Zatajiti svakako

Umjetnik Josip Botteri Dini dobio je konačno mogućnost da u Klovićevim dvorima predstavi svoju jubilarnu životnu slikarsku retrospektivu nakon što je navršio zemaljskih osamdeset godina života. Osamnaestoga travnja 2024. godine nazočili smo veličanstvenom skupu više stotina ljudi koji su došli odati počast majstoru slikarske umjetnosti, umjetniku mediteranske energije i kolorističke raskoši, duhovnoga i sakralnoga golemoga raspona i strasti, maštovitom umjetniku odanom svome životnom kredu: Što sam više sam, to sam više svoj.

Nazočili smo tom veličanstvenom događaju, kažem veličanstvenom poradi drhtaja koji se osjetio u nekim glasovima predstavljača što je bio dug i sreća zbog ovoga javnoga čina. Pa zar to nije uobičajen događaj, upitat će mrzovoljni i ravnodušni blazirani gosti na raznim otvorenjima? Ne, nije. Na taj trenutak čekao je veliki majstor još od vremena kad se trebao predstaviti svojim polastoljetnim radovima, pa onda kasnijim jubilarnim, ali uvijek je bio neki razlog poradi kojega su odbili u glavnom gradu Hrvata njegovu proslavu.

Razlozi nisu nimalo tajnoviti: nezatajeni vjernik, domoljub i veliki majstor čija slava je rasprostrta diljem svijeta. I tako je u trenutku nastupa na otvorenju Botterijeve izložbe naš poznati povjesničar umjetnosti i dugogodišnji kustos u Umjetničkom paviljonu, autor kataloga, Stanko Špoljarić uzeo riječ koja mu je odmah zapela u grlu. Tolike je godine pratio rad ovoga majstora i govorio o njegovim vrijednostima (od 1975.), a sada je eto dočekao i ovo otvorenje koje ipak podvlači crtu nakon svih jubileja. Potom je izgovorio sjajnu besjedu sasvim stručnu i vjerodostojnu. Slušajući Špoljarića i samoga majstora Botterija u nastavku otvorenja izložbe, dogodilo se nešto neobično: mnogi su nazočni pustili emociji na volju, pustili su suzu što rijetko dočekamo na ovakvim otvorenjima. Nešto se sabralo u dušama nazočnih, nešto ljudsko i vječno nad kojim je godinama i desetljećima stajao umjetnik i govorio rukom i srcem. U tom dodiru nas i umjetnika ostvario se njegov i naš san.

Naša Hrvatska likovna enciklopedija (Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005.) bilježi Josipa Botterija Dinija sa sedam redaka! U katalogu Retrospektive Klovićevih dvora 2024. izostavljeni su brojni radovi iz Periodike kao dijela kataloga. Među njima i desetak mojih uradaka koji su objavljeni u raznim časopisima, najviše u Hrvatskom slovu. Zašto? Po kome?

Hoće li ovo slikarsko umijeće odoljeti vremenu koje razdire ovu sadašnjost? Hoće li budući gledatelji naći srodnost s duhovnim Meštra Botterija? Koliko smo dobrote i vjernosti odlomili i odživjeli u zajedništvu sa slikarom? Jesu li naše prosudbe i doživljaji umjetnosti u Botterijevim slikama dostojne da se zabilježe?

Jednu od zaboravljenih, a objavljenih zabilješki našega doživljaja podastiremo čitateljstvu.

Nevenka Nekić

________________

Josip Botteri Dini
Galerija Zvonimir i Galerija Zvonik sv. Josipa

Dvije izložbe u Pasionskim danima
Zagreb, 2008.

Žudnja za Vječnošću

Biografija likovne poetike i dubine meštra Josipa Botterija Dinija vezana je prvenstveno uz golemi sakralni ciklus kroz sve godine stvaranja. Ljudska drama postojanja na Zemlji, sažeta od vremena prije pojave čiste Kristove žrtve i ljubavi, nalazi se u temeljima ontološkoga bitka svakog lika i svih sudionika velike procesije, koja je likovno spojila tradiciju, mimetičko i kontemplativno na jedinstveni način. Od samoga početka abrahamskoga traganja za Bogom i smislom, od starozavjetnih sinkopa što se povremeno javljaju u tematici pod Meštrovom rukom, preko antičkih dramskih sudbina do najnovijega doba, u kojima je čovjek uvijek bio i Križ: horizontala kao put po tjelesnom i ovozemaljskom, okomica kao pogled prema nebu – sve je to u palimpsestu ovoga likovnoga zbiljnoga sažimanja.

Botteri Bozic

Trogirski Božić, 1996., akril na platnu

Smirenost koja resi Meštra samo je izvanjska, kao što je i more glatke površine čuvarom bujnoga i nemirnoga života u dubinama. Stoga su prividne šutnje ili samozatajni tihi govor Meštra na otvorenjima njegovih izložaba, u likovnim vizijama razbijene strasnim duktusima linija koje se kovitlaju kao i duh vječno upitanog vjernika: Bože, ljubim li te dovoljno?

Usred šafranove ljubičaste boje smrti, jarka je svjetlost zlata, rumenila i modrila Ivanovih orlova sa starih minijatura, žarka koloristička heraldička utisnica kista u fortissimu, premrežena tamnim linijama koje dijele, ali i spajaju sudionike zbivanja. Putuju sa mnom kao jedinkom i odvajaju me od moga bližnjega, ali i vezuju moje životne niti sa svim predcima i potomcima; one su kao fuge u ritmu presto, prestissimo, i ponekad ritenuto, pri koncu kakve halje, rize, krila anđela, stopala što je na svetom putu zastalo. Nimalo jednostavan crtež čitljiv je u svojoj složenosti: likovno vrtložan i simbolički napet, ali misaono kristalan – svi putevi ljudski imaju odvajkada ishodište u krvavu rođenju iz majčine utrobe, putovanju za Križem, znali mi to ili ne, i dolasku na Ćelavu goru, na Brdo Lubanju, a onda – Jeršalajim pod nogama, Sedam posljednjih riječi i Vjera. Slatkoća života ostaje u gajevima za druge i, kaže Meštar, nije jedina stvarnost, ona je početak onoga što je već platonovski um osvijestio, početak zaumnoga svijeta, oslonjenoga na slutnje, traganje i Vjeru. Ja sam dio procesije tragača s bakljom u ruci, pletem svoj preludij, ne znam posve jasno objasniti martirij koji me snašao, koji je snašao cijeli moj narod, kada se moja intima i osama probudila i prožela lakrimoznim stavkom, iskazana ovdje Meštrovom rukom kao vjetar njegova i našega juga i bure, onoga eruptivnoga trena kad nisam mogao ne čuti: Što učinih tebi, puče moj!? U toj gorkosti života sunovrat je dugog povijesnoga hoda, drama Čovjeka i čovjeka, kaos u linijama, razdjelnicama Tame i Svjetla, vitičasta, neotkrivena početka i kraja, sa slutnjom dvaju polova kojima prolazimo. Largo je ritam Muke, blještavi trenuci sreće su kratki tašistički udari zlata i karmina.

Botteri Dini Procesija

Procesija, 2005., akril na platnu

Meštar zna kako se Dobro i Zlo bore svakoga trena za pobjedu. Njegova velika nova slika u Galeriji Zvonimir kao triptih ima i dio koji predočuje materijalizaciju Nečastivoga, tradicionalno zelena tona, nakaznu kreaturu koja datira od pradavnih vremena, a naći ćemo ju i u starohrvatskoj baštini. Iz te likovne plastične zbilje reži Gospodar tame na Križ, reži na ljude, obitelj; on morfološki signira sve napasti ovoga doba, svu tugu i očaj svijeta i vlastitosti. Na drugom kraju slike blještava svjetlost: u skeletnoj scenografiji prohoda gibaju se sljedbenici Krista Spasitelja, promiču kroz slikareve pasionske noći na Braču, Hvaru, na plohi cijele domovine, pored grbavih modro-ružičastih maslina, tamnih plavih planina, lukova stare Dioklecijanove palače, na obalama Mare nostruma. Mitski je to i realni mimohod sudionika ove romarske procesije u kojoj se svatko pita: hoće li meni dopasti djelić Božjega milosrđa, jer samo po njemu ću se spasiti…

U suvremenoj kakofoniji stotina tisuća medijskih izvora zvukova, laveži brbljavaca i nakaznosti duhovne ponude, ljepota i pobožnost uzmakle su na mnogim područjima, poniznost i skromnost postale rug, a čovjek ulazi sve više u sjenu tjeskobe opstanka. Cesta romarenja Meštra Botterija nije zato samo utopija, ona je jedina spasonosna, ona je nada i san, put u obećanu zemlju o kojoj smo čuli još u djetinjstvu, promatrajući kvrgave prste svojih djedova i baka, očeva i majki.

Josip Botteri Dini Tri kralja

Tri kralja - Hrvojev misal, 1996., akril na platnu

Meštrovi misteriji pojavnoga vezani uz biblijske tekstove strasni su govor o iskonu zla i žrtve kao iskupljenja. Lica izbrazdana burnim linijskim duktusima, zagonetni su umnožak realnog i duhovnog. Linijom se pita, zaprepašćuje, lomi, zdvaja, otkriva lice straha i boli, a onda uzdiže u apstraktne visine vječnosti i u modrini, koja nije deskripcija mimezisa, nego uvijek alegorija, nadmašuje crne metafizičke crte horizontalnoga, jer samo tako može se nadživjeti efemernost trenutka.

Izdvojen od pravaca i škola, najsnažniji u čudesnom spoju samotnosti sudbine pojedinaca i naroda, glas je njegov onaj isti koji je likovnošću nastavio duboku tradiciju hrvatske sakralne umjetnosti od pokrštenja do danas.

Nevenka Nekić

Veliki tjedan, 2008.

Pon, 15-07-2024, 02:10:12

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.