O jeziku između zora i spora (II.)

Prije dva tjedna objelodanjen je moj prvi ogled u nizu koji – lišen svake preuzetnosti – smjera višeaspektnomu dohvaćanju ovdašnjega jezičnog purizma. Nastojeći uvesti čitatelje u ovu složenu tematiku, razjasnio sam razloge koji me potaknuše na pisanje, naznačio smjerove motivsko-tematskih prodiranja te nagovijestio da će u sljedećemu ogledu (koji upravo čitate) biti govora o dugoj povijesti i sadašnjim obzorima hrvatskoga purizma.

Pojam “purizam” dospio je od latinskoga “pūrus” u značenju ‘čist’. Tako se za Boga u aristotelovsko-skolastičkoj filozofiji govori da je “Actus purus”, a to znači da je Bog posvemašnji i čisti Akt ili Čin, odnosno aktivnost bez ikakvih primjesa pasivnosti i potencijalnosti. Posrijedi je obilježje najveće ontološke perfekcije.

Ali pojmovi kojima je u korijenu latinski “pūrus”, kao “purizam” i “puritanizam”, ne samo da ne prizivaju konotacije savršenstva nego se pojavnosti označene tim pojmovima iskazuju vrijednosno negativnima i nepoželjnima najvećemu broju ljudi jer im sputavaju slobodu u činjenju i govorenju. Prisjetimo se da pojam “puritanizam” znači pretjeranu strogost i čistunstvo u pogledu morala, a “puritanci” su protestantska sekta nastala u 16. stoljeću u Engleskoj s namjerom da anglikansku vjeru očisti od svake natruhe negdanjega, kako puritanci smatrahu, iskvarena i prljava katoličanstva.

Vrnimo se jezičnomu purizmu. Javlja se u svim jezicima, samo se iskazuje različitom jačinom, što umnogome ovisi o povijesnim i zemljopisnim okolnostima. Ako je pretjeran i isključiv, ograničava spontanu uporabu jezika, rastače ga i umrtvljuje. Ako je umjeren i odvagnut, purizam je sposoban potaknuti jezičnu kreativnost i primjereno čuvati jezik u njegovu razvoju, odnosno osiguravati, kako jezikoslovci vole reći, “elastičnu stabilnost”.

“Ah, nepomnjo i nehaju jazika harvackoga!”

Jezično čistunstvo u Hrvatâ dade se razaznati već u njihovim srednjovjekovnim literarnim ostvarenjima. Tako u opsežnoj “Šibenskoj molitvi” iz 14. stoljeća nalazimo jedva dvije tuđice. Čitajući spjev “Judita” Marka Marulića, koji je Otac Hrvatske Književnosti dovršio godine 1501., može se razabrati pomno odvagivanje i sustavna promišljenost u prihvatu posuđenica iz drugih jezika. Nekoliko desetljeća nakon toga Petar Zoranić u predgovoru romana “Planine”, dovršena “u Ninu gradu na 20 zrilvoća miseca [tj. rujna] 1536.”, među inim kaže: “Ne s malim zaisto stidom pisah jer [...] jazik kim općimo pošpuren jest latinskim”, pri čemu pridjev “latinski” Zoraniću, kao i Maruliću i drugim onodobnicima, znači “talijanski”. Ali Zoranić tu nesvjesno niječe ono što izrijekom zahtijeva: naime, zalažući se za čistoću hrvatskoga jezika, odnosno njegovo pročišćenje od romanskih posuđenica, poseže za izrazom “pošpuren”, koji dospijeva od latinskoga “spurius”. Prisjetimo se da Zoranićeva “vila Harvatica” u “Planinama” prekorava: “Ah, nepomnjo i nehaju jazika harvackoga!”

Stoljeće i pol nakon toga, u Linzu 1684., objavio je (proto)preporoditelj Pavao Ritter Vitezović djelo “Odiljenje sigetsko” u kojemu je dvostihom sržno izrazio glavno načelo jezičnoga čistunstva: “Človik najdičnije svoju halju nosi, / A šta doma nije, to se vani prosi.” Izneseni su tek neki od brojnih takvih primjera iz dopreporodne povijesti hrvatskoga jezika i pripadne mu književnosti.

Poslije važnoga i prijelomnoga razdoblja obilježena nacionalnim, kulturnim i političkim pokretom, poznatim kao Hrvatski narodni preporod, koji je trajao od 1835. do 1848., uslijedio je Bachov apsolutizam, od 1852. do 1859., kada je hrvatski jezik bio potisnut i izložen snažnoj germanizaciji. Svećenik i političar, povjesničar i jezikoslovac Franjo Rački napisao je 1853. članak “Pokus narodno-lučbenog nazivlja” gdje se zalaže za uvođenje hrvatskih ili slavenskih riječi, po uzoru na Čehe i Poljake. Njegov naputak trebao bi biti načelo i kriterij svima koji nastoje oko čistoće hrvatskoga jezika: “Što se dobro naški izraziti dade, evala!, inače bolje je tudju rieč pridèržati.”

Šulekov jezični purizam

Za uvođenje hrvatskoga i širega slavenskog nazivlja gorljivo se zauzimao jezikoslovac, povjesničar i prirodoslovac Bogoslav Šulek. U predgovoru prvoga sveska svojega “Němačko-hrvatskoga rěčnika”, objavljena u Zagrebu 1860., objašnjava pristup rječotvorju i pronalaženju prikladnih među otprije postojećim riječima:

“... ja mislim, da ćemo bolje uraditi, ako izprva upotrebimo našku rieč, makar i nebila najbolja, nego da posijemo u jezik silu tudjega bilja. Ako domaća rieč nevalja, nestat će je za kratko, jer se malo ne svatko domišlja njezinoj neshodnosti; a mučno je iskorieniti tudjinke kad se u jeziku uvrieže…” Šulek nadalje objašnjava kako je kovao riječi koje nije uzmogao pronaći u knjigama i rječnicima: “Gdje nisam našao potrebite rieči u književnom nariečju, potražih je u srodnom razriečju, i onda stoprv prigrlih noviju već upotrebljavanu rieč, kad me i razriečja izdadoše. Pa kad mi ni otkuda nije naspjela pomoć, utekoh se drugim slavenskim jezikom, gdje je uviek nadjoh.”

Sastavljajući “Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja”, objelodanjen u Zagrebu 1874-1875., istaknuo je Šulek “vrsnoću hrvaštine i preimućstvo njezine gibkoće i okretnosti, jer će jim udariti u oči preciznost, jedrina i lakoća naših nazivah naspram inostranim”.

Treba reći da svakodnevno rabimo riječi što ih je Bogoslav (Bohuslav) Šulek – vrlo zaslužni hrvatski jezikoslovac slovačkoga podrijetla – izmislio ili, prikladnije rečeno, skovao. Valja od toga raširena obilja Šulekovih novotvorenica navesti makar neke: “brojka”, “brzojav”, “cjenik”, “dalekozor”, “domovnica”, “glazba”, “gradilište”, “izlika”, “jedrenjak”, “kišobran”, “kovina”, “narječje”, “obujam”, “ozračje”, “parobrod”, “podatak”, “predočba”, “prirodoslovlje”, “ratarstvo”, “skladba”, “sladoled”, “spolnost”, “sredstvo”, “sustav”, “školstvo”, “tlakomjer”, “toplomjer”, “tvrtka”, “velegrad”, “vodovod”, “zdravstvo”, “zračenje”, “zvjezdarnica”. Spomenute riječi toliko su se udomaćile i uvriježile da većina govornika hrvatskoga jezika drži kako postoje, recimo to tako, odvajkada.

Naši bohemizmi i rusizmi

K tomu je potrebno reći da su u hrvatskome jeziku brojni bohemizmi, to jest usvojene riječi češkoga podrijetla. Evo tek nekih među mnogima što Šulekovom zaslugom bivaju i danas neotuđivim dijelom hrvatskoga leksika: “dojam”, “dostatan”, “drevan”, “gorljiv”, “krajolik”, “odraz”, “okolnost”, “prednost”, “prirodopis”, “stanovište”, “uloga”, “zbirka”, “zemljovid”. Ne bi smjeli ostati nespomenuti rusizmi, koje Šulek preuzima izravno iz ruskoga, a gdjekad i preko češkoga. Slijede neki među mnogobrojnim hrvatskim rusizmima koje zahvaljujemo Šuleku: “basna”, “čaj”, “čin”, “činovnik”, “izvješće”, “nacrt”, “pobornik”, “poslovica”, “savjet”, “strast”, “suprug(a)”, “ushićenje”, “uvažavanje”, “zadaća”.
Valja napomenuti da su bohemizmi i rusizmi (kao i većina tuđica iz inih jezika) prošli manje ili veće fonetske i morfološke prilagodbe: primjerice, “dojam” je u češkome “dojem”, “gorljiv” je “hořlavý”, “prirodopis” je “přírodopis”, “zbirka” je “sbírka”. Prema sličnim je obrascima “čaj” u ruskome “чай”, “izvješće” pokazuje povezanost s ruskim “известия”, “činovnik” je “чиновник”, “strast” razaznajemo u ruskoj riječi “страсть”, a “zadaća” je “задача”. Domećem da su neke od tih riječi prethodno dospjele u ruski iz drugih jezika. Primjerice, rašireno je mišljenje da je riječ “čaj” došla od turskoga “çay”, pri čemu joj dublje podrijetlo nalazimo u kineskome “chá yè” (čajni list), a u turski je taj izraz došao preko mongolskoga. Vrlo je vjerojatno riječ чай uvezena u ruski iz nekog turkijskog jezika, po svoj prilici tatarskoga.

Šulek je bio sklon i tvorbi kalkova, tj. kovanica nastalih tako da iz drugog jezika nije preuzeta sama riječ, nego njezin “unutarnji oblik”. Najčešći uzor bili su mu njemački izrazi; tako su primjerice nastali: “časopis” prema njemačkom “Zeitschrift”, “glasnogovornik” prema “Lautsprecher”, “kolodvor” prema “Bahnhof”. (Potrebno je napomenuti da je Šulek riječi kovao i preuzimao prije 150-160 godina, a danas su neke riječi poprimile druga značenja; tako “Lautsprecher” u suvremenome njemačkom može značiti ‘zvučnik’, ‘razglas’ i slično, ali Šulek je dotičnu riječ preuzeo u značenju ‘glasnogovornik’.)

Znanstveno, teološko i vojno nazivlje

K tomu je golem i divljenja vrijedan Šulekov doprinos hrvatskomu znanstvenom nazivlju: botaničkom, fizikalnom, kemijskom, glazbenom, šumarskom. Iskazao se pravim polihistorom iliti svestranikom te plodonosnim popularizatorom znanosti.

Recimo i to da nisu svi Šulekovi prijedlozi znanstvenoga nazivlja izdržali test u govornoj praksi. Primjerice, za razliku od njegovih naziva kemijskih elemenata “dušik”, “kisik”, “ugljik”, “vodik” i drugih, koje rabimo i danas, neki takovrsni Šulekovi prijedlozi nisu prihvaćeni u znanstvenoj i široj govornoj zajednici: poput “glinik” za aluminij, “smrdik” za brom, “solik” za klor, “svjetlik” za fosfor. Jednako se nije održala Šulekova riječ za kemiju: “lučba”. A odbačene su i ònē kojima je označio agregatna stanja: “krutci” za krutine, “tiječi” za tekućine i “uzdušine” za plinove.

Rašireno je mišljenje da je Šulek zaslužan za uvođenje rijéčī “Vazam”, “milosrđe” i “otajstvo” – ali istina biva nešto drukčijom. Šulek je u stanovitoj mjeri zaslužan što su te riječi zaživjele u hrvatskome teologijskom nazivlju, ali nije ih iznašao. Jer u “Zadarskome lekcionaru” iz 15. stoljeća nahodimo izričaj “u tebe činju Vazam”; a riječ “milosrđe”, kalk od latinskoga “misericordia”, javlja se u gotovo istom obliku u hrvatskim mjesnim govorima, većinom čakavskima, također u poljskome i ruskome jeziku.

Polazeći od hrvatske jezične tradicije i službene mađarske vojne terminologije, Šulek je za novoustrojeno hrvatsko domobranstvo skovao hrvatsko vojno nazivlje. Cijeli domobranski pravilnik i naredbenik skovao je Šulek između 1870. i 1874., kada su nastale riječi “bitnica”, “častnik”, “desetnik”, “domobran”, “domobranstvo”, “nabojnjača”, “postrojba”, “satnija”, “satnik”, “službovnik”, “stegovnik”, “topništvo” i mnoge druge. Premda je Šulek umro 46 godina prije uspostave NDH, u socijalističkoj su Jugoslaviji rečene vojne nazive prokazivali i ozloglašivali kao “endehazijske”.

Šuleka su pogrđivali već njegovi suvremenici te su kovanice što ih je smislio zvali “šulekizmi”, a gdjekad i “barbarizmi”. Bijaše jezikoslovac Šulek trn u oku najviše „hrvatskim vukovcima“, pristašama srpskoga jezikoslovca, kompilatora i falsifikatora Vuka Stefanovića Karadžića. U časopisu “Neven” objavio je Šulek 1856. opširan i zapažen članak “Srbi i Hrvati”, gdje argumentima koji su utemeljeni na povijesti, književnosti i jezikoslovlju pobija Vukove mitove da je sva štokavska književnost srpska. Šulek pritom ističe da su Srbi sve do 19. stoljeća pisali smjesom crkvenoslavenskog, ruskog i “prostonarodnog” srpskog jezika, dok je, utemeljeno razjašnjava Šulek, “bogata umjetnička književnost na štokavštini cvala samo kod Hrvatâ”.

Od Kašićeva običajnika do Pavelićeva propisnika

Ovdje ćemo svrnuti pozornost na jedan izraz što ga rabi isusovac Bartol Kašić, kojemu zasluženo pripada atribut “otac hrvatskoga jezikoslovlja”. U predgovoru “Ritualu rimskom”, koji je datiran 1636., a objelodanjen 1640. u Rimu, Bartol Kašić latinskoj riječi “ritual” pridodaje prevedenicu na hrvatski: “Ovim dakle načinom odlučih ja pismo ovega Rituala ili Običajnika istomačiti naški, […]”.

Riječ “običajnik” mnogima se doima kao da je nastala u nekom znatno novijem laboratoriju hrvatskoga jezičnog čistunstva, jer se iskazuje sličnom Šulekovim riječima poput “pravilnik”, “naredbenik” i “službovnik”. A prethodila je Šuleku više od dva stoljeća. Jasnim se nadaje zaključak da je Šulek kovao riječi prema stoljećima starom i prokušanom hrvatskomu tvorbenom obrascu.

Među drugim jezikoslovcima spomenut ću samo Dragutina Antuna Parčića, svećenika rodom s otoka Krka. Uz to je bio proučavatelj glagoljice, leksikograf, filolog i fotograf. Parčić je skovao brojne novotvorenice. U njegovu “Rječniku hrvatsko-talijanskome” iz 1901. nalazimo među inima ove riječi: “blagoglasje” se odnosi na harmoniju, “brzoglas” na telefon, “jezikoslovac” stoji za “filolog”, “mjestopis” za “topografija”, “samovoz” za “automobil”, “sitnozor” za “mikroskop”, “svjetlopis” za “fotografija”, “tajnopis” za “kriptografija”, “zvjezdočnik” za “teleskop”, “zvjezdoznanac” za “astronom”. Dakle, riječi poput “brzoglas”, “samovoz” i “svjetlopis” zabilježene su 40 godina prije uspostave NDH (a postojale su i duže).

Iz rečenoga nikako ne proizlazi da nije bilo novotvorenica nastalih u vrijeme NDH. Ali bilo ih je razmjerno malo, možda tridesetak, a ostalo su bile oživljenice iz prijašnjih razdoblja, od Parčićeva i Šulekova vremena do duboko u prošlost. Jezikoslovac i akademik Marko Samardžija o tome je napisao:

“Vrlo jasan stav protiv internacionalizama bio je važnom sastavnicom jezične politike u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (1941-1945). Zbog jezične cenzure u to je vrijeme poraba internacionalizama u govorenoj i pisanoj javnoj i službenoj komunikaciji bila vrlo rijetka premda formalno nisu zabranjivani, a izrazitu su prednost imale hrvatske zamjene za internacionalizme bez obzira na stupanj svoje udomaćenosti, npr. ‘brojidba’ umjesto ‘statistika’, ‘gradivo’ ili ‘tvorivo’ umjesto ‘materijal’, ‘imovnik’ umjesto ‘inventar’, ‘navjera’ umjesto ‘kredit’, ‘pismohrana’ umjesto ‘arhiv’, ‘promičba’ umjesto ‘propaganda’, ‘propisnik’ umjesto ‘statut’, ‘samovoz’ umjesto ‘automobil’, ‘svjetlopis’ umjesto ‘fotografija’, ‘veleobrt’ umjesto ‘industrija’. U to je vrijeme uvedeno nekoliko novih zamjena za internacionalizme, npr. ‘crtnja’ za ‘ilustracija’, ‘hrvatka’ za ‘kravata’, ‘krugoval’ za ‘radio’, ‘slikokaz’ za ‘kino’, ‘slikopis’ za ‘film’.“ (M. Samardžija, Internacionalizmi u hrvatskome jeziku: Prošlost i aktualno stanje, u: “Nekoć i nedavno”, Rijeka, 2002., str. 70.)

Treba dometnuti da su u doba NDH imali poseban status, makar u stanovitoj mjeri, turcizmi i drugi orijentalizmi, prema kojima se jezični purizam postavio znatno snošljivije, a sve iz povijesnih i poglavito aktualnih političkih razloga, te je nastao termin “hrvatski turcizmi” za riječi posebice prisutne u govoru bosanskohercegovačkih muhamedanaca, od kojih se mnogobrojni osjećahu Hrvatima.

Jezična samostojnost potiče kreativnost

Govoreći o vremenu poraća trebamo podsjetiti da je zamisao jezičnoga purizma ili makar realno moguće jezične emancipacije – koja je bila uklopljena u tada sve snažniju težnju hrvatskoga naroda za jezičnom samostojnošću i identifikacijom bez nasilno pripojena srpskog imena – lebdjela kao programatska smjernica pred očima skupine nacionalno samosvjesnih intelektualaca okupljenih oko Matice hrvatske i Društva književnika Hrvatske, koji su sastavili “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” te ju prvi put objavili u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967.

U najnovije doba dodjeljuje se nagrada „Dr. Ivan Šreter“ za najbolju novu hrvatsku riječ, a ònē koje će biti nagrađene izabire uredništvo časopisa “Jezik”, pri čemu je pokrovitelj natječaja Zaklada „Dr. Ivan Šreter“. Velike zasluge pripadaju jezikoslovki i sveučilišnoj profesorici Sandi Ham, ustrajnoj i marnoj glavnoj urednici “Jezika”. Spominjem samo neke među mnogobrojnim riječima što su ih nagrađenice i nagrađenici skovali od 1993. do danas: “suosnik” za “koaksijalni kabel”; “udomitelj” (što ne iziskuje objašnjenje); “osobnica” za “osobna iskaznica”; zatim “dočitnica”, “straničnik” i “štionik” za “bookmark”; “uspornik” umjesto “ležeći policajac”; “proširnica” za “stent”, metalnu mrežicu koja se usađuje u koronarne arterije; “zatipak” bi bio hrvatska zamjenbenica za “tipfeler”; “dodirnik” za “touch screen”; “dišnik” za “respirator”, “prestrujnik” za “adapter”.

Jeziku nije svejedno

Koje su od njih zaživjele i u kolikoj mjeri te govore li navedene riječi o jezičnoj kreativnosti kao plodu umjerenog i odvagnutog purizma – ostaje nam prosuditi. Nema sumnje da novotvorenice treba puštati u jezičnu zajednicu, premda ni jednoj riječi nije moguće predvidjeti sudbinu. Već sam spomenuo da su među inima prihvaćene Šulekove riječi “kisik” i “dušik”, a nisu zaživjele “smrdik” i “svjetlik”. Ako riječ “smrdik” ima neugodnu konotaciju smrada, novotvorenica “svjetlik” konotira nešto ugodno, svjetlo i svjetlost, te je još ljepša i skladnija od svojih sestara muškoga gramatičkog roda “kisik” i “dušik”, a sve ih je Šulek istodobno skovao i ponudio jezičnoj zajednici. Jezik zapravo živi u zajednici koja ga govori i njime se služi. Neke riječi bivaju odbacivane jer – jeziku nije svejedno! Da mu je svejedno, ne bi birao i filtrirao, jedno prihvaćao, a drugo otklanjao. Nema sumnje da se jezik pokazuje ćudljivim i nepredvidljivim pa me čudi da je i ta bjelodana pojavnost (uz brojne druge) promakla afirmiranim jezikoslovcima Anđelu Starčeviću, Mati Kapoviću i Daliborki Sarić, (su)autorima knjige “Jeziku je svejedno” (Zagreb, 2019.).

Jesu li inojezični slavenizmi naši ili tuđi?

Neizbježno dospijevamo do nekih pitanja. Vidjesmo da je Bogoslav Šulek istaknuo kako mu posljednje utočište pri potrazi za odgovarajućim riječima bijahu drugi slavenski jezici. Nahodimo se pred dvojbom je li Šulek bio hrvatski jezični purist ili je bio lingvistički panslavist, koji je hrvatski jezik onečistio inojezičnim sastojnicama, tuđicama iz drugih slavenskih jezika. Bjelodano je da Šulek – za razliku od većine današnjih naših jezikoslovaca i lektora – rusizme nije smatrao tuđicama. Neotklonjivo je pitanje: Zašto bismo se drukčije trebali postaviti, primjerice, prema bohemizmima “dojam” (“dojem”) i “dostatan” (“dostatečný”) nego prema rusizmima “osobnost” i/ili “osobenost” (“особенность”) i “točno” (точно)? (Ovdje treba razjasniti da u suvremenome ruskom jeziku riječ za “osobnost” jest “личность”. Ali riječ “osoba”, koja se nalazi u osnovi riječi “osobnost”, ušla je u hrvatski jezik iz ruskoga, izvorno “осóба”, u 19. stoljeću, zahvaljujući Šuleku. To ne znači da riječ “osoba” nije postojala u hrvatskome jeziku i stoljećima prije toga, ali ne kao imenica, nego kao prilog u značenju ‘posebno, zasebno, napose’. Primjerice, Marulić objašnjava da je Holoferne dodijelio Juditi sobu odvojeno, zasebno, gdje će samovati i moliti: “Kako Oloferne odredi stan Juditi osoba i dā milost da u noći more izhoditi moliti Boga svoga.” Etimologija je razaznatljiva: za nekoga tko je posebniji, odvojeniji od drugih, reći ćemo da ima izraženiju osobnost.)

Otvara se još pitanjâ: Jesu li “inojezični slavenizmi” tuđice? Kako se Hrvati imaju odnositi prema riječima iz drugih slavenskih jezika? Kada govorimo o jezičnome identitetu, prihvaćam razlikovanje triju njegovih vidova, a to su tipološki, genetski i sociolingvistički. Najvećma držim do sociolingvističkog ili vrijednosnog identiteta, koji uzima u obzir stajališta govornikâ prema vlastitomu jeziku, pri čemu važnu ulogu imaju kulturna tradicija i simbolička veza s etničkim, vjerskim i političkim identitetom. Vjerski identitet u ovome kontestu biva manje važnim, ali brojni Hrvati smatraju da nam povijest i kulturna tradicija govore kako ne možemo svojim osjećati jezik jednoga drugog naroda čiji se nemali dio istaknutih pripadnika već dva stoljeća upinje otuđiti najveće dijelove hrvatskoga jezika i na njemu sazdane književnosti, a u dvjema zajedničkim državama u 20. stoljeću nasilno su nam – jezičnom politikom i politizacijom jezika – nametali svoj jezik. A u bliskoj prošlosti vojno zaposjeli i poharali znatan dio hrvatskih nam zemalja. Tako da jezik tih prisvajatelja tuđega upravo prema rečenim kriterijima osjećamo tuđim, a njegove riječi tuđicama. Za razliku od rijéčī koje kao svoje ili naše prihvatismo iz inih slavenskih jezika.

U sljedećemu ogledu tematizirat ću odnose hrvatskoga s drugim slavenskim jezicima, osvrnut se na umnogome fascinantno (sve)slavensko filozofijsko nazivlje, a bit će zbora i o jezičnim biljezima slavenske mitologije te s time povezanom onomastikom i toponomastikom, što zajedno s današnjim živim nam jezikom možda ne govori mnogo o podrijetlu naroda hrvatskoga ‒ ali nepobitno i presudno svjedoči o njegovu slavenskom identitetu.

Mihovil Marito Letica
Hrvatski tjednik