivanja, susrećemo se s odlomcima minulih života pa onda pokušavamo rekonstruirati i ona događanja i osobine za koje pjesnik kaže da su bile i tajanstvene i uzvišene. Tragamo za pametarom. Upravo takvih ljudi, koji spoznaju i slute tajanstvenost i uzvišenost događanja, koji su svjesni svoje efemernosti i lake nadoknadivosti u olujama što huče, ima sve manje, jedva da se pojavi poneki koji zna da je naizgled nepoznata pustolovina našega života nešto veliko i teško spoznatljivo, tajanstveno i uzvišeno. Kako pojedinačno, tako i narodnosno. Najvećma su današnji tumači povijesti ispražnjeni od bilo kakve nematerijalističke misli, zaklonjeni pod trorogu doktorsku kapu, zaogrnuti u marksistički plašt.
A samo ovo što se dogodilo nama, djeci nesretnih očeva iz dva rata, ima silnih slabosti u tumačenju, i nikako se ne može svesti na logiku suhoga i iscrpljenoga materijalističko-dijalektičkog tumačenja. Ne radi se tu o potrazi za nekom mistikom, a još manje o zavjereničkom pisanju kako svijetom vladaju vječni studenti časnih sveučilišta Zapada, članovi udruženja Kosti i lubanje.
Pred našim su se očima dogodili neviđeni zločini, zaljuljala su se crvena carstva, počeli lomovi krvavih diktatura, skidale se glave poznatih diktatora, kao što je pala i ona poznatoga rumunjskoga postolara-cara Ceausescua; neredi i krv preplavljivali su takve zemlje, pojavio se svijet zgrušan i udavljen u krvi kao u Domovinskom obrambenom ratu, urušavali smo se u provaliju i branili više onom nerealnom zbirkom riječi kamo spadaju hrabrost, ljubav, domovina, poštenje, ponos, negoli materijalnom snagom oružja i brojnosti ratnika.
U isto vrijeme oni koji su pripadali tonućim crvenim vladarima, oni koji su osjetili slast i prokletstvo plaćenoga plaćenika i sitoga sluge, počeli su se po klizavim zidovima provalije držati noktima i u tišini čekati da sve stane pa da se oni očuvaju na položajima. Šutnja im je trebala. Pred njihovim su nekada partijskim očima nestajali u neočekivanoj lančanoj reakciji razni sustavi i suradnici tajnih službi omrznuti u narodu: tajni agenti securitate, avehaovci, stasijevci, enkavedeovci, udbaši, kosovci, novi gestapovci tajnih kodova. U raznim su Kockicama diljem raspadnutoga crvenoga carstva spaljivali noćima tajne spise, dogovarali kameleonsko presvlačenje i kafkijanske preobrazbe, dijelili preostalo zlato. Vezivala su drugove davna nasilja nad „neprijateljima naroda“, tajna ubojstva, udobne sinekure, likvidacije nevinih, mržnja koja se usadila u njihova udobnostima raspuštena srca.
U toj će mržnji, prikriveno, sva ta bratija poživjeti i preživjeti kobne godine, pa onda sakriveni u novim značenjima starih boja, pojaviti se, u lažima zamagljenim očima naroda, na malim zaslonima, kao liberali, demokrati, radnički zaštitnici, socijalisti, globalisti, moralisti sotone, tumači i vrači, a u dubini one nasljedbe - izdajice roda, jasni protivnici svake slobodne hrvatske države.
O tome narod, masa, koja živi od danas do sutra, ne zna mnogo, mladi vrlo malo, i ne čudi se puk tim preobrazbama, dosadno im je čitati, ne zapažaju zaraze nekim novim smradnim izopačenjima čovjeka i društva, unatoč znanstvenim dokazima; luduje se i zaboravlja Boga, ne pita se otkuda taj naš i pjesnikov strašni, tajanstveni i uzvišeni hod po proteklom i sadašnjem vremenu. Nema ga takvoga, ima samo popisa materijalnih dobara, raznih košarica i lopovluka koji se moderno zove korupcija.
I čim netko pokuša reći nešto u prilog tomu nejestivom dijelu našega života i povijesti, kažu mu da ne treba gledati u povijest i tragati za pitanjima savjesti, pravde i nepravde, mržnje i laži, nevaljaloga ustroja društva. Nema uzroka i posljedica, sve je jednako istinito i jednako prihvatljivo, svatko ima pravo govoriti što hoće i svatko ima svoju istinu.
Tako istinu posjeduju i narodni zastupnici u Hrvatskom državnom saboru. Ističu se osobito oni koji su ogorčeni hrvatskim sveukupnim postojanjem: od države do športa. Jer taj šport je ovoga trena onaj ujedinitelj, uz proskribiranoga Marka Perkovića Thompsona, koji okuplja i stare i mlade Hrvate. O njemu i znakovlju pod kojim se pojavljuje pučanstvo jedna zastupnica u HDS misli posve obrnuto od tih beznačajnih tisuća ljudi: ona se pojavljuje u tuareškoplavom krznenom kaputu i gromoglasno viče: Oblačite te kockice na sebe! Gadljivo! Slavite rukometaše! Nedopustivo! Naslikavate se po natjecanjima! Vi ste dno dna! A njezini plješću.
Da, mi smo to dno dna, mi koji se omotavamo u hrvatsku zastavu, slavimo hrabre junake na športskom terenu, kličemo i pjevamo svoje pjesme, ljubimo bezglavo stare prežitke slave i jada hrvatskoga, uznosito se zanosimo uzvišenim riječima himne. I mi smo izgubili razum na tome dnu dna jer su neki tu histeričnu i punu mržnje ženu u plavom krznu birali kao svoju, kao i njezine istomišljenike, isprazne nedorasle zvekane i zvekanice. Ovo im tepamo jer zaslužuju puno gore riječi. Ona, žena Dalija, proklinje protivnike koji joj ne daju vlast, o čemu smo pisali.
Žena Dalija i njezini istomišljenici izgubili su definiciju i postojanje onih transcendentnih riječi koje imaju silan utjecaj na život mase naroda. Ta veličanstvena i luda zanesenost, koja njoj toliko smeta, ne ostavlja narod, još uvijek ne, tim se riječima prebrođuju ponori ratova, tragedija, gladi, iseljeništva, nepravdi svake vrste. Tim se riječima odanosti i odgovornosti prema prošlosti i sadašnjosti održavamo u lucidnom vedrom stanju, nasuprot ženi koja nije žena i dami koja nije dama. Žena i majka imaju snagu utočišta, zavjetišta, topline, sigurnosti, doma kojem se vraćamo i mira koji nalazimo. A o dami ne ćemo govoriti.
Možemo tragati za smislom Božjih riječi biblijskoga zapisa iz Poslanice Hebrejima: „Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš.“ I pitati se zašto Bog ne odustaje od čovjeka.
A onda s vriskom sreće dočekati našu djecu, naše heroje na športskom polju koji vitlaju loptom, a kada zatreba i sabljom.
Nevenka Nekić