Novi pokušaj nametanja jugoslavenskih vrijednosti i negiranja zločina počinjenih u to ime

U Hrvatskoj nikada nije postojao imalo veći broj ulica/objekata ili javnih prostora koji bi bili nazvani po ljudima ili događajima iz vremena NDH, barem ne u smislu slavljenja pojedinaca ili zbivanja iz tog vremena. Kako u Zagrebu, tako i u cijeloj državi, takvih je naziva bilo toliko malo da je to teško izraziti čak i u promilima ili nekoj još manjoj statističkoj kategoriji. Međutim, višedesetljetnom neojugoslavenskom drekom stvoren je dojam da se radi o barem desetcima takvih naziva i to u svakom hrvatskom gradu. Stara je to neojugoslavenska strategija, bliska i njihovim ideološkim rođacima velikosrbima, kojom se faktički iz ničega stvara glavni državni problem i podiže ideološka histerija. Sve smo to već vidjeli na primjerima "dramljenja" oko naziva hrvatske monete (kuna), hrvatskog grba s prvim bijelim poljem ili oko vječne ugroženosti hrvatskih Srba (slučaj Škalamera i slične, pokazalo se. potpune izmišljotine)...

Mora se priznati da su ove specijalnoratovske, danas bi se reklo hibridne operacije, prilično uspješne, jer tjednima pa i mjesecima medijski buče i zazivaju pomoć stranih veleposlanstava, europskih tijela i drugih u discipliniranju "fašističke Hrvatske" te tako zemlju drže u stanju povišene napetosti, podjela itd. Sadašnja kampanja mijenjanja "ustaških" ulica u Zagrebu spada u istu kategoriju "dejstava". No za razliku od prethodnih, ova je operacija manje uvjerljiva jer su u javnost ipak dospjele činjenice o neutemeljenosti optužbi spram osoba čije će se ulice izbrisati, tako da su čak i glavni mediji, sintagmu "ustaške ulice" počeli stavljati pod navodnike. Jer osobe o kojima je riječ nisu bile ni članovi ustaškog pokreta, ni NDH-ški državni dužnosnici, a niti istaknuti podupiratelji ustaškog režima. Većina njih su, ma koliko je to jugoidima teško shvatiti i prihvatiti, podržavali samo pravo Hrvata na svoju državu, uz znatne rezerve većine njih spram postupaka ustaških vlasti. Siroti Vladimir Arko, gospodarstvenik i predratni pristaša jugoslavenskih stranaka nije bio čak ni hrvatski usmjeren, njegov se grijeh sastojao u tomu što je, kako ponavljajući jugo optužbe iz 1945. tvrde njegovi današnji likvidatori, nastavio voditi svoje industrije čime je zavrijedio etiketu gospodarstvenog kolaboranta. A što je trebao napraviti, staviti ključ u bravu svojim poduzećima?

Arkov slučaj podsjeća na ono što se 1945. dogodilo vlasniku tvornice papirne ambalaže Alfredu Langu iz Osijeka, inače Židovu, koji je rasne progone NDH preživio zahvaljujući tomu što su ga ustaše, jer sami nisu imali znanja, (p)ostavili voditeljem proizvodnje u vlastitoj tvornici koju su mu prethodno podržavili tj. oduzeli (vidjeti u: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946, dokumenti, knjiga 2, Slavonija, Srijem i Baranja, 492-498). Lang je tako preživio NDH, nakon čega ga je "dočekao" poratni komunistički suda koji mu je iznova oduzeo poduzeće (i "usput" osudio na godinu dana zatvora) i to zato što je "gospodarski kolaborirao" a nije kolabirao. Langov je slučaj ponešto različit i još apsurdniji od Arkovog, jer radi se o osobi koja je, za razliku od zagrebačkog poduzetnika, došla pod udar NDH-škog rasnog zakonodavstva. Međutim komunistički finale, odnosno optužbe protiv Arka (izbjegao presudu samo zato jer je u nejasnim okolnostima stradao u poratnoj jugo hajci), a u Langovom slučaju pravomoćno mu izrečena presuda, jednako su besmislene i pokazuju zločinački karakter Titovog staljinističkog pravosuđa cilj kojega je bio likvidacija klasnih (tj. političkih i ekonomskih) protivnika. Djelovanje tog sustava su izrečenim im smrtnim presudama ili "samo" konfiskacijom imovine i trpanjem u logore i zatvore, osjetile tisuće onih koji su nakon rata imali "sreću" i bili justificirani, za razliku od većine nijemo ubijenih u prvoj usputnoj jami. Lijepo je i krkanski jasno to izrazio Duško Brkić, prvi poratni ministar pravosuđa Narodne vlade Hrvatske: "Nama se dao jedan kratki period vremena za trajanje tih revolucionarnih sudova, kao što je Sud nacionalne časti i Vojni sudovi, da bi u najkraće vrijeme očistili zemlju od neprijateljskih elemenata, bilo kaznom smrti ili robijom, kako bi neprijatelja onemogućili i zahvatili stvar u svoje ruke." (Partizanska i komunistička represija i zločini, dokumenti, knjiga 1, 235).

Da su taj "period" dobro iskoristili svjedoči primjer Vlade Ranogajca poratnog partizanskog sudca koji je sam potpisao 748 smrtnih presuda, velika većina kojih je izvršena. Za usporedbu, u Nurnbergu je od 24 najviših nacionalsocijalističkih dužnosnika, na smrt osuđeno samo njih 12, osmero je dobilo vremenske kazne, a čak četvero ih je oslobođeno. Na preostalim "velikim" suđenjima nacionalsocijalističkim glavešinama koja su uslijedila nakon Nurnberga, na smrt je presuđeno još 78 optuženika, znači vrhu nacionalsocijalističkog režima sveukupno je izrečeno 90 smrtnih presuda. U čitavoj Njemačkoj, odnosno u svim poratnim okupacijskim zonama te države uključujući i sovjetsku, na smrt je osuđeno 930 optuženika. U okupacijskim područjima zapadnih zemalja, od navedenog je broja izrečenih smrtnih kazni izvršeno njih 400. Za sovjetsku okupacijsku zonu ne postoje podatci o broju izvršenih smrtnih kazni, ali kako je sovjetska vlast pod nadzorom imala otprilike tek trećinu ukupnog njemačkog ozemlja koje su okupirale savezničke sile, teško je vjerovati da su na njihovom području izvršene sve preostale pravosnažne smrtne presude (potencijalnih 530 iznad 400 izvršenih u zapadnim okupacijskim zonama) od ukupnih 930.Tako da postoji mogućnost da je "udarnik" Vlado sam nadmašio učinak svih savezničkih sudova u Njemačkoj. A Ranogajec je bio predsjedatelj samo jednog sudbenog vijeća unutar Vojnog suda Komande grada Zagreba, koji, iako je bio najveći nije bio jedini takav sud u Hrvatskoj. Sva su ta tijela kroz sva svoja vijeća uredno "štancala" desetke, stotine, tisuće smrtnih presuda koje su većinom bile izvršne, odnosno bez mogućnosti odgode i preispitivanja. Možda i tisuće njih bile su napisane naknadno, nakon što su pojedinci navedeni u tim dokumentima već bili strijeljani, kao što je to slučaj sa znamenitim dr. Ljudevitom Jurakom. A i vojnim sudovima u Bosni i Hercegovini, te Vojvodini, glavne "mušterije" su bili Hrvati.

Činjenica da taj Vlado Ranogajec bez značajnijeg protivljenja javnosti i dalje ima svoju ulicu u Zagrebu, kao i to da se, unatoč danas znanoj sustavnosti zločina titoizma oduzimaju ulice ljudima koje je bez osnove sotonizirao taj režim, znači samo jedno: želi se ne samo potvrditi ispravnost pojedinačnih optužbi protiv osoba koje je proskribirala jugoslavenska vlast, nego se pokušava reafirmirati kriterije po kojima su ti ljudi - ali i svi koji su nakon preokreta pobijeni bez suda - proglašeni zločincima i moralnim nakazama. Želi se kao vrhovnu vrijednost iznova uspostaviti kriterij jugoslavenstva u ime kojeg je pod firmom "obračuna s fašističkim koljačima" počinjen poratni pokolj nad svim potencijalnim političkim protivnicima u Jugoslaviji, posebice nad Hrvatima koje se zbog njihove težnje za jasnim naglašavanjem nacionalnog identiteta, smatralo najvećom prijetnjom željenoj, čvrstoj i jedinstvenoj komunističkoj diktaturi. Srbi su pak u Jugoslaviji vidjeli tvorevinu koja će sve pripadnike tog naroda okupiti u jednu državu i u kojoj će oni osim Srbijom, zbog svoje brojnosti dominirati i hrvatskim te bosanskohercegovačkim prostorima na kojima su živjeli. Stoga njih u tu zajednicu nije trebalo tjerati, oni su u toj državi vidjeli proširenu Srbiju kojom su bili voljni gospodariti i čuvati ju od unutarnjih neprijatelja. Navedenim preimenovanjima jugoslavenski se projekt pere od svog zločinačkog nasljeđa, a represivni kriteriji po kojem je ta država provodila svoje zločine, iznova prikazuju kao politika koja je bila "na pravoj strani povijesti."

Egon Kraljević