Analogije s davnom 1945.

Ima nas još živih koji se sjećamo toga slavodobitnoga dolaska drugova one 1945. iako nismo razumjeli u tom dječjem dobu što se zbiva. Sjediš na ramenu svoga oca i gledaš svijet, ali smisao i značenje događaja ne shvaćaš. Tek u kasnijim godinama slike poprimaju značenje i ostaju kao zaleđene ili uklesane u kamen.

Objašnjenje događaja, o kojem smo pisali u nekoliko svojih knjiga, nakon svih vremena koja preživjesmo, najbolje se sažimlje u riječima moje bake: Ovo mi je drugi prevrat u životu. O tom „prevratu“ napisane su posljednjih godina mnoge knjige koje analitički i na osnovi dokumenata prilaze tim zbivanjima. Riječ „prevrat“ ponovljena je kod mnogih auktora, ali ljudi su u svojoj invenciji izumili i „pad pod oslobođenje“, „ oslobođenje od imutka i života“, „šumski fakultetlije“ i mnogo drugih svakako ironičnih i dvosmislenih sintagmi iza kojih su se krile i još se kriju stisnute šake s crvenom zvijezdom na kapama i njihovi zločini. Ne treba ovo o šakama shvatiti doslovno, iako se pozdravljalo upravo tako. Neki su prestali pozdravljati dignutom desnicom, neki odmah prihvatili šaku na desnoj sljepoočnici. Volja za moć, vlast, čin na ramenu, želja za reformom ili revolucijom kojoj sam ja na čelu, ili barem blizu da me vide, u kojoj mogu naći komad svoga dijela plijena, uvijek su u povijesti imali snagu veću od ičega. Kod slabića osobito. Kod neradnika, nasilnika i zavidnika uvijek.

Idealisti su i u mirnom dobu, a osobito u „prevratima“ stradavali. Redovito i bez iznimke. Jer nakon ushita i raspojasanosti revolucionarne pobjedničke slasti, slijede strah i „ulice bez očeva“. (Likvidiraju se i dokazani borci – braća Ribar, Franjo Kluz, I. G. Kovačić, A. Hebrang... Ni danas se ne zna gdje mu je grob.) Izbaciti ljude s radnih mjesta, ubiti po odavno sastavljenim popisima, prije ili poslije ne gine idealistima. Ili im bilo kako onemogućiti život, zaprijetiti likvidacijom obitelji, oduzeti imovinu, izbaciti iz kuće ili stana na ulicu, strpati u kazamate. Tako su nas oslobađali.

Svi totalitarni režimi radili su isto, oduvijek.

Analogije s davnom 1945. nameću se gledajući čovjeka isturene čeljusti koji već dugo ne silazi s ekrana i plazi iz svakih novina. Prvo javno i snažno iskazivanje namjera i planova bilo je prije četiri godine (?) na trgu znakovitoga imena: Trg žrtava fašizma. To je uistinu trg žrtava, ali i fašizma i komunizma. Po prilici na mjestu gdje su „osloboditelji“ objesili hodžu prilikom „prevrata“ sastali se druzja, jer oni mogu i grad je samo njihov, sa sovjetskim (!!!) i jugoslavenskim zastavama okićenim zvijezdama i raznim drugim znakovljem te održali obećavajući dernek. Pjevalo se zloslutno pod znakom Smrt fašizmu... i obećavalo ono što smo mislili u svojoj naivnoj glavi da je izbrisano zauvijek ne samo našim ulaskom u EU, nego ponajviše Domovinskim obrambenim ratom. Gledamo ta izbezumljena lica nalik na ona „osloboditelja“ Vukovara 1991. , a tekst i melodija su slični, ne baš isti. Ima tu pred Džamijom ofucanih starih lica koji primaju mirovine svojih očeva iako nisu zaslužili radom iste, nabili šajkače sa zvijezdom i dižu stisnute šake upravo onako kao čovjek isturene čeljusti u izbornoj noći 2021. Plešu zloslutno kozaračko kolo i prijete. Tu je i svita siromašna duhom i moralom, ali pomlađena djecom i unucima ili praunucima sada stanovnika naslijeđenih otetih stanova, baš u središtu glavnoga grada. Ne rade oni baš naporno, država koju mrze ih hrani, a hranidbeni lanac ima dugu cijev i do korita soroševskog ili zelenu cijev koja vodi u dojčland ili kamo drugamo, ne znamo o tome kako, samo se zna da su im, tim mladcima, primanja dobra jer i domovina i tuđinci plaćaju, tove podmladak. Infuzija eura teče li teče.

Nisu oni došli recitirati pjesmice za demokratsku Europu, nema tu hrvatskih mučenika ni lijeve ni desne opcije, kako se to kolokvijalno kaže, jer njima Republika Hrvatska ne treba. Bilo bi najbolje vratiti se na Balkan. Balkane moj! Oni su okrenuti najčišćim komunističkim idejama: treba oduzeti imovinu, novac, ali ne svima! Neke treba baciti na ulicu, drugima ne pomagati iz ministarstava itd. Popis je već sastavljen.

Kasnije se antife jureći po Zagrebu zbog ovih izbora dopunjavaju: zabrinuti su za kanalizacije, parkirališta i žičare, otkrivaju da će nakon izbora očistiti nepoćudne neradnike (ako ima neradnika-slažemo se!) iz uprave grada; sve ravnatelje, ili kako se to sve ne titulira, prisiliti da im predaju svoje ugovore o radu na dispoziciju, a oni će, naši antife, raspisati natječaje i samo po radnim sposobnostima postaviti nove ravnatelje itd... Sama pravda i vrhunska osposobljenost njihovih kandidata zavladat će ovim gradom. Kao što je već bilo prije nesretnoga 30. svibnja 1990.

Kupili bicikle, skromni do krajnjih granica dolazit će njima na posao, (zaboravili O.Palmea koji je ubijen u vožnji biciklom!), postavit će opet nazive ulica kao nekada - već imaju onoga Ranogajca koji se proslavio davne analogne godine 45. pogubljenjem pedesetak ljudi u jednom danu, a Tito stiže, ne više na bijelom konju ili svečanom limuzinom, nego valjda u mrtvačkom kovčegu. Jer oni njega biraju ponovno i postavljaju natrag na Trg Republike Hrvatske. To je najzgodnije mjesto jer tu su dva mrtvačka kovčega: jedan JBT-ita, a drugi kojega nema, a ipak postoji - Andrije Hebranga. Gledaju jedan u drugoga – idealist, koji je platio svoju odanost Hrvatskoj i htio joj zaštititi granice, i krvnik koji je izdao naredbu da se likvidira istaknuti antifašist, a potom se pohvalio brojem likvidiranih. To je jedan od najrabljenijih izraza nakon „prevrata“. Likvidirati.

Koliko li je takvih hebrangovskih sudbina u povijesti hrvatskoga naroda... I nisu one samo tada ostvarene, ne, one se ponavljaju i nakon Domovinskoga rata. Čujemo da se govori kako je ubojica Jeana Michela Nicoliera zvani Štuka ili nekakvim takvim predatorskim nadimkom, spreman da rekne gdje su posmrtni ostatci žrtve. Netko je stupio u kontakt s osobom iz vrha naše aktualne vlasti i zatražio da se to pokrene. Taj vrli gospodin navodno je prijedlog odbio jer da se tako „ne vodi politika“!!!

Ovi izbori najsnažnije su ideološki obojeni od svih do sada. Kao oni iz 30. svibnja 1990.

Tijekom kampanje za ove izbore pljuvali su kao i prošli puta jedni na druge, i to kao suludi upravo na desnici! Desnica udri po desnici! A sada kad se ponor razvalio i kad se iz njega pojavio čovjek isturene čeljusti s jasnim namjerama koje su nas podsjetile na ono duhovno stanje zgaženih stotina tisuća nevinih stanovnika Hrvatske prije 76 godina, kad su se zajedno s njim pojavili opskurni likovi o čijim biografijama znamo malo ili ništa, ali im djela (uglavnom neradništvo) i riječi poznamo, sada se jadnim glasićima javljaju pojedinci s druge strane pljuvaonice koji ne pozivaju na zajedništvo i spas Zagreba, nego samo kažu da oni ne bi sa SDSS-om, ili da su također demokršćani itd.

Da pišem kao Orwel mogla bih zapisati: Već se šuška da bi jedna mala pekinezerica postala premijerka, druga bi bila šefica za kulturu, ima čvrste uglate crte lica pa to daje ozbiljnost cijeloj figuri. Možda jedan blijedi neznane vrste koji stalno reži ili leži na asfaltu, postane intendant HNK, dostojan zamjenik frljičevštine...itd.

Što će biti s kanalizacijom, oporavkom Zagreba od potresa i sličnim efemerijama, samo Bog zna. Ni ovi dosadašnji nisu se oko toga pretrgli. Crkve su i njima pomalo smetale, ali ne toliko kao komunističkoj lubanji koja, eno, stoji pred Katedralom i nosi transparent: Crkve su izvor svjetla samo ako gore! I to je neka oblajhana pekinezerica, samo duge dlake, rekao bi Orwel. Eto nas opet u dva protekla rata! Samo u ovom posljednjem bilo je oko pet stotina srušenih hramova i poslije su kao inspiracija opet poslužili za film: Lijepa sela lijepo gore. Tako nekako.

Što će biti, nitko ne zna. Sada, vjerujem, već se trese donje rublje svima koji obnašaju ikakvu značajniju dužnost u Zagrebu, a pripadaju suverenističkim tendencijama bilo kakve provenijencije. Kakve će stavove imati nalegla skupina na čelu s biciklistom oko pitanja ideološke vrste, posve je jasno. Oni su pravi Europljani tipa nizozemskoga i drugih naprednih zemalja što se tiče rodnih i nerodnih pitanja, eutanazije, abortusa, križića na vratu, tipični su kao lubenica: izvana zeleni, onda malo blijedi pa u golemoj masi crveni. Ono bljedilo je veo kojim zamagljuju glave tzv. urbanim građanima (kaže jedan, kao da postoje neurbani građani!) pa čak i nevinima od svake politike. Jedna od brojnih izreka čula se neki dan na dalekovidnici: Tuđman je rekao da smo mi penzioneri stoka sitnoga zuba! To nije rekao Goebels, nego jadna ispaćena duša koja čeka da s nekoliko stotina kuna preživi od prvoga do prvoga, duša koja nema podatke „visprenih“ novinara koji sve znaju, duša koja vjeruje i čeka još samo od jednoga pomoć: od Boga. A njemu se ne piše dobro u novom poretku, ne dušo koja si moja jer si trpjela i jer trpiš, a opet vjeruješ i nadaš se.

Ovoga trena Veliki daje izjavu na TV da će radije pustiti Zagreb u ruke komunistima, nego podržati njihovu oporbu u sljedećem krugu utrke. Nije on to rekao tako jasno i prevedeno na jezik normale, nego briselskim rječnikom u kojem nema oprosta za možebitne pogrješke njegova oponenta, nema oprosta jer nema ni Boga, a to znači ni srca za ovu jedinu nam Hrvatsku.

Nevenka Nekić