Škola i djetinjstvo

Nelagoda nas obuhvaća kad ugledamo naše malene prvoškolce koji polaze na nastavu s torbama što ih mi odrasli ne možemo podići i zabaciti na ramena. Svaka torba ima bar šest kilograma koji onda krive kralježnicu našega dječaka od dvadesetak kilograma, kao i kralježnicu njegove sestrice koja ima još manje kilograma. Njih dvoje bez većih zamjerki dižu te torburine i pokušavaju ih jednim zamahom zabaciti na krhka ramena. Nevenka_Nekic_05Junaci su oni. Uvjeravaju nas da oni mogu nositi torbe, a ne žele one na kotačima koje su još prošle godine nekako bile u modi. Sada ih više djeca ne vuku jer se kao val proširila vijest da one nisu više u modi. Sic! I tu dakle, postoji moda kao i u tenisicama, odjeći ili kapama. Uzalud ćeš nagovarati, oni se boje ruganja! Jer i djeca znaju biti neugodna.

Zašto torbe moraju biti tako teške? Otvori i pogledaj: za svaki predmet imaju po tri-četiri knjige, što udžbenika, što radnih bilježnica, kojekakvih dodataka u novoizmišljenim vježbenicama i drugih priloga. Pogledaj tko su auktori tih silnih knjiga: najčešće ih ima za jednu knjigu troje ili četvero, bez titule, što u području predmeta kao što je matematika, povijest ili hrvatski jezik djeluje upitno. Tko je taj Pero Mačak, ili Perina Patak? Koja je njegova stručna sprema? Zašto o auktorima nema podatka na kraju knjige? Rado bismo saznali koje fakultete i specijalizacije je završio auktor.

Nadalje se postavlja pitanje snalaženja prvoškolca u tim brojnim knjigama i priručnicima prilikom rješavanja domaće zadaće: dijete često stoji pred dilemom kako riješiti matematički zadatak koji je ispisan malim tiskanim slovima, a on uči tek velika tiskana i stigao je tek do, recimo, slova i glasa F, pa tko mora njemu pročitati i protumačiti matematički zadatak? Naravno roditelj. U školi to čini učiteljica, ali samo dijete bori se s tehnikom čitanja i teško može misliti o problemu koji matematički zadatak sadrži. Pretpostavka da je prvoškolac savladao prije škole savršeno čitanje, utopistička je. Malo je djedova i baka na svijetu u kojem živimo, a da su oni dio obitelji i da svaki dan vježbaju sa svojim unucima. Oni koji mogu, vjerujem da to čine.

Poznato je da se najbolje zarađuje upravo pisanjem udžbenika. Ni jedna književna vrsta, a ni stručna literatura znanstvenoga tipa ne donosi toliko tantijema i zarade kao udžbenici. Image by pvproductions on FreepikNajbrojniji su za osnovne i srednje škole. Naravno, da taj rad treba platiti. Ipak, ostaje dojam da se u mnogim lepezasto proširenim i „potrebnim” brojnim priručnicima više brinu za slike, kojih ima obilato, a često su posve nepotrebne.

Možda bi se moglo urediti ovo poglavlje o teškim torbama tako da se komisija za pojedini predmet ozbiljno zamisli nad stvarnim potrebama djeteta. Najbolje bi bilo da se torbe uopće ne nose svaki dan u školu, nego se ostavljaju u školi nakon produženoga boravka. Nevolja je u tome što mnoga djeca nemaju produženi boravak.

Olakšati torbe mogli bismo i rasporedom udžbenika: u jednoj knjizi može biti prvi dio udžbenik, a drugi dio zadatci. Ili, neka se u prvom polugodištu rabi jedan udžbenik, a u drugom drugi. Oba s jednom radnom bilježnicom, tankom i bez suvišnih slika. Svakako ima i boljih rješenja jer komisije pri Ministarstvu sigurno imaju ovoga trena puno više ideja i rješenja nego mi koji smo išli u osnovnu školu prije brojnih desetljeća. Te komisije sigurno noćima sjede zabrinuti nad tim udžbenicima i torbama za naše prvašiće. Savjesni su i godinama pokušavaju olakšati torbe, ali uzalud. Zašto?

Ispraćamo svaki dan našega prvoškolca sagnutoga licem prema zemlji kako bi donio svoju torbetinu do škole. Prvo polugodište nosili smo torbe kako bi mu olakšali. Sada ga je sram i ne dopušta da mu itko nosi torbu. Torbetinu.

Ne spada u ovu problematiku, ali me kopka jedna pojava. U školi ne uče himnu i zastavu. Ono što si kod kuće naučio, to je baština. Nije li razborito da i naše škole uče djecu pjevati himnu? Pa imamo konačno svoju državu. Imamo ju već 30 godina. Jedna zgoda s početka ove školske godine, koja je počela u rujnu 2022., ostala mi je u sjećanju. Kao brižni did i baka došli i mi na proslavu početka školske godine. I Bogu hvala zasvirala himna pa svi ustali. Iza naših leđa mlada majka promrmlja: još nam je i to trebalo!

Ne znam zašto ali mislim da njeno dijete ne će u obitelji naučiti himnu i zastavu. Ipak bi to trebalo naučiti u školi. Ona, ta naša hrvatska škola, morala bi biti nacionalno osviještena. Morala bi i odgajati u ljubavi za domovinu i sve ljude u njoj. Ovo zadnje je teško ako ljubav traži dvoje, u bukvalnom smislu. Ali ljubav može postojati i biti jednostrana, neuzvraćena. Pa i takva je bolja nego nikakva. I mi smo živjeli u neuzvraćenoj ljubavi, ali ona je preživjela i ojačala, ta naša domovina i ljubav, kako bi rekao Ivan plemeniti Zajc.

Na pitanje o nasilju nije jednostavno odgovoriti. Ono se proizvodi i nudi na svakom koraku: u medijima, ulici, igricama za djecu, igračkama, ponudama za sudjelovanje u kojekakvim nastupima i stupidnim osvajanjima naslova u koječemu blasfemičnom, ima nasilja nažalost i u obitelji i uopće u svakodnevnim ljudskim odnosima. Ova dva tragična događaja u Srbiji opričana su u mnogim medijima. Herostratski, histerično, euforično, senzacionalistično. Uvijek s nedostatnim objašnjenjima. Samo prvoga dana jedan je TV centar javio da se nesretni dječak-ubojica od 13 godina žalio na poniženja i nasilje unutar postojećega razreda i tražio skupa s roditeljima da ga presele u drugi razred, ili školu. Nije im udovoljeno. Posljedica je bila strahotna. ucionica23Onaj drugi mladić-ubojica prilikom uhićenja govorio je neprestano jednu riječ: poniženje... poniženje... Što je ta riječ značila: možda njegovo poniženje nekim riječima ili dugogodišnjim postupcima prema njemu, ne znamo. Ali neki uzrok sigurno postoji. Ne može se braniti ni jedno ubojstvo. Pogotovo je monstruozno i najtragičnije kad se oružje nađe u rukama djeteta. Ne samo životi onih dječaka i djevojčica koje je ubio, nego i njegov život je na neki način završio. Obilježen, otuđen, psihički razoren, zatvoren u neku ustanovu, s turobnim izgledima za budućnost, ostat će zapisan kao dijete-ubojica, bez ikakvih drugih obilježja. Jednako tako i nesretne žrtve koje znamo samo kao žrtve bez ikakvih drugih vrlina i mogućnosti. Njihovi roditelji nikada više ne će moći živjeti bez boli i turobnih misli. Njihovi dječaci i djevojčice dolazit će im u san i javu, a žalosni dani ne će se moći prebrojiti. Vremenom, za javnost, postaju brojevi kao oni u SAD, koji su ubijeni na isti način, a kojih ima sada na stotine ili čak i više.

Ako odbacimo navod prvoga izvješća u jednoj od TV kuća, kako je dječak bio maltretiran, mnoga pitanja ostat će neodgovorena: zašto je dječak pucao? Kolika je krivnja roditelja? Odakle roditeljima oružje? Jesu li nastavnici možda previdjeli neke očite pojave? Ili nisu mogli djelovati? Jesu li uočili nasilje ako ga je bilo i iz njih proizašle tegobe budućega ubojice (kako ga sada općenito zovu)? I mnoga druga pitanja na koje se nikada ne će znati pravi odgovori, ostat će u zraku nakon površnih i krnjih priopćenja medija.

Ne mogu zaboraviti sastanak u Školskoj knjizi početkom devedesetih. Raspravljalo se o statutima ili pravilnicima za osnovne i srednje škole kojima bi se regulirala prava djece, roditelja i nastavnika. Naravno, da su time bila zahvaćena i ponašanja, kazne, zabrane i slično. A kad se takav prijedlog pravilnika nakon nekoliko mjeseci pojavio u javnosti, ostali smo bez riječi. Ni traga od naših prijedloga. Tamo je unutar tridesetak članaka stajalo da roditelj i učenik imaju prava, ali ni jedan članak nije zabilježio da nastavnik ima pravo u tom ili tom slučaju. Ni jedan.

Ne znam je li to i danas na snazi, stoga ne mogu zaključiti o uravnoteženosti zakona i propisa na ovoj maloj partikuli našega osjećaja za pravičnost. U tom osjećaju počiva snaga Istine, Puta i Života.

Nevenka Nekić

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Čet, 22-02-2024, 22:01:36

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.