Kako je velikosrpstvo postalo mjerilo hrvatske demokracije?

Dok se sliježu dojmovi oko otkazivanja izložbe posvećene Dejanu Medakoviću, javljaju se i prvi glasovi pojedinaca koji dociraju o strahoti hrvatske reakcije na taj "kulturni" događaj. Komentatorica jednog gospodarskog dnevnika navijački prosvjed protiv te izložbe stavlja u kontekst "ekstremnih" događaja započetih Thompsonovim koncertom, nastavljenih "atakom" na kulturne festivale ljevice i tako gradi, neukoj malograđanštini dragu sliku fašizacije i ustašizacije Hrvatske.

Dodaje i da je sve to besmisleno jer Srbi eto više ne predstavljaju nikakvu prijetnju, što po njezinu mišljenju, negodovanje zbog postavljanja spomenute izložbe čini još "apsurdnijim". Međutim za mnoge se stvari i pojave u posljednjih dvadesetak godina vjerovalo da ne predstavljaju prijetnju jer su stvar prošlosti. Nebitnima se proglašavalo nacije, jer se činilo da u 21. stoljeću za koje se tvrdilo da je stoljeće anacionalne globalizacije i univerzalnog širenja radikalno lijevog koncepta ljudskih prava, za njih nema mjesta. Ali dva stravična rata u našem susjedstvu (na Bliskom istoku i Putinova agresija na Ukrajinu) koja se vode u ime imperijalnog širenja odnosno opstanka nacija, pokazali su da se mir ne može graditi na globalističkim univerzalističkim tlapnjama, nego samo na konkretnom međusobnom poštivanju različitih političkih i nacionalnih identiteta. Kad toga nema, onda mir ne će održati globalistički give peace a chance, nego ravnoteža snaga.

A mira nema ni u hrvatsko srpskim odnosima što je, jednako kao i devedesetih godina prošlog stoljeća, zasluga samo srpske strane. Sa strane srbijanske (službene i oporbene) politike, kao i sa strane manjinskih Srba u Hrvatskoj, od 1995. nikada nije pridošla riječ isprike za velikosrpske ratove, a to je preduvjet za izgradnju bilo kakvog odnosa povjerenja. Pod firmom "otkrivanja prave istine" govorilo se jedino o podijeljenoj krivnji, zahtijevalo progone počinitelja zločina nad Srbima, a negodovalo kad bi se samo i spomenulo kažnjavanje Srba za zločine, ogromnu većinu kojih su počinili upravo oni. Pa je tako četnik Kemal Đodić Kemo koji je u vukovarskom Veleprometu dragovoljno i do iznemoglosti batinao Jeana Michela Nicholiera, unatoč višestrukim prijavama, mirno živio u selu pokraj Vukovara sve do smrti 2008. godine. Tijekom cijelog tog vremena mediji u Hrvatskoj su "trubili "o protusrpskom karakteru hrvatskog pravosuđa, jednako kao što danas "drve" o ustašizaciji.

Preko srpskih su manjinskih predstavnika Hrvatskoj dolazile a i dalje dolaze, samo optužbe za vječno "ugrožavanje" Srba i njihovih, za vrijeme vlade Ivice Račana, prenapuhanih prava. Navedenom treba dodati i niz srbijanskih prisvajanja hrvatskih pisaca, znanstvenika (posebice onih dubrovačkih), potom neprekinute velikosrpske provokacije srpske manjine (gotovo redovita četnikovanja na okupljanjima u manastiru Krka čiji iguman je nosio četničku kapu, četnikovanja kistanjskih bogoslova, medijski zataškavanog četnikovanja svojedobno prvog čovjeka SPC-a u Hrvatskoj a danas patrijarha SPC-a Porfirija itd.) koja naravno nezamijećeno prolaze kroz naše selektivno šuplje medijske mreže. No to što ga mediji odbijaju vidjeti ne znači da ekstremno velikosrpstvo nije tu i da više ne predstavlja prijetnju kako se veli u spomenutom članku. Ono trenutno jest slabo, ali u ovako prevrtljivim međunarodnim okolnostima i uz vidljivu aktivnu srpsku ulogu u specijalnom ratu u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, pokazuje se živost velikosrpskih snova, koji začas mogu zadobiti značaj egzistencijalne prijetnje.

Očito je potrebno objasniti: zašto je izložba posvećena Medakoviću sramna i nedopustiva

Čak i kad bi velikosrpska opasnost bila obična tlapnja, znači li to da je odavanje počasti Medakoviću u redu? Sudeći po tvrdnjama autorice teksta, jest. Izložbu koju je, kako veli, posjetila rano ujutro među prvima, opisuje pozitivno. Puna je poštovanja prema Medakovićevoj intelektualnoj pojavi, ugledu i elitizmu njegove starozagrebačke obitelji, ima razumijevanja za činjenicu da su kao zagrebački Srbi morali pobjeći pred uspostavom NDH. Komentatorica pokazuje razumijevanje i za činjenicu da je iskustvo NDH Medakovića usmjerilo prema izgradnji jakog nacionalističkog (bolje bi bilo reći ekstremno šovinističkog) identiteta. Ta dimenzija Medakovićeve osobnosti joj je međutim samo nedostatak koji ne dovodi u pitanje izložbu s obzirom da, kako veli, u postavu ionako nije prikazan dio njegovog životnog puta u kojem se ravnao prema nacionalističkim uvjerenjima što ga je dovelo do sudjelovanja u nastanku Memoranduma SANU-a. Dodajmo i do protivljenja mirovnoj inicijativi dijela srbijanskih akademika koja se pojavila u jesen 1991. nakon pada Vukovara, kao i do protivljenja suđenju Radovanu Karadžiću za pokolj u Srebrenici. A upravo to izostavljanje je ključni skandalozni element izložbe koji od velikosrbina pravi istančanog humanističkog intelektualca. Autorica, doduše, navodi da bi "politički bilo bolje" da je i taj dio Medakovićeva života uvršten u izložbu, promašujući time bit. Organizatori nisu slučajno promašili, oni nisu htjeli napraviti kritički prikaz Medakovićeva života što bi jedino bilo prihvatljivo i razumljivo.

Prosvjeta je, naprotiv, htjela provocirati, htjela je velikosrbina predstaviti kao velikana, kao osobu oko koje se mogu okupljati Srbi i Hrvati, što nažalost nije ništa novo jer srpska manjinska zajednica stalno nameće incidentne obljetnice (uglavnom iz prošlosti Titove države koju Hrvati ne bez razloga pamte kao vrijeme srpske prevlasti) kao događaje koji nas trebaju povezati. Cilj je, kao i kod brojnih drugih srpskih kulturnih događanja izazvati reakciju, a kad do nje dođe, onda zapomagati o ugroženosti. Na tu šablonu redovito zanemarujući uzrok a to su srpske provokacije, "padaju" svi hrvatski mediji. Ne čudi da je nasjela i autorica teksta, koja nije osudila ovu sramnu izložbu, ali se zgražala nad reakcijom na ovaj događaj, što je nazvala "zaplašivanjem domaćih Srba". Mnogi u Hrvatskoj su očito do te mjere ograničeni da će za svaki velikosrpski ispad pronaći odgovorne ustaše i optužiti hrvatski fašizam. Vjerojatno će im i proslava ulaska srpske kraljevske vojske u Vukovar 10. studenog 1918., što se ovih dana u okviru izložbe Srpkinja obilježava u tamošnjem Prosvjetinom kulturnom centru, biti sasvim "ok", a protivljenje toj morbidnosti koja se odvija u danima sjećanja na vukovarsku tragediju, fašizam.

Bi li autorica teksta blagonaklono gledala na izložbu kojom bi se slavilo pisca Milu Budaka, opravdalo njegovo ustaštvo zato što je samo čudom preživio atentat koji su na njega izvršili velikosrpski krugovi, a koja bi potpuno izostavila njegovo djelovanje u NDH? Šalim se, pitanje je naravno retoričko. Hrvatska kao zemlja koju je velikosrpstvo u posljednjih stotinjak godina višekratno poharalo, ne smije imati ni najmanju toleranciju na četnikovanje. Najveći propust u vezi s ovom izložbom napravila je hrvatska vlast jer nije spriječila kao što ni inače ne sprječava, mahnitanje SNV-a. No to je puno širi problem koji ne možemo riješiti sve dok ne odgovorimo na pitanje: kako smo se doveli u situaciju da je tolerancija na velikosrpstvo postala mjerilo hrvatske demokracije?

Egon Kraljević