Djeca i teške torbe

Eh, da su samo torbe! Počeh to pisati u srdžbi jer me ponovno zaprepastila težina torbe našega unuka koji ide u treći razred. Ne mogu napisati onu dragu i banalnu pjesmicu kao Tadija da „Nosim sve torbe a nisam magarac“. Ne mogu ovim mojim rukama dići ni tu jednu torbu koja izmjerena ima 6,4 kilograma. Dijete ima 26 kilograma i vrlo je vitko pa gledamo kako mu se krivi kralježnica čim ona torba zajaši na ramena. On se u neprilici smješka a u nama vrije: zar moraju imati za svaki predmet tri knjige? Omot je s koricama već težak, a ni papir nije reciklirani, nego puno bolji pa time i teži. Zar ne bi mogli djeci omogućiti jednu knjigu za jedan predmet za jedno polugodište? U njoj bi prvi dio mogao biti teorija, a drugi dio radna bilježnica. Isto tako i za drugo polugodište. U tom slučaju torba bi težila možda dva kilograma.

E, ali onda ne bi tri-četiri pa čak i više auktora (ovo baš za one kojima smeta ova riječ!) mogli dobiti honorar za sudioništvo u izradi udžbenika. A upravo tu su najveći honorari! I to svi znaju i prave se ludi. Na čelu s dičnim ministrom školstva kojem to nikada nije bila ni približna struka. O sadržaju udžbenika ovoga puta ni riječi.

A da smo svjedoci nasrtaja na naše najmanje, na njihovo djetinjstvo i čistoću duše, eto novoga primjera: neki dan najavili su uvođenje seksualnoga odgoja u osnovne škole, dakle maloljetnicima. Na HRT prikazali su slikom: injekcije, nove pribore za kontracepciju, uloške i to u dva vida: one normalne i one u valjčiću koje pretpostavljaju sve samo ne djetinjstvo. Možda smo bili još više zgroženi i činjenicom najavljenih rodnih teorija koje su spomenute kao teorijski dio ove podle harange protiv naše djece. Jer to ne može biti dobronamjerno, to da dijete čije psihičko sazrijevanje ne prati ono fizičko, kojem ne treba davati prednosti pred psihičkim sazrijevanjem, mora ući u njemu sasma nedohvatne posljedice snošaja bez obzira na krajnji cilj. To je golo poticanje nagona pod firmom rodne teorije koju oni moraju usvojiti i neke medicinske opasnosti koju ćemo time izbjeći. Kad bi to bilo tako, ne bi zakoni predviđali punoljetnost s 18 i više godina, a ne dvanaest ili čak deset, kako čujemo. Dakle, nasrnuli su na našu djecu, na njihovo djetinjstvo, na kojem se gradi čvrsti temelj za životna iskušenja koja ih čekaju.

Najprikladnije bi bilo da svoju djecu zaštitimo od toga rodnoga nasrtaja i zajednički se odupremo tom poučavanju. Kako?  Predložite!

Ako pođete u jednu od uzoritih razvijenih zemalja sjevera, u Dansku, kupit ćete vodič i naći na 26. stranici ovaj prikaz (skraćen za ovaj tekst). Za Kopenhagen na toj stranici piše kako je 1971. jedna grupa hipija zaposjela prazne vojarne u Christianii i proglasila „slobodni grad“. Opširno se opisuju sukobi s policijom koja je nastojala suzbiti sve vrste kriminaliteta: drogu, krađe, seksualna nasilja, rođene i odbačene bebe, ludilo i smrti na golom betonu. Uskoro je taj dio glavnoga grada postao Pusher Street (Ulica dilera). Danas se smatra da nema droge koja se ne bi mogla naći u ovom užasnom dijelu Kopenhagena. Policija ne zalazi u taj dio grada i u vodiču se preporuča da to ne čine ni turisti. Kako strašno i podrugljivo zvuči naziv kvarta: Christiania!

Mnogi su došli u taj pakao kao maloljetna djeca koju su uvjerili da je to dobro, napredno, medicinski opravdano, da je to vid slobode, da ti nesretnici mogu biti što hoće…

Gledamo kako su sve rafiniraniji nasrtaji na djecu koja su nam ostala kao jedina nada. Sada se može nekažnjeno pisati strašna pornografija i to podmetati kao lektira, može se hendikepiranu djecu navoditi u istim takvim pripovijetkama za natječaje, može ih se voditi na šarene parade golotinje i bestidnosti, o tome smiju govoriti oni koji nemaju djece i ne žele ih imati, oni koji se unakažavaju rezanjem dijela tijela, oni  što imaju tajne destinacije za prljave igre i čak o tome zbore u javnosti… Oni su ti nepoznati tvorci hrvatske „Kristianije“ koja polako nastaje pred našim očima, koja je sve vidljivija u najosjetljivijem dijelu društvenoga djelovanja: u školstvu. Pa tko su ti ljudi? Tko ima pravo da nam to podvali nakon svih krvavih ratova koje gubimo, ako izgubimo djecu?! Što radi ministar školstva? Što rade dobro uhranjene i njegovane rodne zaštitarke djece? Konačno, što radi naša Crkva? Od nje se najviše očekuje. Ili od one na čijim sinodama sjedi neki čulibrkonja?

I posljednje pitanje: tko li će od učitelja, kojima smo uvijek vjerovali, preuzeti na sebe odiozno predavanje kojim će dječjim očima ponuditi otrov napretka?

Nevenka Nekić