Načelo „piši kako govoriš” nije izvorno Vukovo
– nego ponajprije hrvatsko

Ponosno se spominjemo patra Bartola Kašića iz Družbe Isusove, kojemu posve zasluženo pripada naslov „otac hrvatskoga jezikoslovlja”. (Umećem jezikoslovnu napomenu da je u kosim padežima „patra”, „patru”…, a nikako „patera”, „pateru”..., u skladu s pravilom o nepostojanom e i a: kao u oblicima „frater” ili „fratar”, „fratra”, „fratru”…, „arbiter” ili „arbitar”, „arbitra”, „arbitru”… i sl.) Osnovni biografski podatci kažu da je Bartol Kašić rođen 15. kolovoza 1575. u gradu Pagu, a umro 28. prosinca 1650. u Rimu. Godine 2025. navršava mu se 450. obljetnica rođenja i 375. godišnjica smrti.

Malo sam o njemu znao dok me splet sretnih okolnosti nije doveo na Filozofski fakultet Družbe Isusove u Zagrebu (danas Fakultet filozofije i religijskih znanosti), gdje susretoh izvrsne isusovačke profesore iz različitih područja (od hebrejskoga jezika i biblijske egzegeze do analitičke filozofije i matematičke logike). Među njima bijaše i prof. dr. sc. Vladimir Horvat, koji je držao kolegije iz jezikoslovlja i književnosti. Imao je duboku i široku naobrazbu: nakon završenoga filozofsko-teološkog studija diplomirao je filologiju, zatim magistrirao na književnosti Antuna Gustava Matoša te doktorat postigao temom o jezikoslovlju Bartola Kašića.

Moje se druženje s profesorom Horvatom pojačalo nakon što sam diplomirao. Postadosmo prijateljima. Vazda ću ga se sjećati: krajnje ozbiljan u radu, razdragan u druženju; smijao se grohotom, cijelim tijelom, isijavajući vedrinu iz svoje fizičke prekomjernosti. Premda već slabo pokretan, bio je aktivan do kraja života. Stalno je čitao, često i pisao, a posebno ističem da mu primjerci „Hrvatskoga tjednika” i „Hrvatskoga slova” vazda bijahu na stolu ili uz postelju. Neki pamte patra Horvata i kao vrijednoga člana Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

K tomu treba reći da mu život od dječačkih dana bijaše obilježen komunističkim terorom i zločinima: kada je Vladek imao deset godina, oca su mu osudili na smrt i u studenome 1945. strijeljali zlotvori „oslobodioci”. Ivan Horvat svojoj je djeci u oproštajnome pismu rekao: „Pozivam vas svojim posljednjim glasom: budite dobri katolici i dobri Hrvati!”

Za vrijeme studija i zatim svećeničke službe bio je Vladimir Horvat pod prismotrom, a posebice ga je UDB-a nadzirala nakon što je vodio, zajedno s dominikancem Vjekoslavom Lasićem, pogrebni obred Bruni Bušiću u Parizu 23. listopada 1978. u nazočnosti gotovo 1300 Hrvata i neutvrđenoga broja jugoslavenskih agenata. Događaj se zbio na najpoznatijemu pariškom groblju Père Lachaise, nazvanomu po patru La Chaiseu, isusovcu, ispovjedniku Ljudevita (Luja) XIV. (koji je uznosito ponio naziv „Kralj Sunce” i izjavio „Država, to sam ja” ili izvorno „L’État c’est moi”).

Isusovac Vladimir Horvat imao je brojne i plodonosne pastoralne i pedagoške službe: u Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Parizu, Beogradu, Beču i Rimu. Preminuo je 14. rujna 2019. u Zagrebu.

Na ovaj se način javno prisjećam patra Horvata jer se 2025. godine odmotala 90. obljetnica njegova rođenja: na svijet je došao 21. ožujka 1935. u Donjoj Dubravi u Međimurju. Govoreći iz velike zahvalnosti prema svojemu dragom profesoru – uzornomu katoličkom svećeniku i hrvatskomu domoljubu, hrabromu branitelju jezika i naroda – držim da je opravdano i potrebno spomenuti se našega zaslužnika patra Vladimira Horvata iz Družbe Isusove.

Pater Vladimir Horvat u Parizu 2004. godine

Moralna je dužnost reagirati

U skladu s rečenim, osjećam moralnu dužnost reagirati na tvrdokorne i mitologizirane neistine narinute srpskom i jugoslavenskom propagandom, što je profesora Vladimira Horvata osobito pogađalo tako da bi običavao javno reagirati navlastitim žarom. Evo jednoga takvog slučaja: kada se prije 12-13 godina stanoviti ruski kroatist u tada živućemu „Hrvatskom slovu” dohvatio načela „piši kao što govoriš” te ga jednostrano povezao s Vukom Karadžićem – pater Horvat odmah me telefonski pozvao da ga pohodim kako bismo sastavili odgovor i uputili ga „Hrvatskomu slovu”. (Taj je ruski jezikoslovac inače dobrohotan čovjek i velik prijatelj Hrvatâ te o nama piše, bondovski rečeno, iz Rusije s ljubavlju; ali o hrvatskome jeziku gdjekad i nedovoljno upućeno.) I sada se živo sjećam riječî profesora Horvata izrečenih melodioznošću koja me podsjetila na pjevanu misu: „Amice carissime! Trebamo opatrnut jednoga profesora koji iz Rusije piše koještarije! Kad budeš mogao, svrni do mene na Fratrovac, a štoo priijee – too booljeee…!” (Izraz „opatrnut’” iskazuje se izrazito matoševskim.)

Zablude o kronologiji hrvatskih pisama

Izvan je svake sumnje da bi pater Vladimir Horvat htio reagirati na tekst koji je u „Hrvatskome tjedniku” od 8. svibnja 2025. (br. 1076) dao objaviti gospodin Ivica Karamatić. Članak je naslovljen „Opstojnost hrvatskoga jezika identitetsko je bogatstvo kulturne baštine koju treba čuvati i braniti od jugosrpskih nasrtaja”, a nadnaslov je „Uz 450. obljetnicu rođenja utemeljitelja hrvatskoga jezikoslovlja – isusovca Bartola Kašića”.

Jasno kažem da je kolega Karamatić pisao o patru Horvatu s velikim poštovanjem. I sve je činio u najboljoj namjeri, iz ljubavi i brige za hrvatski jezik. Zato ću i ja, kako i dolikuje, odgovoriti s potrebnim poštovanjem. Štoviše, pohvaljujem velik dio Karamatićeva članka gdje je ne samo iznio najvažnije dijelove jezikoslovne i književne ostavštine Bartola Kašića nego i podsjetio na višestoljetni razvoj hrvatskoga jezika.

No u dotičnome su se članku potkrale neke pogrješne tvrdnje. Ima ih i međusobno protuslovnih. Osvrćem se na dio njih jer ovdje ne mogu pretendirati na iscrpnost.

Naime, ne odgovara istini, glede kronologije, ova Karamatićeva tvrdnja: „Hrvati su jezik izgrađivali na temeljima zapadnoeuropske katoličke kulture (zapadne i latinske Europe), služeći se trima pismima: ponajprije glagoljicom i hrvatskom ćirilicom, a od polovice 14. stoljeća latinicom, koja je danas jedino hrvatsko pismo” (str. 45). Povijest hrvatske pismenosti mnogostrukim dokazima svjedoči da najstariji hrvatski pisani dokumenti ili spomenici jesu latinični: natpis s imenom kneza Trpimira, 9. stoljeće, iz Rižinica kraj Solina (na Trpimirovu dvoru u Bijaćima bilo je svećenika latinske pismenosti i naobrazbe te se na listini iz 852. spominje „dux Chroatorum”); k tomu Branimirov natpis iz Šopota kraj Benkovca, također iz 9. stoljeća; i brojni drugi primjeri najranije latinične pismenosti. O tome akademik Eduard Hercigonja u knjizi „Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja” (Matica hrvatska, Zagreb, 2006.) jasno kaže: „U posljednjim se desetljećima 9. stoljeća dotada isključivo latinsko ozračje u kojem je začeta pisana riječ na tlu srednjovjekovne hrvatske države obogaćuje novom sastavnicom: glagoljičkim pismom i staroslavenskim liturgijsko-književnim jezikom” (str. 32). Pa i sâm Ivica Karamatić reče da su Hrvati „jezik izgrađivali na temeljima zapadnoeuropske katoličke kulture (zapadne i latinske Europe)”. Kako onda latinski i latinični temelji mogoše biti izgrađeni stoljećima nakon prvoga i drugoga kata saz(i)danog od slavenskih pisama glagoljice i ćirilice?

Nije imuna na osporavanje ni Karamatićeva tvrdnja da je „Povaljska listina iz 1250. najstariji spomenik pisan hrvatskom ćirilicom” (str. 44). Jer zasigurno je stariji „Povaljski prag” iz približno 1185. godine (oboje iz mjesta Povlja na Braču). Možda je još starija „Humačka ploča” (pronađena na Humcu kraj Ljubuškoga u Hercegovini), ali stručnjaci ni približno nisu suglasni oko njezine starosti (datiraju je od 10. do 12. stoljeća, a neki govore i o početku 13.) pa to pitanje ostaje otvorenim.

Hrvatski pravopis nije „po Vuku”

Od svega je najčudnije i najštetnije da na str. 44 čitamo: „Načelo ‘piši kako govoriš’ Karadžić je preuzeo od Kašića, [...]”, a na str. 47 autor Karamatić tvrdi da naša „nacionalna sramota” leži „u činjenici da je u Hrvatskoj u službenoj uporabi fonološki pravopis Vuka Stefanovića Karadžića umjesto logičnoga povratka na korijensko pisanje, [...]”. Lako je uvidjeti nesmotreno upadanje u protuslovlje jer obje tvrdnje ne mogu u isti mah biti istinite. Kako ovodobni Hrvati pišu Karadžićevim pravopisom ako ga je Vuk preuzeo od Kašića? A glede „logičnoga povratka na korijensko pisanje” hitro odgovaram da je fonološki pravopis, po starijoj terminologiji „fonetski”, jednako „logičan” izbor kao i morfonološki, koji najčešće nazivaju „korijenski” ili „korienski”, što je pogrješno jer je korijensko ili etimološko načelo nešto drugo. No ako je svako od tih dvaju pravopisnih načela po sebi „logično”, ne znači da je svako od njih jednako prikladno za određeni jezik.

Veoma je važno ovo: ako Hrvati danas pišu Vukovim pravopisom – kao što tvrdi autor Karamatić – to znači da se sve ovdašnje knjige, časopisi, novine, zakoni, Ustav Republike Hrvatske i sve ostalo, tiskaju srpskim pravopisom. Uključujući i naš „Hrvatski tjednik”. Ako je to zaista tako, onda i naši domoljubni hrvatski portali objavljuju tekstove na srpskome pravopisu.

Argumentirano se obrušavam na takve tvrdnje! Kada čujemo kako Srbi šire laži da Hrvati govore srpskim jezikom – doživljavamo to kao (veliko)srpsku provokaciju i uvredu jer nam negiraju jezični i nacionalni identitet. A kako bismo trebali reagirati kada sámi Hrvati govore da Hrvati pišu srpskim pravopisom? Pravopis je dio jezika, skup pravila za njegovo pisanje. A fonološki pravopis potječe od Vuka i Srbâ koliko i egipatske piramide i rimski slavoluci. Hrvati koji šire srpske mitomanske laži – makar i nehotice – tjeraju vodu na mlin agresivnoga ekspanzionizma „srpskog sveta”.

Na to je profesor Vladimir Horvat bio osobito osjetljiv. „Zašto Hrvati svoje proglašuju tuđim, srpskim?”, razočarano bi pitao. Prednost je davao fonološkomu pravopisu jer ga je držao „hrvatskijim”, elegantnijim i prikladnijim. U tome je pater Horvat slijedio patra Kašića.

Kašićevo fonološko načelo u temeljima standardizacije

Bartol je Kašić u predgovoru „Ritualu rimskom”, koji je datiran 1636., a objelodanjen 1640., uz ostalo napisao: „Namislih bo, da će biti lasno pročtiti ona pisma, u kojih bude imati svako slovo svuda jedno vazda samo glasen’je, a ne sad jedno, sad li drugo.” Tako govoraše Bartol Kašić, otac hrvatskoga jezikoslovlja te začetnik jezičnoga ujednačavanja i normiranja. Kašić je htio da se svako slovo (ili skupina slovâ) uvijek jednako izgovara – a to je odlika fonološkoga pravopisa, poznatog i kao „zvučni”, „izgovorni” i slično. Zauzimao se Kašić da svakom fonemu odgovara jedan grafem, po mogućnosti jednoslov, a prema tiskarskim potrebama dvoslov ili troslov. Tako u „Ritualu rimskom” nahodimo, uz ostalo, fonološke zapise „istomacciti” (istomačiti) i „opcchio” (općio), a ne morfonološke „iztomačiti” i „obćio”.

I prije Bartola Kašića, od samih početaka pismenosti u Hrvatâ, nailazimo na fonološke zapise. Na početku hrvatske umjetničke književnosti stoji atribut „hrvatski” napisan fonološki: na naslovnici Marulićeve „Judite” nahodimo „haruacchi”, a u proznoj posveti dom Dujmu Balistriliću susrećemo i „splizchomu” i „gospocchoi”, što se izgovaralo [harvacki], moguće i [hrvacki], zatim [splickomu] i [gospockoj], a mi te pridjeve danas pišemo morfonološki: „hrvatski”, „splitskomu”, „gospodskoj”. S druge je strane, valja to pošteno reći, u „Juditi” velik broj riječi napisan morfonološki: „otca”, „nadhoditi”, „uzpregnusce” i druge. Nakon Marula i Marin Držić u komediji „Dundo Maroje” na samome početku piše, a to izgovara Dugi Nos, „negromant od velicijeh Indija”, da je „rat poguba ljucke naravi”, gdje zamjećujemo fonološki zapis „ljucke”.

Tipičan je i primjer Fausta Vrančića, hrvatskoga polihistora iliti svestranika, koji bijaše ne samo oštroumni izumitelj nego i filozof i teolog, leksikograf i hagiograf. Za njegova je pravopisna rješenja jezikoslovac prof. dr. sc. Josip Lisac u članku „Hrvatski jezik i Faust Vrančić, s osobitim obzirom na 'Život nikoliko izabranih divic'” (djevicâ, tj. sveticâ) primijetio da su „dosta tipična u hrvatskoj dopreporodnoj književnosti. To znači da u našeg autora postoji kolebanje između morfonološkog i fonološkog ortografskog principa te da on u konkretnim primjerima piše kao većina naših starih pisaca.“ Tako Vrančić piše fonološki primjerice „općeno” i „svadbu”, ali i morfonološki „zibke” i „sitbe” (sjetve). Takvih bi dvojnosti, u okrilju istoga tog djela, bilo moguće navesti velik broj: „ljudske” i „ljucku”, „rassvanu” i „razsvanu” i druge.

„Piši kako govoriš” od Rima do Budima

Fonološko načelo, koje je poznatije kao „piši kako govoriš”, vlastito je tisućljetnim klasičnim jezicima: grčkom i latinskom, uz neke malobrojne iznimke u izgovoru (s hebrejskim je drukčije jer se u njemu isprva nisu zapisivali samoglasnici, ali su se izgovarali; što nema veze s „korijenskim” pravopisom). Uzmimo ilustrativan primjer iz latinskoga, glagol „pisati”: uz „scribo”, „scribere” imamo „scripsi”, „scriptum”, a nikako „scribsi”, „scribtum”. Otuda su i riječi „scriptorium” i „scripta”. Tu vidimo zapisivanje jednačenja po zvučnosti, kao u hrvatskim primjerima „vrabac – vrapca”, „ždrijebac – ždrijepca” i slično. Živo se ufam da nitko pametan ne će reći kako je latinski oblik „scriptum” ustvari „po Vuku”.

Malo je poznato da je fonološko načelo prvi izričito formulirao franjevac Lovro Bračuljević, rođen u Budimu oko 1685. godine. Naime, fra Lovro je preporučio: „Ali je lipše i pofaljenije pisati onako kako se govori, jer što god je od više, nije faljeno veće kuđeno“, pri čemu upućujem na članak o pravopiscu Lovri Bračuljeviću u izvrsnoj knjizi profesora Ante Sekulića „Jezikoslovne rasprave” (Subotica, 2015., str. 5-31). Bračuljević je prethodio i njemačkomu filologu i gramatičaru Johannu Christophu Adelungu, kojemu se uvriježeno pripisuje naputak „piši kao što govoriš“ iliti „schreib wie du sprichst“. Imajmo na umu da je Bračuljević rođen oko 1685. godine, Adelung 1732., a Karadžić tek 1787., više od stoljeća nakon Bračuljevića. Za učenoga jezikoslovca fra Lovru jedva da je među širim slojevima puka hrvatskoga itko čuo, dok gotovo svi znaju za samoukoga Vuka.

Slavenofilsko „korijensko” pisanje

Nakon preporoda Ljudevit Gaj i drugi ilirci pišu morfonološki, držeći se naputka „govori za uši, a piši za oči“, koji je formulirao Vjekoslav Babukić. U slavenofilskome i štoviše panslavističkome zanosu vide pravopisne uzore u češkom, poljskom i ruskom jeziku. Smatraju da „korijensko” pisanje razotkriva u riječima praslavenski korijen, zajednički svim Slavenima. Što se tiče grafije, treba reći da se Ljudevit Gaj isprva oslonio na grafijsku reformu koju je koncem 17. stoljeća osmislio Pavao Ritter Vitezović, ali ju Gaj ubrzo napušta preuzimajući dijakritičke znakove iz češkoga i poljskoga jezika. Vođa ilirskoga pokreta nije proveo samo grafijsku (slovopisnu) reformu nego i ortografijsku (pravopisnu) – sve u svrhu južnoslavenskoga i sveslavenskoga zajedništva. A danas često svjedočimo da „korijenski” pravopis zagovaraju ònī Hrvati koji zaziru od svakoga slavenstva. Apsurdna je to pojava kojoj se profesor Vladimir Horvat znao smijati kao nečemu sasvim humorističnom.

Jednostranim i neodgovarajućim pravopisnim rješenjima Gaja i sljedbenika suprotstavili su se hrvatski „mladogramatičari” suprotno usmjerenom isključivošću te potkraj 19. stoljeća odnijeli pobjedu. Time je fonološki pravopis zadobio prvenstvo. Napominjem da je mladogramatičar Ivan Broz napisao „Hrvatski pravopis” (Zagreb, 1892.), koji je umjereno fonološkom koncepcijom (rastavljeni futur, npr. „pisat ću”, a ne „pisaću”; oblici kao „podcrtati”, a ne „potcrtati”; „mladac/mladci” umjesto „mladac/mlaci” itd.) snažno utjecao, zahvaljujući i kasnijoj redakciji Dragutina Boranića, na oblikovanje naše pravopisne norme kakva je uvelike i danas (bio je važan i pri sastavljanju „Hrvatskoga pravopisa” iz 1971., zabranjenoga „londonca”, autorâ Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša). Nije nevažno da je dotičnomu Brozovu pravopisu iz 1892. naziv „hrvatski”, za razliku od primjerice „Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika” (Zagreb, 1899.) zaluđenoga vukovca Tome Maretića.

No ako su se hrvatski vukovci izborili za fonološki pravopis – nikako ne znači da je time postao srpski pravopis, svojstven srpskoj tradiciji. Jer Srbi do pojave Vuka Stefanovića Karadžića pisahu ponajvećma morfonološki, kako se i danas piše u ruskome jeziku, koji im je, uz stari crkvenoslavenski, stoljećima bio uzor. Ruski je pravopis umnogome morfonološki ili „korijenski”, primjerice „сербский подполковник” (dakle, „serbski” i „podpolkovnik” odnosno „potpukovnik”). Tomu u prilog ide i podatak da je Matica srpska osnovana 1826. u Pešti kao „Matica serbska”. Nakon što je Karadžić bio počeo uvoditi fonološki pravopis – suprotstavili su mu se učeni Srbi optužujući ga da im kao austrijski agent uvodi hrvatsku ortografiju i jezik. Veći dio pravoslavnoga klera i srpske intelektualne elite otklanjao je desetljećima Vukovu jezičnu reformu.

I danas u srpskome ima prežitaka prijašnjega „korijenskoga” pisanja; npr. „odbrana” i „opklada” (prvotno „obklada”), dok u hrvatskome pišemo „obrana” i „oklada”. Čak se i u doba NDH uvijek pisalo fonološki „obrana”. Te tvrdokorne morfonološke prežitke u srpskome jeziku primijetili su Petar Guberina i Kruno Krstić pa u njihovu priručniku „Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika” (Matica hrvatska, Zagreb, 1940.), čitamo da su „hrvatske riječi u fonetskom pogledu išle dalje od srpskih” (str. 28).

Guberinin i Brozovićev pravopisni pravorijek

Takozvanim „prozirnim” jezicima kao što su latinski, talijanski, hrvatski, makedonski i finski – bolje odgovara fonološki pravopis. Za „neprozirne” jezike među kojima su češki, poljski, ruski, francuski i engleski – fonološki bi pravopis bio teški promašaj. (Francuski i engleski imaju „historijsko” pravopisno načelo.)

Važno je uvidjeti da nema pravopisa u kojemu se primjenjuje samo jedno načelo. Suvremeni je hrvatski pravopis pretežito fonološki (više od 90 posto), ali s brojnim morfonološkim sastavnicama: tako primjerice pišemo „hrvatski”, „gradski”, „izvannastavni”, a izgovaramo [hrvacki], [gracki], [izvanastavni]. Dakle, kada bi Hrvati i prešli na morfonološki pravopis – riječi bi se izgovarale kao i do tada, bez ikakve razlike.

Osobno sam pristaša nekih morfonoloških oblika kao „zadatci” i „podatci” (što se izgovara [zadaci] i [podaci]), a reafirmirao bih oblike „svjedočba” i „predočba” (od glagola „svjedočiti” i „predočiti”). U slučajevima rijéčī koje nisu tvorbeno prozirne, kao primjerice „gozba”, uveo bih morfonološko pisanje „gostba” iz čega se može znatno lakše razaznati da je u korijenu „gost”. Ali se pomalo čudim onima koji nepotrebnim forsiranjem oblika „podpis”, „bezsmrtnost”, „otci” i slično pokušavaju očitovati svoje veće hrvatstvo. Odbijam radikalni „povratak” na „korijenski” pravopis.

Mogao bi tkogod prigovoriti da je nedosljedno kombinirati jedno i drugo pravopisno načelo. Ponavljam da su svi pravopisi kombinacije – ni u jednome nije dosljedno provedeno određeno načelo. Ali najprije nekoliko osnovnih podataka o donošenju „korienskoga” pravopisa u doba NDH, u kojemu pravopisu je bio priličan broj iznimaka.

Dana 30. rujna 1941. imenovano je „Povjerenstvo za hrvatski jezik, njegovu čistoću i pravopis”, kojega su članstvo činili Blaž Jurišić, Marijan Stojković, Ljudevit Jonke, Nikola Rončević, Franjo Cipra, Kruno Krstić i Josip Mišić. Povjerenstvo se nakon dva i pol mjeseca, 13. prosinca 1941., obratilo Ministarstvu nastave priopćenjem u kojemu se uz ostalo moglo pročitati da je „mišljenje svih članova povjerenstva osim prof. dra Stojkovića, da ni potreba, ni vrieme, ni prilike ne preporučuju dirati u dosadašnji hrvatski pravopis. Razlozi ovom mišljenju nabrojeni su u posebnom prilogu” (o tome više u knjizi Krešimira Mićanovića „Vlast i pravopis”, Matica hrvatska, Zagreb, 2024., str. 130-134). Dakle, šest od sedam članova povjerenstva obrazlaže zašto ne treba uvoditi „korienski” ili „etimoložki” pravopis. Pola godine nakon toga, 5. srpnja 1942., u listu „Spremnost” objavljuje Adolf Bratoljub Klaić (poslije rata poznatiji kao Bratoljub Klaić, autor „Rječnika stranih riječi” koji je doživio mnogobrojna izdanja) članak „Zašto korienski pravopis?”, gdje obrazlaže prednosti toga načina pisanja. Klaić je autor i priručne knjižice s pravopisnim rječnikom, naslovljene „Koriensko pisanje” (ukupno 136 stranica džepnoga formata, u izdanju Hrvatskoga državnog ureda za jezik, Zagreb, 1942.). Tu je mnoštvo iznimaka: uz primjerice „gostba” i „izvlastba”, ne propisuje se „istba”, nego iznimno „izba”. Također su iznimke riječi „djeca” umjesto „djetca”, „očuh” i „poočim” umjesto „otčuh” i „pootčim”, što tvorbeno odudara od propisanih oblika „otci”, otčev” i slično. Iznimke su i ove: „odavna” umjesto „oddavna”, „podanik” umjesto „poddanik”, pri čemu su, za razliku od toga, bili propisani oblici „preddvorje” i poddijalekt” (gdje je, kako kaže objašnjenje, „pisanje dd neobhodno potrebno za razumievanje”). Iznimke su također prezimena i toponimi, primjerice „Bijelić” i „Drašković”, a ne „Bielić” i „Dražković”; „Gacka” i „Vrapče”, umjesto oblikâ „Gatska” i „Vrabče”. Iznimaka od „korienskoga” pisanja ima još mnogo u dotičnoj knjižici iz 1942. godine.

Danas je „povratak” na morfonološki ili „korijenski” pravopis ionako neostvariv, a eventualno je bio moguć početkom 1990-ih, no akademici Petar Guberina i Dalibor Brozović te drugi ugledni jezikoslovci i mjerodavne ustanove usprotivili su se odlučno i argumentirano, znajući koji je pravopis prikladniji za tvorbeno prozirni hrvatski jezik. Te je njihove argumente podupirao i profesor Vladimir Horvat. Hvala im svima na tome!

Vratimo se poštovanomu gospodinu Ivici Karamatiću, koji je u povodu Kašićevih obljetnica napisao članak u kojemu Ocu Hrvatskoga Jezikoslovlja iskazuje iskrenu zahvalnost i počast nazivajući ga „velikanom” (str. 44) zaslužnim za početak standardizacije hrvatskoga jezika – a u isti mah fonološki pravopis, za koji se Bartol Kašić svesrdno zalagao i kojim je pisao htijući da tako čine i Hrvati u budućnosti, proglašava Karamatić našom današnjom „nacionalnom sramotom” (str. 47), nečim vukovskim, srpskim, tuđinskim. Ne mogu zatomiti zamjedbu da tu „nekaj ne štima”…

(Protu)beogradske bitke isusovca Horvata

Završit ćemo s ponovnim prisjećanjem na profesora Vladimira Horvata. Zanimljiv je njegov razgovor sa srpskim jezikoslovcem Miroslavom Pantićem, koji je desetljećima bezočno prisvajao dubrovačke i druge hrvatske pisce iz Dalmacije. Horvat je tom prigodom dao Pantiću na uvid Kašićev „Ritual rimski” te Pantić, nakon što ga je dugo i pomno listao, nevoljko reče: „Pa to je zapravo vaš današnji hrvatski književni jezik. A šta ste vi onda dobili od Vuka Karadžića?“ – „Hvala na pitanju. Mi od njega nismo dobili baš ništa. Ali sam ja 1987. dokazao da je on svoj 'Srpski rječnik' pisao uz pomoć hrvatskih rječnika koje mu je posudio Kopitar, kao 'šokačke'. A sâm Kopitar dobio ih je od zagrebačkog biskupa Vrhovca.“ (O tome više u Horvatovoj knjizi „Bartol Kašić – Otac hrvatskoga jezikoslovlja”, Hrvatski studiji, Zagreb, 1999., str. 281.)

Horvatov odgovor da od Vuka ne dobismo „baš ništa” podrazumijeva – ni fonološki pravopis!

Kada su Srbi 1987. godine – u sumrak pred velikosrpsku agresiju – slavili 200. obljetnicu Karadžićeva rođenja (pod sloganom „Dva veka Vuka”), profesor je Horvat na međunarodnome znanstvenom skupu u Beogradu sudjelovao referatom „Vukov ‘Srpski rječnik’ (1818) prema rječnicima isusovaca leksikografa: Kašića (1599?), Mikalje (1649), Habdelića (1670), Della Belle (1728) i Jambrešića (1742)”. To je predavanje imalo velik odjek u srbijanskome i hrvatskome tisku jer je profesor Horvat iznio dokaze da je Bartol Kašić „Hrvatsko-talijanski rječnik” napisao po načelu „kako se govori” već 1599., oko 220 godina prije Vuka, koji je do 1990. bio zastupljen u školskome programu kao navodni prvi veliki reformator jezika i pravopisa.

Na svijetlome tragu profesora Vladimira Horvata ne ću se umoriti ponavljajući da načelo „piši kao što govoriš” nije po samoukom i umnogome neukom Vuku Karadžiću, nego po učenim Hrvatima: isusovcu Bartolu Kašiću i franjevcu Lovri Bračuljeviću. Ako srpski prisvajači i negatori istine stalno repetiraju svoje megalomanske mitove – Hrvati im trebaju neumorno odgovarati istinom. Budemo li marno sijali istinu, ne će sve zrnevlje pasti na neplodno tlo niti će ga pozobati ptice – primit će se makar nešto i dobrim uroditi plodom.

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik