Tragični (pokušaj) jugofilnog umovanja

Iako kalendarski još nismo došli do jasenovačke te potom bleiburške komemoracije koje predstavljaju klimaks hrvatskih podjela, ovih je dana jedan događaj izazvao provalu mržnje na društvenim mrežama. Otkriće desetak žrtava jugokomunističkog terora u jami u biokovskom zaleđu, od kojih se za troje prema predmetima pronađenima pri ekshumaciji pretpostavlja da bi mogli biti pripadati skupini širokobrijeških franjevaca ubijenih nakon ulaska partizana u te krajeve, potaknulo je bolesne reakcije simpatizera propale države. Zbog samog iznošenja ovih kostiju na svjetlo dana, s tih su strana počeli stizati bijesni prigovori: da zašto se "ljude opterećuje takvim glupostima", da se prvog dana ekshumacija "ne može znati da su među ubijenima i svećenici" ali se "svejedno izlazi s tim izmišljotinama",, da su "fratri pucali na partizane i nisu nedužni", da su na Biokovu "ubijeni ustaše", kao da ubojstvo zarobljenih ustaša u koje se često ubraja sve koji su bili u zbjegu NDH, nije strašan barbarski zločin već zabilježen na mnoštvu drugih mjesta... Bilo je i onih koji su, razjareni što se blati "antifašiste", govorili da se u poratnim jamama često nalaze pobijeni Nijemci, Talijani, Čerkezi pa bi, vele, to mogao biti slučaj i ovaj put na Biokovu. A ako je tako, tvrde ovi, nema problema, jer navedene kategorije ratnih zarobljenika u ovom patološkom svjetonazoru imaju još manje prava od "ustaša". Ili, kako je (proširujući popis pobijenih zbog čijih se smrti ne trebamo uzrujavati) za pobijene djevojke i žene iz Hude Jame ovih dana napisala heroina Radničke fronte izvjesna Renata K. , "za njih je smrt preblaga".

Nastavak je to niza ranije izrečenih stravičnih izjava koje osim ravnodušnosti, u javnosti nisu izazvale nikakvu reakciju, a nisu došle iz usta marginalaca. Izrekli su ih ni manje ni više nego npr. bivši potpredsjednik Sabora i plagijator Nenad Stazić ("1945. posao nije obavljen do kraja") ili bivši čelnik HSS-a i sabornik Beljak ("premalo udbaških ubojstava"). Taj se kontinuitet kolopleta mržnje, laži i podvala može pratiti i dalje u prošlost: u intervjuu s profesorom Mitjom Ferencom ugledni slovenski povjesničar mi je posvjedočio da ga je izvjesni general KOS-a, svojedobno dok još nisu otkriveni dokumenti koji su potvrđivali da su u Teznom u ogromnoj većini pobijeni Hrvati, uvjeravao da su tamo pokopani Čerkezi stradali u borbama... Tezu da su u Teznom pokopani vojnici stradali u borbi, s tim da je priznao da je riječ o "ustašama", ponovio je i srećom bivši hrvatski predsjednik čije ime nije vrijedno spomena.

Takve su tvrdnje iznesene unatoč tomu što su svi ekshumirani nesretnici na tom lokalitetu imali žicom svezane ruke na leđima. I tako možemo unedogled sve do generala Baste i ostalih "velikana" koji su izvorni autori ovakvih sramnih konstrukcija. Iz napisanog je jasno da s neojugoslavenske strane nema niti najmanje naznake sposobnosti za suočavanje s masovnim i organiziranim (i što je najvažnije) poratnim zločinima vlastite strane, što su komesarski agresivno tražili u slučaju neusporedivih i tek sporadičnih pojedinačnih zločina hrvatske strane u Domovinskom ratu. Shodno tomu nema i ne će biti niti uljuđenog dijaloga i raščišćavanja trauma iz prošlosti, dapače svaki spomen ovih do u tančine isplaniranih masovnih jugokomunističkih ubojstava i danas će, više od osamdeset godina od ovih zlodjela, izazivati nove valove bijesa, laži, manipulacija, obmana i histerija. O žrtvama jugoslavenskog terora u ovom se permanentnom jugoslavenskom mahnitanju može govoriti samo kao o zločincima koji su s pravom smješteni ispod zemlje gdje trebaju i ostati. To je krajnji, doseg ovog kolosalno ograničenog i tragičnog (pokušaja) jugofilnog umovanja.

Egon Kraljević