Titove staze revolucije

Osamdesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme mog školovanja, kroz nastavu i izvannastavne aktivnosti stalno smo bili podvrgnuti političkom pranju mozga. Počinjalo je s u potpunosti politiziranim predmetima (ONO i DSZ, Marksizam i socijalističko samoupravljanje), a nastavljalo se s onima koji su po nazivu naizgled bili neutralni, ali su sadržajno bili "natopljeni" ideologijom. Među potonjima se naročito isticala tzv. "nacionalna skupina predmeta" (jezik, povijest, zemljopis) koji su u svakom obrazovnom sustavu nositelj odmjerenih odgojnih, ne samo obrazovnih poruka. U našem je slučaju svaki od tih predmeta zasebno bio prava ideološka bomba, a njihov se politički utjecaj umnožavao "sadejstvom", odnosno "povezivanjem sadržaja" tih i drugih predmeta, posebno (ali ne samo tada) povodom raznih (vrlo čestih) obljetnica kojima se slavio režim. Slavili smo 29. novembar (Dan Republike), 22. decembar (Dan JNA), 1. (Praznik rada) i 25. (Dan mladosti) maj, a svako je mjesto slavilo i lokalnu "svetkovinu" svog "oslobođenja". Uz to, često smo organizirano pohodili kina i gledali kako Bata Živojinović i drugovi uništavaju Wermacht.

Zvuči nevjerojatno, ali ideologizirani su bili - iako u manjoj mjeri - i drugi predmeti poput stranih jezika, koji su imali lekcije posvećene revoluciji, NOB-u, samoupravljanju ("self management") itd. Kao da sve to nije bilo dovoljno, točnije nepodnošljivo, jednom godišnje je organizirano natjecanje "Titovim stazama revolucije" za koje smo, iz istoimenih, teško čitljivih, presitnim slovima otisnutih novinskih izdanja, mjesecima učili detalje povijesti KPJ, od njezina osnutka pa do borbene epopeje i života zaslužnih velikana. Gotovo smo morali znati gdje se koji značajniji "drug" pomokrio.

S opisanim a represivno nametanim ideološkim bućkurišom, nosili smo se na razne načine. Ambiciozni, a nerijetko ne baš inteligentni đaci, shvatili su da ih Titove staze mogu odvesti daleko, pa su krenuli tim putom. Velika većina učenika ovaj je "drill" ipak samo stoički podnosila jer se moralo, a znatan dio nas sve je to kriomice izrugivao.

Kada se pogledaju sadržaji današnjih, na sva zvona hvaljenih "ljudskopravaških festivala", stječe se dojam da su naslovi iz jugoslavenskih udžbenika i brošura Titovim stazama revolucije doslovce preuzeti u njihove programe. Uz međunarodno političke teme uobičajene za lijevi aktivizam (Palestina, kolonijalizam, siromaštvo, marginalne skupine, imigracija itd.) u ovim se programima spominju sadržaji u kojima se obrađuju zločini NDH, divi se antifašističkim spomenicima, slavi partizanske ilegalce, revoluciju, samoupravljanje, Lenjina, NOB, uspjehe socijalizma, nesvrstanost, Tita, klasnu borbu Jugoslavena, Sutjesku, navodi se parole (Tvornice radnicima) a tu su i intervjui s "velikanima" (npr. Budimir Lončar). Čitava menažerija propale države brižljivom je medijskom operacijom, iz statusa jugorežimskog otpada uzdignuta na razinu "zabranjenog sjećanja", u svrhu oživljavanja kojeg su organizirani navodno subverzivni festivali.

Realno, spomenute teme jesu subverzivne ali ne samo spram hrvatske države, nego spram ljudskosti i zdravog razuma. Kako drukčije pojmiti slavljenje zločinačke tradicije započete najmasovnijim pokoljem u hrvatskoj povijesti (onim bleiburškim, iako ni ratni partizanski pokolji nisu za podcijeniti), nastavljene etničkim čišćenjem Nijemaca, Talijana, užasnom represijom nad neistomišljenicima, jednopartijskom diktaturom, kultom ličnosti doživotnog predsjednika, udbaškim ubojstvima u inozemstvu itd? Budući da navedeni festivali ove zločine negiraju ili ih opravdavaju, odnosno slave sustav koji je desetljećima zatirao ljudska prava, ti bi skupovi u javnosti trebali biti prikazani kao sramni i skandalozni. Nasuprot tomu, čitavo ovo morbidno izrugivanje ljudskosti u našim je glavnim glasilima proglašeno vrhuncem humanizma i demokracije, što svjedoči o prevladavajućem duhu jugofilnog svjetonazorskog cinizma koji stalno govori o potrebi suočavanja s prošlošću, ali pri tomu podrazumijeva da je taj ponižavajući proces namijenjen samo "rvackim" opcijama. Ovakva selektivna nekultura sjećanja jedna je od najopasnijih pojava hrvatskog kulturnog i političkog života i nije ograničena samo na falš festivale radikalne jugo ljevice. I ostale ustanove hrvatskog kulturnog života (Muzej suvremene umjetnosti, Galerija Forum, Lauba) postavljaju sadržaje koji bi pristajali bivšem Muzeju revolucije, a ne kulturnim ustanovama samostalne hrvatske države. Čitava glavnostrujaška "hrvatska" kultura je "na liniji", tj. čvrsto na Titovim stazama revolucije.

S obzirom da u titoističkoj tradiciji ne vide ništa sporno, kulturnjacima bi bilo dobro predočiti njihovoj nekulturi sjećanja zrcalni, ekvivalentni skup proustaške strane, na kojem bi se slavilo Pavelića kao borca protiv velikosrpstva i komunističkog totalitarizma, isticalo njegovo zalaganje za multikonfesionalnu ravnopravnost katolika i muslimana, ponosno klicalo 10. travnju, tvrdilo da su žrtve ustaškog Jasenovca i ostalih logora tek stradalnici koji su zaslužili ono što im se dogodilo, tj smrt, govorilo o epohalnom značaju ustaške ofenzive na Kozaru, pohvalno predstavljalo Mein Kampf, žalovalo nad rušenjem (ionako malobrojnih) spomenika NDH 1945. godine, slavilo "ustaške junake" i podizalo spomenike ustaškom pokretu i "velikanima" poput Luburića...

Takav proustaški festival zamišljen na predlošku neojugoslavenskih "falševa" u stvarnosti je nemoguć, a u smislu prosvjećenja titoističkih dogmata vjerojatno i nekoristan. Jer teško je vjerovati da bi, na primjeru sadržaja tog imaginarnog skupa, jugoslavenski neinteligenti uspjeli shvatiti mračni karakter svojih kultur-političkih divljanja. Ali zgodno je barem ocrtati kako bi uistinu izgledala ustašizacija koju pristaše bivšeg režima zazivaju otkako su izgubili voljenu državu.

Dok nacionalne političke opcije, da parafraziram Škorinu Domovinu i dalje imaju samo "nogomet, Hajduk i Dinamo", jugofili grade (ne)kulturu i kroz svoje ju medije i državne (!) institucije mrskog hrvatskog predznaka, šire u javni prostor. Kako mi s hrvatske strane medije i vlastitu kulturu već desetljećima imamo tek u zametku a hrvatskom se državom i dalje ne znamo koristiti, teško da ćemo se maknuti s margine na koju su nas opet gurnuli isti oni koji su nas tamo stavili 1945. Upravljanje državom je proces koji se svladava dugo, a za razliku od "antifašista", mi smo tu već desetljećima na početku.

Egon Kraljević