Izjava umirovljenoga američkog veleposlanika Williama Montgomeryja kako se stanje na Balkanu može popraviti tek nakon što bi se Republici Srpskoj omogućilo pravo da na temelju referenduma odluči, želi li ostati u sastavu Bosne i Hercegovine, uzbunila je ponajprije bosanske unitariste, a Montgomeryjeve izjave nisu dobro primljene ni u zagrebačkim regionalističkim krugovima, čiji se politički nositelji još uvijek ne mogu pomiriti s činjenicom da je Hrvatska, nakon ulaska u NATO savez, definitivno napustila zapadnobalkansku zajednicu, koju su joj uporno nametala neka europska središta moći. Reakcije bosanskih unitarista uglavnom su se svodile na optužbu kako Montgomery svojim istupom ponovno izaziva rat, dok su njihovi zagrebački istomišljenici tek bili zabrinuti zbog mogućega urušavanja strukture regionalnoga povezivanja.

Političari iz Republike Srpske znatiželjno su i bez ozbiljna komentara primili na znanje Montgomeryjeve prijedloge. U izvornom tekstu objavljenu u The New ok Timesu, Montgomery ne spominje položaj hercegbosanskih Hrvata, ali je u izjavi zagrebačkim novinama, napomenuo, kako bi zbog jednakopravnosti, u slučaju opstanka Bosne i Hercegovine, i hrvatski narod trebao dobiti svoj entitet. Bez obzira na to kako na Montgomeryjeva stajališta gledali političari iz bliskoga ili daljeg okruženja, Amerikančeva je izjava, nakon višegodišnje demonizacije hercegbosanskih Hrvata, a koja se posebice razvila u medijsko-političkim krugovima Republike Hrvatske, prvo je međunarodno upozorenje na nepodnošljiv položaj hrvatskoga naroda u muslimansko-hrvatskoj Federaciji.

Bez obzira na stajališta svojih političara, Montgomeryjeve će riječi s posebnim oduševljenjem prihvatiti hercegbosanski Hrvati. Nije, naime, tajna, a to ne treba više ni skrivati, da je zagrebačka vlast, usredotočena na podjelu moći između dva gradska brijega, vodila posljednjih desetak godina politike prema Hrvatima u BiH, uglavnom oponašajući austro-ugarski predložak iz 19. stoljeća. Diktator s Pantovčaka se uživio u ulogu Benjamina Kalaya te je, kao i on, na račun Hrvata i Srba u BiH, oslonivši se na muslimane, pokušavao je stvoriti umjetnu bošnjačku, odnosno bosansku naciju. S Markova trga, uostalom kao i nekad iz Beča, vlade su, izbjegavajući pitanje nacionalnih prava, imale tek stanovito razumijevanje za bosanske katolike, kojima su čak pružale i neku novčanu pomoć u izgradnji crkava. Zahvaljujući takvim politikama, hrvatski je narod na području spomenute Federacije, najprije izgubio minimalnu županijsku autonomiju, a potom pravo školovanja djece na hrvatskom jeziku te na kraju i bez prava na javnu komunikaciju. Ovako se nasilje nad cijelim jednim narodom ne pamti još od osmanlijskoga doba, kad su unatoč skučenim uvjetima Hrvati tiskali svoje knjige vlastitim jezikom i pismom.

Zanimljivo je podsjetiti kako su se u gotovo četiri stoljeća osmanske okupacije, zasebno i bez međusobne komunikacije, potpuno samostalno razvijale tri različite kulture – muslimanskoturska, srpskopravoslavna i hrvatskokatolička. Današnje unitarsitičko nasilje, koje posebno pogađa hercegbosanske Hrvate, htjelo nasilnom kulturacijom ponajprije poništiti međusobne razlike, a višestoljetnu hrvatsku kulturnu samobitnost, svesti pod bosanski nazivnik. Premda nisu dio službene politike, Montgomeryjeve izjave nisu tek puste želje otpisana diplomata, a s obzirom na mjesto gdje su objavljene, imaju i svoju međunarodnu protežnost. Zato se ozbiljni političari, a posebice oni iz reda hrvatskoga naroda ne bi trebali osvrtati na površne komentare regionalističkih medija. Oni bi se trebali usredotočiti na znakove vremena jer u protivnom, Hrvati bi mogli, kao i u ratu postati žrtva muslimanskih političkih neuspjeha sa Srbima. U tom slučaju, zajamčen im je siguran nestanak, unatoč tomu što su jedina autohtona nacionalna zajednica u BiH.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo

{mxc}