Kasni poslijeizborni sporazum u Berlinu

Sažetak

Poslije dva svjetska i opća europska rata, koja su razorila Europu i ozbiljno oslabila europske narode, europska politika tražila je dugoročno rješenje za zaštitu svojih naroda te mogućnost da oni žive u miru i da EUSlab politički, gospodarski i sigurnosni položaj Europe kao kontinenta te nesređeno stanje u Europskoj Uniji traže sređivanje i jačanje Unije, kako bi se ona mogla nositi s izazovima, koje Europi dobacuju ostali kontinenti. Umjesto da se europskim narodima prepusti inicijativa da skupno depolitiziraju i reformiraju Uniju, njemačka poslijeizborna politika očajnički nastoji Uniji nametnuti „sve tješnju integraciju“, kao da i dosadašnji „nizak“ stupanj integracije u Uniji nije prouzročio dovoljno nevolja. Nakupljene nevolje mogu se ukloniti samo dogovorom suverenih europskih naroda i izravnom suradnjom njihovih država.slobodno međusobno surađuju. Europska politika potvrdila je suverenost naroda kao sredstvo stvaranja blagostanja i proizvodnje ljudskog dobra, koje daje sadržaj suradnji. Usto se očekivalo, da će rješenje „njemačkog pitanja“ biti nađeno putem uprezanja većeg, zapadnog dijela podijeljene Njemačke u suradnju zapadnoeuropskih država kao EUjednakih ortakinja. Europska gospodarska zajednica (EEZ) utemeljena je kao okvir suradnje naroda i država te kao sredstvo kroćenja povijesno neumjerene njemačke politike.

Međutim, u veljači 1992. godine, samo šest tjedana nakon sporazumnog razdruženja Sovjetskog Saveza, vladina konferencija dvanaest članica tad već Europske zajednice donijela je odluku da se ta zajednica 1. studenoga 1993. godine pretvori u Europsku uniju. Unija nije postavljena kao okvir izravne i slobodne suradnje naroda i njihovih suverenih država, nego kao djelatno sredstvo slobodnog kapitala za nadzor prostora, ljudi, naroda, rada i proizvodnih korporacija. Umjesto dogovora država, europskim poslovima upravlja europski administrativni ustroj, postojanje kojega je značajka prave države. Ubrzo nakon uspostave Unije velikom broju nacionalnih gospodarstava nametnut je euro, kao skupna moneta. Unija je uistinu država slobodnog kapitala.

U poretku koji je svjetski kapital putem Unije nametnuo europskim narodima izravna međusobna suradnja naroda i država postala je bespredmetna, neumjesna i nepoćudna, a životno zajedništvo isključeno je i zatrto. Unija je od naroda prigrabila velike ovlasti, a da ujedno nije preuzela odgovornost ni za koga i ni za što. Unija pruža zaštitu samo kapitalu, jer je poslije prestanka „sovjetske komunističke opasnosti“ zaštita prostora, ljudi, naroda, rada i samog kapitalizma postala kapitalu suvišnom. Stvaranjem zakonskog i administrativnog sustava, koji je zamijenio suradnju „države i države“, stvoreno je sredstvo, kojim je nametljiva njemačka politika i mogla uspostaviti Geopolitikagospodstvo njemačke države nad narodima i državama Unije. Taj tko vlada administrativnim ustrojem vlada i političkom zajdnicom. Tako je njemačko pitanje, umjesto da ga se zauvijek riješilo putem Europske zajednice, u Uniji ponovo otvoreno, a njegovo rješenje iznimno otežano. Od uspostave Unije opasnost za europske narode ne dolazi od američke, ruske ili kineske politike, nego od sprege njemačke protestantske kapitalističke politike i obnovljenog islamskog imperijalizma.

Dok je doba EEZ bilo vrijeme gospodarskog rasta, rješavanja društvenih problema i uklanjanja nevolja, doba EU je vrijeme gomilanja društvenih i ljudskih problema i nevolja. Slab politički, gospodarski i sigurnosni položaj Europe kao kontinenta te nesređeno stanje u Europskoj Uniji traže sređivanje i jačanje Unije, kako bi se ona mogla nositi s izazovima, koje Europi dobacuju ostali kontinenti. Umjesto da se europskim narodima prepusti inicijativa da skupno depolitiziraju i reformiraju Uniju, njemačka poslijeizborna politika očajnički nastoji Uniji nametnuti „sve tješnju integraciju“, kao da i dosadašnji „nizak“ stupanj integracije u Uniji nije prouzročio dovoljno nevolja. Nakupljene nevolje mogu se ukloniti samo dogovorom suverenih europskih naroda i izravnom suradnjom njihovih država.

Koalicijski sporazum

Tri mjeseca i tri tjedna poslije jesenskih parlamentarni izbora u Njemačkoj članice sadašnje vladine koalicije – CDU CSU SPDCDU, CSU i SPD – napravile su prethodni sporazum za osnivanje nove njemačke vlade. Na spomenutim izborima članice koalicije u novom sazivu parlamenta imaju skupa 56%, a u prethodnom sazivu imale su 80% parlamentarnih sjedala. Poslije prihvaćanja Sporazuma u strankama trebali bi početi pregovori za sastavljanje vlade, koja bi bila složena do konca ožujka ove godine, ako sve protekne kako je predviđeno.

Sporazum za nastavak koalicije, za koji pristanak moraju dati stranački sabori, izazvao je posebnu pozornost po tomu, kako su predsjednici stranaka javno ocijenili Sporazum. Oboje su izjavili, da će Sporazum ojačati Njemačku, koja će svoju snagu „projicirati na Europsku uniju“. Ozbiljan dio članstva SPD-a iznimno je nezadovoljan Sporazumom, u kojemu nisu ni dotaknuta mnoga goruća domaća socijalna pitanja, iako je Sporazum ograničio prijam izbjeglica na 200.000 godišnje, a broj ljudi koji se pridružuju izbjeglim obiteljima na 1.000 mjesečno.

Sporazum je napravljen na programu Njemačke za Europsku uniju, koja bi se po izjavama uskog kruga čelnika stranaka trebala žurno pretvoriti u federaciju. Očito je, da njemačka politika planira novi Blitzkrieg na Europu, u kojoj bi trebao biti uspostavljen najnoviji Neuordnung. Iz novog poretka bili bi izostavljeni uglavnom Rusija, dio Istočne Europe i Ujedinjena Kraljevina. Turska bi bila prekrupan zalogaj i za europsku federaciju. Njemačka politika je zamislila da dužna preinaka unutarnjeg ustroja Unije ne smije voditi jačanju suverenosti povijesnih naroda Unije, Njemačkanego da mora naglo dovesti do brisanja suverenosti naroda i njezina sudbinskog i nepovratnog prijenosa na federaciju.

Berlinski stranački sporazum od 12. siječnja bio je rezultat silovitih razgovora. U zadnjem navratu razgovor je trajao puna dvadeset četiri sata. Ti razgovori podsjećaju na grozničave razgovore britanskog premijera Nevillea Chemberlaina i njemačkog kancelara Adolfa Hitlera u Münchenu pod jesen 1938. godine. Tad su se Britaniji i Francuska bojale rata, u koji su na kraju bile uvučene, pa su popuštale zahtjevima Trećeg Reicha. Sad se vodstvo SPD-a plaši novih izbora, a ujedno trpi pritisak poslovnih krugova, koji financiraju izborne kampanje stranaka. Vodstvo SDP-a je popustilo, a za utjehu je dobilo obećanje da će se pojačati uloga i povećati važnost Europskog parlamenta, kojemu je sadašnji predsjednik SDP-a donedavno bio predsjednik.

Njemačka politika opet ja za ostvarenje svojih geopolitičkih nakana izabrala Blitzkrieg. To bi bio četvrti munjeviti rat EuroGospodstvoOčito je, da njemačka politika želi Europsku uniju pretvoriti u golem ustroj za daljnje nakupljanje njemačkog kapitala, a svrha nakupljanja kapitala nije veća potrošnja, nego jačanje vlasti kapitala. Njemačka politika želi ustaliti sadašnje njemačko političko i gospodarsko gospodstvo nad Unijom.u novijoj njemačkoj povijesti. Prvi je uspio protiv Francuske 1870. godine, ali je izazvao osvetu Francuske, koja je de facto izazvala Prvi svjetski rat, koji je svršio za Njemačku ponižavajućim Versajskim mirom 1919. godine. Drugi i treći munjeviti rat pretvorio se u pozicijsko ratovanje na tri odnosno dva bojišta, koje Njemačka nije mogla dobiti i nije dobila. Novi munjeviti rat njemačka politika ne kani voditi vojnim sredstvima, nego političkima, gospodarskima i ideološkima. To se i očekivalo, jer je njemačka vojska sputana članstvom Njemačke u Atlantskom savezu.

Očito je, da njemačka politika želi Europsku uniju pretvoriti u golem ustroj za daljnje nakupljanje njemačkog kapitala, a svrha nakupljanja kapitala nije veća potrošnja, nego jačanje vlasti kapitala. Njemačka politika želi ustaliti sadašnje njemačko političko i gospodarsko gospodstvo nad Unijom. Njemački narod ima središnje mjesto u Europi i najmnogoljudniji je narod Unije. Usto, Nijemci su daleko najpoduzetniji narod u Uniji, koji i sad organizira i vodi poslove Unije. Ostali narodi Europe, poput francuskoga, više su sposobni za otpor tuđoj politici i tuđem napadu. Oni nerado stupaju u munjeviti rat. Stoga su narodi koji su utemeljili Europsku gospodarsku zajednicu, uključujući i njemački narod koji je bio potučen 1945. godine, i izabrali konfederalni, a ne federalni način jamčenja mira u Europi, uspostave skupne zaštite i namicanja blagostanja.

Dugi put u Europu

Nadbiskup Alojzije Stepinac u svoj je dnevnik zapisao, da ga je 3. siječnja 1940. godine na zahtjev ambasadora iz StepinacBeograda posjetio francuski konzul u Zagrebu. Ambasador je bio čuo, da je Stepinac držao govor o reorganizaciji Europe pa je pitao, bi li mogao dobiti ispis govora. Stepinac je zanijekao da je držao takav govor i da se vjerojatno radi o čudnoj vijesti, koju je engleska ambasada iz Rima prenijela u Beograd. Stepinac je nazvao izmišljotinama i obavijest i držanje govora o reorganizaciji Europe u političkom pogledu. Konzul je ipak htio doznati što Stepinac misli o tomu, što bi bilo dobro za budućnost Europe. „Rekao sam konzulu da bi bilo vrlo dobro, po mojem sudu, stvoriti Savez država u Europi po uzoru na SAD, jer inače će biti vječno klanje. Ali države članice moraju biti potpuno ravnopravne.“ Slučaj je htio, da je Stepinac još 1935. godine primio Roberta Schumana, tadašnjeg člana vanjskopolitičkog odbora Francuske skupštine, koji je 1950. godine razglasio ideju o povezivanju naroda Europe.

Winston Churchill, koji je izgubio parlamentarne izbore u ljeto 1945. godine, održao je 19. rujna 1946. godine u Zürichu govor, u kojemu je rekao: „Ako Europu treba spasiti od vječne bijede i čak od konačnog smaka, potreban je čin vjere u europsku obitelj i čin zaborava protiv svih zlodjela i ludosti prošlosti. ... Sastav Sjedinjenih država Europe, ako se on pravo i dobro postavi, bit će takav, da će stvarna snaga jedinačne države biti manje važna. Mali će se narodi računati jednako kao i veliki, a svoj ugled stjecat će svojim doprinosom zajedničkoj stvari. ... Međutim, moram vas upozoriti. Vremena za to nema mnogo. ... Ako ćemo utemeljiti Sjedinjene države Europe, ili koje god ime i oblik one uzmu, moramo sad djelovati.“

Churchillov govor se, dakako, odnosio samo na kopnenu Europu, ali ne i na Britansko otočje, koje bi s kolonijalnim carstvom ostalo izvan „europske obitelji“. Europsku „federaciju“ Britanci su zamišljali kao kapitalističku višenacionalnu tvorevinu, kakve su prije rata bile Čehoslovačka i Jugoslavija. (Poslije Drugoga svjetskog rata te su države bile obnovljene kao socijalističke tvorevine.) Britanija i SAD nisu Europu vidjele kao subjekt, nego kao objekt politike, koji treba poslužiti za obrambeni zid protiv širenja sovjetskog utjecaja. Churchillovo upozorenje o kratkoći vremena i o aktu vjere – obično se govori o „skoku vjere“, vjerojatno u ponor ili o „hodu gusaka u magli“ – jasno Chruchillgovori da je bila riječ o usiljenoj tvorbi nove države. Međutim, razorena Europa povijesnih naroda nije smjela žuriti i nije požurila, da na sebe navuče novi jaram, novi poredak ili novi Neuordnung.

Europa se naprotiv odlučila za postupnu integraciju, što je bilo posljedicom ranijeg suparništva naroda, koje je donijelo Drugi svjetski rat. Svrha integracije bila je zavazda spriječiti rat između zapadnih i središnjih europskih država te postići „konačno rješenje“ njemačkog pitanja putem usađivanja Njemačke u široke europske političke, gospodarske i sigurnosne ustanove. Projekt integracije išao je za oslobađanjem ljudske energije demokratske Europe i demokratizirane Njemačke protiv „opasnosti sovjetskog komunizma“.

Europski narodi nisu prihvatili britansko-američki unitarni naputak po kakvom su se ujedinile SAD (1787.) i Velika Britanija (1707.) odnosno Ujedinjena Kraljevina (1801.). Te su tvorevine nastale od nezaštićenih kolonija ili zemalja u nuždi obrane od nasrtaja vanjskih sila. To su u primjeru SAD bile sve svjetske sile, a u otočnim primjerima francuska agresivnost Louisa XIV odnosno Napoléona Bonapartea. Po Britancima, narodi Zapadne Europe su se trebali prepustiti „federalnoj“ državi, koja bi imala jednu suverenost, jednog predsjednika i jedan parlament, kao što PromjenaTijekom razvlačenja postupka „sve tješnje integracije“ Zapadne Europe i proširenja Unije na dobar dio Istočne Europe svijet se učas globalizirao i promijenio. Nove političke, gospodarske i vojne velesile zasjenile su ne samo Europu, nego i SAD. Usto, u Europi se dogodilo to, što je integracija trebala spriječiti: ponovo ujedinjena Njemačka postala je gospodaricom Europe. Kina kao istinska velesila ima sve veći utjecaj na europske poslove. Vodeće zapadne političke snage proglasile su Rusiju smrtnom neprijateljicom Europe kao da Rusija nije europska država. Ujedinjena Kraljevina se povlači iz Unije kao političke tvorevine, koja krši suverenost svojih naroda.je bilo u SAD i u Ujedinjenoj Kraljevini, koja je, doduše, imala jednog kralja. Protivno tuđem naputku, Europljani su pošli putem Europske gospodarske zajednice.

Bitna razlika između pobačene britansko-američke federalne i sadašnje konfederalne kopnene Europe bila je u tomu, što je propali prijedlog stavljao naglu odluku prije postupka izgradnje nove države, a Europljani su – bez obzira na sovjetsku opasnost – prvo počeli postupak postupne integracije, koji bi mogao dovesti do uspostave prave, federalne države. Na to je europske narode navela njihova politička povijest, jer oni nisu podnosili središnju europsku vlast. Središnju vlast u Europi imala je samo Crkva i to poslije sloma Rima, ali ta „vlast“ nije imala zakonodavstvo, vlastiti novac, administraciju i vojsku, a nije nadzirala ni gospodarstvo. Gospodarstvo i zaštitu nadzirali su velikaši.

Ideja brze uspostave političke unije bila je istisnuta idejom postupne uspostave unije putem sitnih koraka. Vodeći europski krug nije se usudio unaprijed otvoreno iznijeti plan za političku integraciju u Europi, nego se potajno nadao, da će pritisak zajedničke valute i društvena inercija navesti europske narode da se pomire sa „sve tješnjom integracijom“. Zato je, čim je za to pravu prigodu pružilo razdruženje Sovjetskog Saveza, EEZ 1992.-1993. godine na prepad pretvorena u Europsku uniju, koja je ubrzo uspostavila euro, kako bi uklonila jaku Deutschmarku. Integracija europske obrane i ponovno naoružavanje Njemačke odranije su bili prepušteni Atlantskom savezu. Europa je postala „psom čuvarom, koji ne ujeda, jer nema zube“. (Takva je bila i vlast Katoličke crkve poslije sloma Rima.) Međutim, tako zaštićena Europa nije bila pod pritiskom, koji bi je iz nužde ujedinio u federaciju s jednim parlamentom. Postupak europske „integracije“ se razvukao do te mjere, da stvarno ujedinjenje Europe nije ni na vidiku. To što je trebalo biti „skokom vjere“ pretvoreno je u beskonačan postupak.

Tijekom razvlačenja postupka „sve tješnje integracije“ Zapadne Europe i proširenja Unije na dobar dio Istočne Europe svijet se učas globalizirao i promijenio. Nove političke, gospodarske i vojne velesile zasjenile su ne samo Europu, nego i SAD. Usto, u Europi se dogodilo to, što je integracija trebala spriječiti: ponovo ujedinjena Njemačka postala je gospodaricom Europe. Kina kao istinska velesila ima sve veći utjecaj na europske poslove. Vodeće zapadne političke snage proglasile su Rusiju smrtnom neprijateljicom Europe kao da Rusija nije europska država. Ujedinjena Kraljevina se povlači iz Unije kao političke tvorevine, koja krši suverenost svojih naroda.

Gotovo svi europski narodi, koji su se zatekli u Uniji privučeni snagom, bogatstvom i vrijednostima Europske ekonomske zajednice, izgubili su pouzdanje u Uniju, u kojoj je jenjao gospodarski zamah, koja je iscrpila prirodno blago, koja je nezaštićena i koju je politika njemačkog kapitala preplavila islamskim izbjeglicama. Europa je izgubila i svoj poseban i izniman europski sustav uvjerenja. Politika u svim zemljama Unije osim „unitarističke“ ima i nacionalističku struju, koja će s vremenom potpuno prevagnuti. Ako će opstati, Unija mora promijeniti unutarnji ustroj, kako bi njezini narodi u svojim državama mogli slobodno postavljati političke sustave, koji su primjereni stanju Europe, okolnostima u svijetu i potrebi suradnje.

Četvrti Blitzkrieg

Njemačka politika u interesu njemačkih poslovnih krugova i nositelja dijela svjetskog kapitala želi političkim udarom preduhitriti moguće jačanje suverenosti europskih povijesnih naroda. Oni nastoje sve europske narode od životnih zajednica pretvoriti u „otvorena društva“, kojima će slobodno kolati svjetski i njemački kapital te rojevi izbjeglica, koji nose svoj endemni, neeuropski sustav uvjerenja. Europa bi se trebala pretvoriti u „otvoreni kontinent“, koji bi ne samo izgubio svoju istovjetnost, nego bi zauvijek postao staništem raspršenih pojedinaca, koji bi se pretvorili u potrošače na europskim tržištima robe, usluga, rada i kapitala.

Posebno je podmukla ideja jačanja Unije davanjem većih ovlasti Europskom parlamentu, uz razmjerno smanjenje ovlasti izvršnih tijela Unije, kao što je ozloglašeno Europsko povjerenstvo s njegovim skupim i nedjelotvornim administrativnim ustrojem. Međutim, davanje punih ovlasti Europskom parlamentu znači prenošenje suverenosti europskih povijesnih naroda na Uniju. Nositelji njemačke politike prikazuju zamišljeno davanje širokih ovlasti Europskom parlamentu kao jačanje demokracije. Međutim, u našem vremenu suverenost političkih zajednica ili tvorevina utjelovljuje se upravo u parlamentu, koji donosi zakone sračunate na nadzor ljudi, prostora, poslovanja te zaštite same vlasti i pučanstva. Zakone već dugo ne donosi izvršna vlast. Jačanje ovlasti Europskog parlamenta sračunato je na gušenje i gašenje nacionalnih parlamenata. Za volju kapitalu Njemačka politika bi razvlastila i svoj savezni parlament.

Sadašnji njemački vicekancelar nasrtljivo izjavljuje da „u dvadeset prvom stoljeću Europa treba govoriti jednim glasom, ako želi da je se čuje“. Za njega kao da nisu postojala dosadašnja stoljeća, u kojima se nakupila europske politička baština, po kojoj Europa nije nad sobom podnosila jednu, središnju vlast. Osim toga, osim solističkog pjevanja postoje i skladan višeglasni pjev dalmatinski klapa i zborno pjevanje. Po vicekancelaru cijela Europa bi u sadašnjem stoljeću trebala slušati samo njemačke Lieder. Europski narodi pamte red i mir koji je bio nastao Vestfalijskim ugovorom 1648. godine, sklopljenim među više od 350 suverenih političkih zajednica; Bečki kongres 1814.-1815. godine, koji je zajamčio stoljeće mira, koji su sebi na štetu remetili samo Francuzi; te Europsku gospodarsku zajednicu od 1960, godine, koja je jamčila mir i upriličila punu ravnopravnu suradnju suverenih naroda Zapadne Europe. Europski živi, povijesni narodi nisu mrtvi gradbeni elementi sustava Lego.

Njemačka je ponovo u gospodarskom usponu. Takva je bila u drugoj polovici devetnaestog stoljeća pod kancelarom von Bismarckom i ponovo uoči Drugoga svjetskog rata. Tako je bilo i tako je sad, jer njemački narod ima pravu znanost i vrhunsku tehnologiju, jer zna raditi i organizirati poslovanje te jer zna trgovati. Tim svojim značajkama njemački narod se uspjelo iščupao iz financijske krize 2008. godine i otresao se slijedne gospodarske recesije dok gospodarstva ostalih europskih naroda slabe, a dijelovi naroda se spašavaju seobom najsposobnijeg pučanstva u Njemačku. Međutim, njemačka politika nije nikad bila par njemačkom poslovanju. Njemački političari i državnici BlitzkriegNjemački političari teško uče i ne mogu shvatiti, da se politika ne smije voditi gospodarskim, vojnim obavještajnim i ideološkim sredstvima. Ona se mora voditi političkim sredstvima i načinom. Nijemci nisu dorasli europskoj i svjetskoj politici, pa se laćaju nepolitičkih sredstava. Guranje Europe u jaram federacije njemačka politika nastoji nametljivo rabiti gospodarska i ideološka sredstva, kao što su euro ili „demokratizacija“ Unije putem zatiranja suverenosti europskih povijesnih naroda. Agresivna ili nametljiva njemačka politika ne vodi gospodstvu njemačkog naroda nad drugim europskim narodima ili gospodstvu njemačkog Reicha nad ostalim europskim državama, nego gospodstvu njemačkog i dijela svjetskog kapitala nad europskim povijesnim životnim zajednicama. Mislim, da je bolje da se njemačka politika okani svake vrste Blitzkriega.svojom su neumjesnom vlastoljubljivošću opetovano upropaštavali svoj narod, Njemački narod se ne može oporaviti od gubitaka koji je na sve načine pretrpio u dva svjetska rata. Nijemci se ne mogu ni biološki ni moralno oporaviti.

Njemački političari teško uče i ne mogu shvatiti, da se politika ne smije voditi gospodarskim, vojnim obavještajnim i ideološkim sredstvima. Ona se mora voditi političkim sredstvima i načinom. Nijemci nisu dorasli europskoj i svjetskoj politici, pa se laćaju nepolitičkih sredstava. Guranje Europe u jaram federacije njemačka politika nastoji nametljivo rabiti gospodarska i ideološka sredstva, kao što su euro ili „demokratizacija“ Unije putem zatiranja suverenosti europskih povijesnih naroda. Agresivna ili nametljiva njemačka politika ne vodi gospodstvu njemačkog naroda nad drugim europskim narodima ili gospodstvu njemačkog Reicha nad ostalim europskim državama, nego gospodstvu njemačkog i dijela svjetskog kapitala nad europskim povijesnim životnim zajednicama. Mislim, da je bolje da se njemačka politika okani svake vrste Blitzkriega.

Politika ponovo ojačale Njemačka ponovo je svoju geopolitiku usmjerila na dominaciju, a ne na suradnju s ostalim narodima, iako bi Njemačka sa snažnim gospodarstvom od bilateralne suradnje imala više koristi, nego ostale životne zajednice. (Tim putem sad polaze SAD.) Njemačko davanje prednosti gospodstvu nad ostalim narodina Europe, a ne suradnji s njima pokazuje da je njemačka politika sad instrumentalizirana od tuđeg i domaćeg kapitala. Između dva rata Njemačka je bila instrumentalizirana od zapadnih sila, za račun kojih je u želji za vlašću (Wille zur Macht) i prostorom (Lebensraum) napala Sovjetski Savez i nastavila poguban rat na dva europska bojišta. Veliki njemački narod, koji je kao narod velik u svakom pogledu zaslužuje bolju politiku. Njemački narod treba politiku koja će mu pomagati, a ne škoditi.

Zaključak

Stanje u Europi i položaj našeg kontinenta u svijetu prisiljavaju narode Unije na ozbiljan politički zahvat. Europa je jedincat kontinent po tomu, što su samo na njemu napravljena i to dva opaka „višenacionalni aranžmana“ – Europska unija i Atlantski savez. Umjesto da se pristupi reformi spomenutih nepotrebnih, štetnih i opasnih instalacija na kontinentu, koji je stvorio vrhunsku kulturnu baštinu u svijetu, određene političke snage nastoje pojačati stegu spomenutih političkih tvorevina u europskim narodima. EU i NATO sputavaju poduzetnost, izumiteljstvo i energiju europskih naroda, koji su neslobodni iznutra i zato nemoćni prema ostatku svijeta. Europa se sama onesposobila za svjetsku suradnju. Kapital je za svoj pokus uspostave sterilizirajuće multilateralnosti odabrao upravu Europu, jer je ona oslabila zbog ranijeg neprekidnog ratovanja unutar sebe. Europa je od kolonijalne gospodarice sama postala kolonijom kapitala.

Naprotiv takvom stanju u Europi ostatak svijeta se vraća suverenosti naroda, koja jedina može zajamčiti mir, zaštitu ljudi i naroda, opći napredak te suradnju „države i države“. Europa se u tomu treba pridružiti ostatku svijeta. Europa se treba otresti multilateralnosti, kako bi se uklonila mogućnost, da povijesno nasrtljiva njemačka politika ostvari apsolutnu vladavinu kapitala nad životnim zajednicama u Europi. Multilateralnost je zaslon iza kojega se skriva nagon ili Drang njemačke politike za gospodstvom u Europi putem munjevitog rata, koji se sad vodi na jednom jedinom, briselskom bojištu.

Europski narodi trebaju sa sebe zbaciti multilateralnost, koja im uzima suverenost. Multilateralnost je proizvod i sredstvo kapitala, koji se osilio nad narodima. Ona je sračunata na sputavanje životne energije naroda. Zbacivanje multilateranosti s cijelog kontinenta način je i konačnog rješenja „njemačkog pitanja“, koje se kao utvara opet nadvilo nad Njemačku i nad Europu. Europski povijesni narodi uključujući i njemački ustat će protiv Unije, a njihove države suprotstavit će se politici, koju svjetski kapital vodi iz njemačke države. Europi je potreban politički dogovor naroda, a ne proizvoljna i neodgovorna politika kapitala, koju smišljaju njemačke političke sile. Njemačka država je dopustila da je kapital instrumentalizira. Njemački narod koji i sam propada već ustaje protiv nadčovječne i nečovječne politike njegove države. Rješenje njemačkog pitanja traži izvedbu političke revolucije u Uniji, koja će biti i na dobro njemačkom narodu.

mr. sc. Zdravko Mršić

Čet, 15-11-2018, 18:46:08

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).