„Ki bi da bi“ povijest

Brojni nas i u javnosti sveprisutni neojugoslavenski komentatori neprekidno uvjeravaju kako bez pobjede komunističkih partizana ne bi bilo današnje Hrvatske. Neki čak poput Tvrtka Jakovine tvrde da bi Hrvati, da nije bilo Tita i Partije, 1945. doživjeli četnički genocid, kao da je onaj partizanski, koji se zaista dogodio pod imenom Bleiburga, „bolji“ od pretpostavljenih četničkih poratnih pokolja. Nakon takvih riječi čovjeku dođe da Bleiburg slavi, umjesto što ga se komemorira.

Nedavno se takvim pokušajima „ki bi da bi“ povijesti, koji izgledaju poput objava Babe Vange, ali okrenutih prošlosti, a ne predviđanjima budućnosti, pridružio i Neven Budak, stručnjak za hrvatsku povijest srednjeg vijeka. Devedesetih je godina prošlog stoljeća u krugovima zaposlenika Filozofskog fakulteta u Zagrebu bio poznat i kao jedan od „7 sekretara SKOJ-a“, što je jasna aluzija na neojugoslavensku ideološku orijentaciju navedenog profesora (bio je posljednji sekretar partijske organizacije na zagrebačkom filozofskom) i još šestorice mu, tada mladih i perspektivnih kolega s katedre za povijest.

Budak tvrdi da bez partizanije ne bi bilo današnje Hrvatske, jer bi bez njih svu vlast u zemlji prigrabili velikosrbi i njihovi četnici koji su do 1943. uživali savezničku potporu. Bi li bilo baš tako?

Podsjetimo, četnici su uživali potporu jer se vjerovalo da se oni bore protiv okupatora, a tu su podršku izgubili jer su, tvrde neojugoslaveni, saveznici shvatili da se jedino partizani bore protiv nacifašista. No pitanje je, ne bi li oni to shvatili i bez partizanske borbe? Jer do Londona su, a i do Washingtona, preko hrvatskih kanala i HSS-ovih članova izbjegličke vlade, stizale i drukčije vijesti, poput one da se četnici, osim rijetkih epizoda s početka rata, ne bore protiv Sila Osovine, nego se drže po strani, čekajući povoljnije vrijeme da se uključe u rat. To, uzgred, uopće ne bi bila loša taktika, dapače, primjenjivali su je i drugi Nijemcima neskloni pokreti diljem Europe koji su željeli izbjeći represalije kao reakciju na napade na njemačku vojsku. Jedini problem jest u tomu što su četnici bili počinitelji najvećih pokolja nad nesrbima u Drugom svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije.  

Prema tomu, u slučaju da partizana nije bilo ili da su tijekom rata poraženi, pobjedničke sile ionako bi doznale za vojnu beskorisnost četnika, a zasigurno bi bile informirane i o njihovim brojnim pokoljima. Zašto, unatoč svemu navedenom, Budak (a i brojni drugi) pretpostavljaju da bi se u poratnom političkom životu u kojem ne bi sudjelovala KPJ, saveznici oslonili isključivo na (veliko)srpske dijelove izbjegličke vlade, a ne bi uzeli u obzir i hrvatske članove poput npr. Juraja Krnjevića? U prilog njihovim tvrdnjama ne služi ni činjenica da su Britanci na čelo jugoslavenske vlade u izbjeglištvu u odlučujućim trenutcima pred kraj rata i to na izričito Churchilovo traženje (koji je time želio otupiti oštricu velikosrpstva), 1944. postavili HSS-ova Ivana Šubašića, bana predratne Banovine Hrvatske. Važno je napomenuti i da je preduvjet za to imenovanje bila smjena Draže Mihailovića s mjesta ministra obrane u jugoslavenskoj vladi.

Navedenim kadroviranjima Britanci su htjeli dobiti umjerenu jugoslavensku vlast koja će se znati nositi s poratnim traumama jedne etnički vrlo komplicirane zemlje. Konačno na njihov je poticaj 1939. stvorena i predratna Banovina Hrvatska s namjerom da se razbijanjem jugoslavenskog centralizma i unitarizma i političkim preustrojem iznutra, pokuša učvrstiti jugoslavensku državu. Svi argumenti govore u prilog da su nakon Drugog svjetskog rata saveznici predvođeni Ujedinjenim Kraljevstvom bili na istom tragu i da su tražili rješenje koje će donijeti mir Jugoslaviji i koje će tu državu učiniti funkcionalnom i upravljivom te kao takvom  njihovom pouzdanom saveznicom  Protežiranjem velikosrba to se nije moglo postići, što je Churchillu bilo jasno još iz iskustva Kraljevine Jugoslavije. Prema tomu zapadnim saveznicima nije padalo na pamet igrati na kartu političkog velikosrpstva kako veli Budak, ili otvorenog  genocida, kako veli Jakovina.

Egon Kraljević