HDZ i HSLS

Nedavno potpisivanje sporazuma o predizbornoj suradnji između HDZ-a i HSLS-a, iznenađuje ne samo zbog upitne svrsishodnosti suradnje s "ostatcima ostataka" nekad značajne liberalne stranke, nego prije svega ima li se na umu povijesni put novog koalicijskog partnera. HSLS je, u vrijeme svoje najveće popularnosti devedesetih godina prošlog stoljeća, slovio za, s jedne strane stranku koja je neupitno domoljubna a nije "lopovska" kao HDZ, a s druge ga je strane istodobno pratio i glas istinski demokratske oporbe, za razliku od SDP-a koji se (ispravno) smatralo jezgrom nereformiranih Jugoslavena.

Za ilustraciju njihova pokušaja otklona od ljevice i desnice, dovoljno je navesti da su Budišini i Gotovčevi liberali na svom 8. saboru usvojili Deklaraciju o idejnom i političkom otklonu od obaju totalitarizama 20. stoljeća - dokument koji bi da je postao šire prihvaćen, spriječio nastanak najvažnijeg hrvatskog problema, raskola na liniji crni - crveni.

Ljevičarsko razvaljivanje HSLS-a

Pitanje je međutim, koliko ova medijski oblikovana slika HSLS-a odgovara stvarnosti, a u kojoj je mjeri ona proizvod, prema Hrvatskoj ne baš prijateljskih JugoslaveniOko liberala su se okupljali, kako oni koji su bili samo u oporbi spram nekih postupaka tadašnje hrvatske vlasti, tako i oni čije je nezadovoljstvo bilo puno dublje i sezalo sve do ogorčenosti zbog HDZ-ova jasnog otklona od jugoslavenske države. Kako potonji - u vrijeme kad su sjećanja na krvavu agresiju vođenu u ime jugoslavenstva/velikosrpstva još bila svježa - nisu mogli otvoreno iskazati svoje frustracije, odlučili su se priključiti, državotvorno naizgled neupitnom, liberalnom "drukanju" protiv Tuđmana. U stvarnosti pripremali su teren za jugoslavensku rekonkvistu.struktura infiltriranih u tu stranku i oko nje, koje su vukle konce iz pozadine, pristajući pri tomu i na taktičke ustupke vidljive u spomenutoj Deklaraciji. HSLS je, naime, bio svojevrsni ispušni ventil vrlo raznolikog spektra onovremenih političkih nezadovoljstava.

Oko liberala su se okupljali, kako oni koji su bili samo u oporbi spram nekih postupaka tadašnje hrvatske vlasti, tako i oni čije je nezadovoljstvo bilo puno dublje i sezalo sve do ogorčenosti zbog HDZ-ova jasnog otklona od jugoslavenske države. Kako potonji - u vrijeme kad su sjećanja na krvavu agresiju vođenu u ime jugoslavenstva/velikosrpstva još bila svježa - nisu mogli otvoreno iskazati svoje frustracije, odlučili su se priključiti, državotvorno naizgled neupitnom, liberalnom "drukanju" protiv Tuđmana. U stvarnosti pripremali su teren za jugoslavensku rekonkvistu.

Upravo takvi su Budišu i društvo "navukli" na "trećejanuarsku" koaliciju čime su dobili hrvatstvom urešeni "smokvin list" za prikrivanje svojih pravih političkih nakana. Ostalo je povijest: HSLS su potom, da se izrazim partijskim rječnikom, "diferencirali" na "pošteni" i "nacionalistički" dio (koji je, što izbačen iz stranke, što marginaliziran), te nakon niza cijepanja na manje strančice, gotovo u cijelosti rastrojili. Ostatak HSLS-a je u skladu s novim političkim vjetrovima, navedenu, potencijalno dalekosežnu Deklaraciju o otklonu od obaju totalitarizama, odbacio kao neprimjerenu i revizionističku.

Prihvaćajući komunističko naslijeđe kao "dobri" totalitarizam, uništili su svaku mogućnost za uspostavu autohtonog liberalizma koji ne bi bio suprotstavljen hrvatskoj državi, pa su taj politički prostor u Hrvatskoj, uz temeljito "denacionalizirani" ostatak HSLS-a, popunili još i Pusićkini HNS-ovci. Kako je ovdašnja socijaldemokracija otprije, točnije oduvijek, pupčanom vrpcom vezana za Jugoslaviju i komunizam, došli smo do toga da određen broj ljudi koji imaju jugoslavenstvom nezagađena liberalna ili socijaldemokratska uvjerenja, nema svoje političke predstavnike.

Lijevo i desno u Hrvatskoj

Hrvatstvo je tako danas ograničeno konzervativnim političkom okvirom i ugurano u, za tu političku opciju pripremljeni, kalup "natražnjaštva". Nasuprot tomu, liberalizam i socijaldemokracija u Hrvatskoj postavljeni su na, PodjelaStoga podjela na ljevicu i desnicu u Hrvatskoj ne podrazumijeva samo ideološke razlike, nego krije duboki identitetski rascjep. Na desnoj su strani oni koji ne podrazumijevaju da u samom hrvatskom nacionalnom određenju ima nečega sumnjivog. S lijeve pak strane, prevladavaju oni kod kojih je višestoljetna podložnost Hrvatske stranim centrima moći usadila podložnički mentalitet.spram hrvatskog identiteta vrlo kritičnu anacionalnu ili protunacionalnu (jugoslavensku) osnovu, iako takav odnos prema nacionalnom nije nužna odlika navedenih ideologija (u drugim državama postoje npr "desni liberali", svjetonazorski bliski pučkim strankama desnog centra).

Zahvaljujući takvom karakteru ovdašnje političke scene, mala država poput naše, podijeljena je ne samo ideološki (na konzervativce, narodnjake, liberale, socijaldemokrate) kao što je to slučaj u drugim zemljama, nego i identitetski i to upravo crtom velikih svjetonazorskih podjela (na "konzervativno" hrvatstvo i liberalno/socijaldemokratsko neojugoslavenstvo). Naš nesretni nacionalni identitet, umjesto da kao drugdje bude temelj koji će ujedinjavati svjetonazorske različitosti unutar jednog naroda, postao je glavnom razdjelnicom na kojoj "puca" današnje hrvatsko društvo.

Stoga podjela na ljevicu i desnicu u Hrvatskoj ne podrazumijeva samo ideološke razlike, nego krije duboki identitetski rascjep. Na desnoj su strani oni koji ne podrazumijevaju da u samom hrvatskom nacionalnom određenju ima nečega sumnjivog. S lijeve pak strane, prevladavaju oni kod kojih je višestoljetna podložnost Hrvatske stranim centrima moći usadila podložnički mentalitet.

Oni su prihvatili protuhrvatska omalovažavanja koja su, da bi osnažili svoju vlast i lakše potčinili Hrvate, širili strani gospodari naših prostora. Po tim uvjerenjima koja se uporno prenose obiteljskom predajom ili što je još žalosnije djelovanjem obrazovnih institucija i javnih glasila, hrvatstvo je po sebi bezvrijedno, čak loše, i treba ga se stidjeti ili barem biti ravnodušan prema njemu.

Može li hrvatstvo dobiti i svoj liberalni izraz?

Davno je rečeno da se sav novac ne smije držati u jednoj košari. Iz istog razloga nije dobro ni da se hrvatsku političku opciju vezuje isključivo uz konzervativizam, s obzirom da to otvara mogućnost njezina svođenja na negativni stereotip "konzervativnog natražnjaštva", nakon čega ju je lakše politički "odstrijeliti". Koliko je jugofilima stalo do zadržavanja takvoga stanja, vidljivo je iz toga što su, nakon sklapanja pakta s HDZ-om,

HSLS-ovce optužili da su postali "naci-liberali", čime su jasno poručili da neće tolerirati prelazak hrvatstva na liberalni prostor koji je po njima rezerviran isključivo za njihove, anacionalne pulene.

Karamarkov sporazum s HSLS-om predstavlja svojevrstan pokušaj širenja svjetonazorske osnove hrvatstva prelaskom na liberalni teritorij. Iako u određenim pitanjima (npr. o pobačaju ili gay brakovima) ne bi mogli postići konsenzus, konzervativci i liberali koji ne bi bili opterećeni protuhrvatskim kompleksom bi zasigurno mogli surađivati u nekim bitnim stvarima od nacionalnog interesa, kao što je npr. spomenuti odnos prema dvama totalitarizmima. Pitanje je međutim koja je svrha koaliranja s ostatcima stranke koja je napuštanjem platforme jednakog otklona od obaju totalitarizama i priklanjanjem jugofilnoj ljevici, izravno odgovorna za to što je liberalizam u Hrvatskoj postao sinonim za anacionalnu/ antinacionalnu ideologiju?

Egon Kraljević