Bojan Glavašević i koncept nacije

Mađarski politolog Istvan Bibo u svom je odličnom djelu "Bijeda istočnoeuropskih malih država", iz 1946. godine, izrekao misao koja - prema suvremenim, već nekoliko desetljeća prevladavajućim tumačenjima o naciji kao izmišljenoj tovrevini - zvuči prilično staromodno. Suosjećajući sa sudbinom potlačenih naroda, napisao je da su ih velevlasti koje su njima upravljale, "lišavale najboljih sinova" na način da su "nudile karijeru najdarovitijima, a tamnicu i vješala najpravednijima".

Riječi su to koje savršeno oslikavaju hrvatsku povijest, ali i današnji trenutak, jer Hrvatska, unatoč tomu što je postala samostalna i dalje "nije svoja", odnosno naša. Više nas ne tlače stranci, nego vlastita odnarođena elita koja je u vrijeme dviju Jugoslavija odabrala put karijere, odnosno neprimjetne jugoslavenske asimilacije. Neprimjetne stoga što je jezična sličnost štokavskih govora omogućavala lagano, ponekad gotovo nesvjesno "proklizavanje" u novi južnoslavenski identitet, što nije bilo moguće u slučaju talijanizacije, mađarizacije ili germanizacije koje nisu nastupale sa srodne jezične osnove.

JugoslavijaČinjenica da je Hrvatska u okviru bivše Jugoslavije, s jedne strane faktički bila uvjerljivo najjugoslavenskija republika (prema popisu iz 1981. Jugoslavenima se u Hrvatskoj deklariralo 8,24% njezina stanovništva, čime je nadmašila čak i nacionalno mješovitu BiH!), dok ju je s druge strane režim smatrao leglom šovinizma, zorno svjedoči, kako Bojan Glavasevic3o uspješnosti jugo asimilacijskog modela, tako i o hrvatskom položaju u toj zemlji. Položaju koji je unatoč odustajanju znatnog broja Hrvata od vlastitog identiteta i dalje bio jadan.Činjenica da je Hrvatska u okviru bivše Jugoslavije, s jedne strane faktički bila uvjerljivo najjugoslavenskija republika (prema popisu iz 1981. Jugoslavenima se u Hrvatskoj deklariralo 8,24% njezina stanovništva, čime je nadmašila čak i nacionalno mješovitu BiH!), dok ju je s druge strane režim smatrao leglom šovinizma, zorno svjedoči, kako o uspješnosti jugo asimilacijskog modela, tako i o hrvatskom položaju u toj zemlji. Položaju koji je unatoč odustajanju znatnog broja Hrvata od vlastitog identiteta i dalje bio jadan.

Sumnjičavost prema hrvatskom jeziku, katoličkoj vjeri kao razlikovnom elementu hrvatskog identiteta, "nacionalističkim" povijesnim ličnostima poput Nikole Šubića Zrinskog ili Ante Starčevića za koje se smatralo da potkopavaju jugoslavensko jedinstvo, sve su to elementi službene ideologije kojom se u ime jačanja Jugoslavije uspješno tanjilo, a i danas se sličnim sredstvima nagriza osnovu hrvatskog identiteta. Jugoslavenski se odnos prema hrvatstvu najkraće može definirati kao potpuni zazor spram svega što ima hrvatski nacionalni predznak.

Bojan Glavašević, sin legendarnog vukovarskog novinara Siniše, posljednja je osoba za koju biste pretpostavili da će usvojiti upravo opisane vrijednosti, no stvari stoje upravo tako. Mladi Glavašević se doduše ne poziva na Jugoslaviju, ali obrušavajući se na sam koncept nacije (pri čemu se gotovo isključivo obračunava s "hrvatskim nacionalizmom"), vjerojatno potpuno nesvjesno, prakticira za Jugoslaviju karakterističan pandurski odnos spram hrvatskog naroda.

Izjednačavanje krivnje - politika ministarstva branitelja?

Kao i ostali koji naciju smatraju prevladanim konceptom i on bi se okrenuo budućnosti, a strane mu međunacionalne razmirice, prevladao bi izjednačavanjem krivnje ili isključivim optuživanjem hrvatske strane. Nadahnut protunacionalnim univerzalizmom, o žrtvama ratova iz devedesetih za Radio Slobodnu Evropu kaže: "Kada ga bacite u masovnu grobnicu, čovjek ostaje lišen svega osim pripadnosti ljudskom rodu. Svi ubijeni u ovom prokletom ratu su žrtve, nebitno s koje strane." U istom intervjuu Glavašević dodaje da je vrijeme da se "osvijestimo, i prestanemo prebrojavati leševe s 'naše' i 'njihove' strane".

Iako navedeno zvuči jako humano (svi smo ljudi, svi smo žrtve, pomirimo se), u ovakvom se rezoniranju kriju dvije neprihvatljive stvari. Prva je izjednačavanje krivnje svih strana koje su sudjelovale u ratovima koje je za svrhu uspostave Velike Srbije, vodio Beograd. Potpuno je neprihvatljivo, amnestirati pokretače rata i počinitelje najgorih zločina, kao što je to za uzvišenu svrhu međunacionalnog pomirenja, učinio Glavašević.

Druga pogrješka je činjenične naravi i odnosi se na zaključak da su svi ubijeni "lišeni svega osim pripadnosti ljudskom rodu", kojim se pokušava izvući efektna poanta, ali se istovremeno zamagljuje bit problema. Glavašević bi morao biti svjestan da ni njegov otac ni ostale žrtve srpskog terora, nisu u smrt otjerane zbog apstraktne "pripadnosti ljudskom rodu". Naprotiv, likvidirani su zato što u obrani vlastitog života od ničim izazvane srpske agresije nisu imali drugog izbora nego pridružiti se hrvatskoj obrani, ili se pokušati uteći zaštiti hrvatskih snaga.

ObjašnjenjeIako pobijeni najčešće nisu mnogo marili ni za vlastitu, ni za nacionalnu pripadnost svojih susjeda, upravo je činjenica da su rođenjem bili Hrvati, njihovim egzekutorima predstavljala dovoljan razlog za likvidaciju. Njihova je smrt, dakle, posljedica protuhrvatske mržnje, što je činjenica koja se gubi u Glavaševićevu patetičnom i "razvodnjenom" objašnjenju.Iako pobijeni najčešće nisu mnogo marili ni za vlastitu, ni za nacionalnu pripadnost svojih susjeda, upravo je činjenica da su rođenjem bili Hrvati, njihovim egzekutorima predstavljala dovoljan razlog za likvidaciju. Njihova je smrt, dakle, posljedica protuhrvatske mržnje, što je činjenica koja se gubi u Glavaševićevu patetičnom i "razvodnjenom" objašnjenju.

Biti svjestan toga da su svi ljudi braća je plemenito, ali loše je univerzalizmom na silu zaglađivati razlike između zločinca i žrtve. To što su nakon srpskog započinjanja rata u zločinima protusrpskih snaga stradali i Srbi, žalosna je činjenica koju nitko ne negira. No spoznaja o tim zlodjelima nas ne bi smjela odvesti do zaključka o paušalnoj krivici "nacionalista" za rat, čemu smjera Glavašević.

Isti je pristup Glavaševića odveo u još veću grješku pri razmatranju aktualnih političkih prijepora u Vukovaru. Mlađahni pomoćnik ministra branitelja vukovarskom Stožeru zamjera da inicijativom za zabranu ćirilice u Vukovaru, nastoje poništiti, ni manje ni više, nego vukovarsku povijest karaktertističnu po tomu što je do "početka ratnih sukoba u njemu (Vukovaru, op. E.K.) mirno živjelo dvadesetak nacionalnih manjina" (iz intervjua B. Glavaševića Dragi Pilselu).

TraumeŠto se današnjeg stanja tiče, Stožer i svi koji iza njega stoje, ne mogu poput nacionalno neosjetljivih Glavaševića i šefa mu Matića, hladno prijeći preko svega i "okrenuti se budućnosti". Oni su traumatizirani ratnim užasima, oni trpe poniženja srećući abolirane susjede koji su ih prokazivali, silovali... Konačno oni su svjesni i agresivnih poruka najviših državnih dužnosnika zemlje koja ih je napala, poput one upućene s najviše razine tamošnje vlasti, da je "Vukovar srpski grad".Navedeno je shvaćanje još jedna posljedica Glavaševićeva anacionalnog pristupa koji dijelom nužno vodi niveliranju krivice, dok drugim dijelom odgovornost za probleme prebacuje isključivo na hrvatsku stranu. Po tom su shvaćanju hrvatski i srpski nacionalisti u Hrvatskoj i Vukovaru razorili temelje idiličnog suživota u Jugoslaviji, što hrvatski nacionalisti danas nastavljaju inicijativom za zabranu ćirilice u gradu na Dunavu.

Ovakvo objašnjenje međutim nema veze ni s predratnim, ni s ratnim, a ni s poratnim zbivanjima u Vukovaru. Za vrijeme Jugoslavije međunacionalni problemi nisu bili riješeni, nego na silu "podmeteni pod tepih", a rat nije izazvao HDZ i Tomislav Merčep, nego projekt Velike Srbije.

Što se današnjeg stanja tiče, Stožer i svi koji iza njega stoje, ne mogu poput nacionalno neosjetljivih Glavaševića i šefa mu Matića, hladno prijeći preko svega i "okrenuti se budućnosti". Oni su traumatizirani ratnim užasima, oni trpe poniženja srećući abolirane susjede koji su ih prokazivali, silovali... Konačno oni su svjesni i agresivnih poruka najviših državnih dužnosnika zemlje koja ih je napala, poput one upućene s najviše razine tamošnje vlasti, da je "Vukovar srpski grad".

Zbog svega toga traže razumljivi oprez u primjeni Zakona o pravima nacionalnih manjina. Ekstremizma srpske strane svjestan je i Glavašević koji je u navedenom interjvuu Pilselu nabrojao da se u Vukovaru mogu "redovito čuti pjesme koje veličaju ne samo četništvo nego i pokolj u Srebrenici i Vukovaru, na nekim nadgrobnim spomenicima nalazi se ikonografija četničkoga pokreta i stihovi koji veličaju velikosrpsku ideologiju..." No ni te ga spoznaje nisu odvratile od promašenog zaključka da je za sadašnje vukovarske probleme odgovoran Stožer.

Sve navedeno, ali i ranije zabilježena neosjetljivost Glavaševića i šefa mu Matića na ispade pojedinaca iz redova sadašnje vlasti - primjerice na uvrjedu Vesne Pusić koja je, kao uvjet da zavrijede njezinu pozornost, silovanim Vukovarkama poručila da trebaju sudjelovati u Gay Prideu - jasno svjedoče da su obojica pogrješni ljudi na pogrješnu mjestu.

Duhovno janjičarstvo Bojana Glavaševića

Posljednji Glavaševićev ispad kada se na Documentinoj tribini u Vukovaru pojavio u trenirci i izjavio da treba "istražiti zašto velika većina hrvatskih branitelja i civila koji su prošli Domovinski rat boluje od niza malignih oboljenja i PTSP-a, a riječ je o populaciji koja je pobijedila u ratu i ostvarila brojna zakonska prava, dok populacija koja je bila na strani tzv. Krajine i izgubila rat, nema prava, ali ni PTSP", pokazuje da pomoćnik ministra ili ništa ne razumije (što je manje vjerojatno), ili počinje gubiti živce , pa se grubo počinje obračunavati s dijelom svojih sugrađana, koje bi po funkciji koju obavlja, trebao predstavljati. U prilog potonjem svjedoči njegova cinična facebook reakcija na smrt Nevenke Topalušić, što je popratio riječima: "Slatko je i lijepo za domovinu umrijeti"

U jednom od svojih tekstova o Vukovaru, Siniša Glavašević je s ljubavlju pisao o onima koji su svoj novac, umjesto na odlazak iz vukovarskog pakla, još davno prije rata potrošili družeći se s prijateljima (nehrvatima i Hrvatima), s kojima su potom "čekali svanuća na hrvatskim barikadama". Za sina mu Bojana, te su barikade postale nacionalističke, on, koji je akademsku karijeru započeo kao asistent Milorada Pupovca, na zagrebačkom filozofskom fakultetu nije stekao samo znanja, nego je, poput mnogih povodljivih mladih ljudi, prihvatio i tamo prevladavajući mentalitet.

Imajući u vidu opreku između između pravednosti - zalaganje za koju je pripadnike malih naroda često vodilo na vješala - i karijere, koju sam citirajući Istvana Biboa postavio na početku ovog teksta, reklo bi se da je mlađi Glavašević izabrao karijeru. On sam bi vjerojatno, Bibovu dilemu odbacio kao patetičnu i izmišljenu, kao što su, po njemu i sličnima, izmišljene i lažne i same nacije i sve što je u vezi s njima.

Egon Kraljević