Hrvatska danas

O značajnim političkim zbivanjima pišu na portalu HKV zaista vrsni istraživački novinari. KontrarevolucijaPita nas raju ima li tko kakvo pitanje. Onda se, za čudo, diže polako naš uvaženi kolega, poznati profesor latinskoga jezika Miše, koji inače nije politički aktivan jer se bavi strukom i piše latinske sonete, odlaže polako svoj šešir na susjednu stolicu i pita: Zašto pšenica uvijek rodi u Americi, a nikada u SSSR? Čuje se prigušeni smijeh, gurkamo se i gledamo kako se kolega mirno vratio na stolicu, stavio svoj šešir na koljena i čeka odgovor. Ministar se gnjevno diže i napušta dvoranu, a Pilko počinje tiradu o kontrarevoluciji. Naša lagano nasmiješena lica odgovaraju kao iz filma o dobrom vojaku Švejku.Stoga ovoga puta samo mali dio onoga što me boli dugo i neprekidno, a značajno je za stratešku opstojnost i identitet hrvatskoga naroda i države. Ne kanim pisati umne rasprave koje ljude zamaraju poznatim javnim Nekićnovogovorom kojim se služi tzv. politička elita. Uvijek je dobro ispripovijedati istinito povijesno sjećanje kako bi se osvijetlilo pojedinačnim ono opće. Takve partikule čine naš život.

Slika prva. Vani je socijalizam ili komunizam. Sjedimo u dvorani u zgradi na uglu Grškovićeve i slušamo umno razlaganje tadašnjega ministra Gagre o sjajnom sustavu Šuvarove reforme koja je nastojala ukinuti sve gimnazije u do tada poznatom obliku. Mi koji sjedimo profesori smo u zagrebačkim srednjim školama posebno u preostalim gimnazijama, a ja osobno u Klasičnoj gimnaziji u Križanićevoj ulici. Lupetanje ministra nitko ne shvaća ozbiljno osim zagriženih partijaša, pa i partijanera kako mi se danas čini. Onda se uz ministra lijepio neki „pošteni“ intelektualac iz ministarstva, a zvali smo ga Pilko.

Pita nas raju ima li tko kakvo pitanje. Onda se, za čudo, diže polako naš uvaženi kolega, poznati profesor latinskoga jezika Miše, koji inače nije politički aktivan jer se bavi strukom i piše latinske sonete, odlaže polako svoj šešir na susjednu stolicu i pita: Zašto pšenica uvijek rodi u Americi, a nikada u SSSR? Čuje se prigušeni smijeh, gurkamo se i gledamo kako se kolega mirno vratio na stolicu, stavio svoj šešir na koljena i čeka odgovor. Ministar se gnjevno diže i napušta dvoranu, a Pilko počinje tiradu o kontrarevoluciji. Naša lagano nasmiješena lica odgovaraju kao iz filma o dobrom vojaku Švejku.

Šuvarovština

Još se sjećamo šuvarovštine kad je dotični, navodni potomak neke prohujale horde kroz naše pitome krajeve, Stipe Suvargovorio kako uličnom higijeničaru, tako će se zvati čistači, treba isto obrazovanje kao i budućem filozofu ili fizičaru. Stoga smo smanjili obrazovanje i ukinuli gimnazijske programe, sveli ih na dvije godine kao i za ulične higijeničare, a nastavak ima neki krnji program za one koji misle postati nešto više od uličnoga higijeničara. Posebna bitka vodila se za očuvanje Klasične gimnazije koja se nije smjela ni zvati tako, nego je bila u okviru Obrazovnoga centra za jezike. Na čelu je, dakako, bila drugarica posebnih krvnih zrnaca. Ipak, delegacija sjajnih profesora Klasične gimnazije u sastavu Bručić, Vinja, Miše i još neki krenula je u Ministarstvo i uspjela isposlovati nastavak klasičnoga obrazovanja.

Na dan maturantskih radosti, nisu tada bacali brašno i drogirali se po jamama na Bundeku i Jarunu, naši klasičari odjeveni u toge i hitone došli su pred Ministarstvo i nosili transparent: Quod licet Jovi, non licet bovi. (Što je dozvoljeno Jupiteru, nije volu.) Svatko je tada znao tko je Jupiter, a tko vol. Danas se to ne zna. Zaboravilo se latinštinu, uzeli maha oni s partijskih političkih tečajeva ili tzv. nauka, gdje su učili jednu rečenicu: jedino partija ima pravo! Rekao drug politruk. Ili potomak nekakvoga gagrice, emice belajac, milkice planinac ili tima podobnih.

Klasičari naši kojih se s ponosom sjećam - Krešimira Dolenčića, Zrinke Erent Sunko, Ante Nazora, Željke Markić, OBrazovanjeAnje Šovagović i mnogih drugih...- bili su osviješteni, odjeveni u drevne mudrosti i sjajni nositelji budućih identitetskih velikih projekata hrvatskoga naroda. Bili smo zajedno u borbi protiv šumskih nasrtaja nepismene horde na temelje hrvatske uljudbe koja traje preko tisuću godina. Oni su znali da se u našem Saboru sve do 1848. govorilo latinskim jezikom. On je bio štit protiv njemštine i mađarštine. Gospode , oprosti što Ti ime izgovaram, zamišljam kako marasići govore latinskim, ili stazići, možda milančica ili baučići i đakići!!

A naš moćni, obrazovani i lijepi Ivan Kukuljević Sakcinski tražio je hrvatski jezik kao službeni. Dobili smo ga. A gdje je danas? Zar ova nakarada od govora bestidnih zastupnika koji zagovaraju mnogo toga protiv hrvatskih interesa, zar oni govore hrvatskim jezikom?! Jer govoriti hrvatskim jezikom značilo bi zastupati i kulturu i povijest i etiku i vjeru i znanost i još mnogo toga. Značilo bi poznavati sintaksu, naglaske, rječnik, a ne ponavljati papiganski nekoliko fraza iz pristiglih dokumenata. Bojim se da bi velika većina današnjih zastupnika pala na maturi koju su naši klasičari morali polagati.

Brijanje

Moj dobri kolega Petar Šimunović rodom s Brača bavio se prezimenima pa imate zgodne znakovite napomene uz neka prezimena koja danas haraju našim školstvom: uz prezime divjak nema se što dodati, a uz štromar ili štroman bome dosta neugodne oznake. Dobro, reći će netko, rodio si se u tom prezimenu i nemaš veze s njegovim Ziletanastankom. Točno. Ali samo u toliko u koliko se ne ponašaš u skladu s njegovim korijenom. Valja istražiti ako nekoga zanima.

Slika druga. Vožnja tramvajem od Črnomerca do Trga bana Josipa Jelačića uvijek je izazovna ako upadnete u đačku gužvu. Kako naši srednjoškolci razgovaraju? Izostavit ću psovke. Osvrnut ću se na znakoviti način komunikacije pomoću jednog jedinog glagola - brijati. On pokriva gotovo sva područja ljudske djelatnosti. Nekada je imao značenja: brijati u smislu muškoga brijanja brade, brkova i uopće lica; preneseno značenje na meteorološke prilike- brije vjetar, bura, snježna vijavica; preneseno ironično značenje- nekoga obrijati tj. prevariti... A danas - sve što postoji i što se može učiniti – dovoljno je reći briješ! Briješ u kino! Briješ na utakmicu! Briješ zadaću! Briješ test! Kaj ti s njom briješ? Ne mogu se ni sjetiti koliko ovaj glagol zamjenjuje pravih neizrečenih drugih glagola. Znaju li oni, ti naši dragi srednjoškolci, te druge glagole? Imaju svoje tutafone koje neprestano gnječe prstima, bez njih ne putuju, ne jedu, ne spavaju, ne komuniciraju. Osim kad su grupama i zajedno - briju!

Druga vrijedna osobina njihovih razgovora najčešće je psovanje profesora. Ne VrataRajska vrata i na njima sveti Petar. Propušta zaslužne i pravedne i naglo zaustavlja jednoga vrlo pobožnoga profesora, apropušta jednoga pijanca koji je bio vozač. Profesor se buni. Sveti Petar odgovara: Kad si ti predavao, svi su u razredu spavali, a kad je ovaj vozio autobus, svi su se molili!oslovljavaju oni te i takve profesore nikakvim riječima koji bi pripadali ljudskome rodu: ona gadura iz hrvatskog, onaj pi...n iz matematike, ona kravetina iz biologije, ona k...a iz engleskoga, onaj smrad iz... I tako redom.

Dragocjene su duše naše djece

Zista se naježim od pomisli što li će biti u budućnosti - jer sjećam se mnogih novih epizoda koje pokazuju agresivnost najprije verbalnu, pa onda i fizičku u našim školama po uzoru na američke i slične napredne. Snimajući film o našem kiparu Mili Grgasu pošli smo i pred školu B. K. u Zagrebu gdje stoji njegov kip. Smetlište oko kipa bilo je neviđeno. Zamolili smo dežurne da to pokupe kako ne bi ušlo u snimke. Najprije je drago dijete reklo da ne će jer to on nije napravio. Onda su se nekako dogovorili i uz pomoć jedne profesorice počistili. A ona se na koncu Školapotužila: znate, kad imam manje sati, čekam kolegice da idemo skupa kući jer se bojimo svojih učenika... bilo je koješta.

Dragocjene su duše naše djece. One postoje iako neki agnostici i ateisti ne vjeruju u to. Kako doprijeti donjih? Prijedlog naše nove reforme školstva nudi jedan način: što više tutafona! Svi koji imaju te male nakazne spravice postali su, zar ne, plemeniti i vrlo pametni, obrazovani i pismeni. Čak znaju jedva napisati rukopisom neki sastavčić, sad se zove preuzetno esej! Oni drugi koji osvajaju nagrade na svjetskoj razini, oni nemaju potrebu prostačiti ni gaditi svoje profesore. Njih jedva zapažaju ministri i njihovi slamnati pripuzi kao ni njihove profesore koji imaju plaće dvostrukomanje od kakvoga vozača, kojem odajem počast kao čestitom radniku. Jedina je razlika što njemu ne treba dvadeset godina školovanja da postane vozač, a profesoru treba.

Slika treća. Rajska vrata i na njima sveti Petar. Propušta zaslužne i pravedne i naglo zaustavlja jednoga vrlo pobožnoga profesora, apropušta jednoga pijanca koji je bio vozač. Profesor se buni. Sveti Petar odgovara: Kad si ti predavao, svi su u razredu spavali, a kad je ovaj vozio autobus, svi su se molili!

Nevenka Nekić

Sri, 14-11-2018, 15:20:46

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).