Povodom izložbe slika Ane Marije Botteri

Nakon 25 godina postojanja umjetničkim kreativnim rukopisom na hrvatskoj likovnoj sceni, Ana Marija Botteri (1971.) konačno je stigla u srce Zagreba, na sam Trg Josipa bana Jelačića u Galeriju Zaklade za djecu Hrvatske. Sada će netko reći: što nas briga, mi se ne bavimo slikarstvom niti smo likovni znalci, neka izlaže gdje StrastStvorila je golemi arsenal ljepote u poznatom originalnom stilskom postupku plenerizma i blistave kolorističke palete figurativnoga kontinuiteta naših velikih slikara Crnčića, Medovića, Bukovca, ponekad Vidovića, Otona Ivekovića i niza nespomenutih. Skinula je patinu s mnogih veličanstvenih građevina darujući im snažnim tonskim valerima svjetlost i vedrinu, ljepotu i radost, divljenje i jedinstveni sklop arhitekture i slikarstva. To je strast juga, venustas autentične i neponovljive istine praskozorja ili zalaza sunca, nudeći radost i duboku sakralnu zadivljenost Stvoritelju.hoće! Ali nije u tome bit stvari o kojima govorim. Bit je u činjenici da Ana Marija Botteri pripada jedinstvenoj obitelji koja već tri generacije uzdiže i zadužuje Hrvatsku ne samo na polju slikarstva, nego i općeg kulturnog i političkog prinosa, stvarajući svjetski znane identitetske silnice, donoseći svojim raskošnim ciklusima svu ljepotu i stvarajući ontološki jedinstveni svijet hrvatskoga juga. Ljubeći ga i diveći mu se.

Dakle, od njenih ranih radova posvećenih Sustipanskom groblju, kojega su komunisti dali uništiti i u more pobacati spomenike, a ta je činjenica silno potresla čestiti Split pa i pjesnika Petrasova Marovića koji se oglasio snažnim lakrimoznim krikom, pa izlaganjem svojih slika hrvatskih udovica, Žene u crnom (1993.), Ana Marija je pokazala empatiju, duhovnu i duševnu povezanost sa svojim narodom kojega nikada nije napustila. Strastveno je slikala u ciklusima flore, hrvatskih heroina, sakralnih tema, mora kao vječne ljepote, hrvatskih planina i talijanskih Dolomita, pa potom u ovoj i ranijim izložbama „Europske skitnje“ gradove diljem domovine i europskoga prostora: Zagreb, Split, Dubrovnik, neretvanske prostore, Mostar, Pariz, Beč, Veneciju...

Strast juga

Stvorila je golemi arsenal ljepote u poznatom originalnom stilskom postupku plenerizma i blistave kolorističke palete figurativnoga kontinuiteta naših velikih slikara Crnčića, Medovića, Bukovca, ponekad Vidovića, Otona Ivekovića i niza nespomenutih. Skinula je patinu s mnogih veličanstvenih građevina darujući im snažnim tonskim valerima svjetlost i vedrinu, ljepotu i radost, divljenje i jedinstveni sklop arhitekture i slikarstva. To je strast juga, venustas autentične i neponovljive istine praskozorja ili zalaza sunca, nudeći radost i duboku sakralnu zadivljenost Stvoritelju.

I upravo u svemu tome počiva odioznost prema Ani Mariji dijela onih koji imaju uzde u rukama kad se radi o dodjeli prostora za izložbu, ili pak dotacija za monografiju ovakvoj slikarici. Odbiti pod svaku cijenu Anu Mariju Botteri u molbi za dodjelu odgovarajućega prostora gdje bi mogle dostojanstveno biti prikazane njene slike - rapsodije i blistave freske tema i poentilizma. Zašto ne dati A .M.B. priliku da prikaže svoja djela ni u jednom traženom prostoru koji samim imenom znači neku vrijednost: Umjetnički paviljon, Muzej za umjetnost i obrt, Mimaru, dio Klovićevih dvora...

Zašto je dovoljno da je netko podoban pa izloži pred Umjetničkim paviljonom stog sijena kao „instalaciju“ i posljednji doseg „umetničkoga“ senzibiliteta, ili ukriža dvije motke i tome slično pa odmah dobije prostor? Može izložiti i pune kutije jaja, jer to je genijalna dosjetka kojoj nitko nije došao do suštine, a kojoj posljednji uzgajivač jaja zna da su ona izvor života. Ali, da ti poznaš metier, da se vidi kreacija i snaga duha, ljepota i misao, da se slučajno netko od slikara osloni na inspiraciju Zoranićevih „Planina“ poput Ane Marije, (tko je on uopće, što su „Planine“, koji to danas gimnazijalac zna, a bome i profesor?), da poznate likove bolne i duge hrvatske povijesti ovjekovječi u ciklusu „Hrvatske heroine“itd...itd... e, to je nedopustivo. Likovna kritika lijevih pobješnjelih antifa prezire snažni dah i duh ove smjele umjetnice, koju sudbinu su imali i Mila Wood, Ivan Meštrović i mnogi drugi, a upravo tradijemrsci drže pozicije koje odlučuju o takvim molbama. O progonima njenoga oca Josipa Botterija Dinija ne ćemo ovom zgodom.

Stoga je doista lijepo da, iako mali, prostor Zaklade za djecu Hrvatske na Trgu bana J. Jelačića 12 prikazuje našu sigurno najveću slikaricu hrvatskoga juga, kojoj je uvijek na prvom mjestu potraga za ljepotom naše i europske tradicije. Sva ta ljepota sadrži i dobrotu jer je dar od Boga.

Nevenka Nekić, autorica kataloga