Povratak duha Vuka Karadžića

Sedmogodišnji proces tzv. približavanja Europskoj uniji nije oduzeo Republici Hrvatskoj samo znatan dio nacionalne suverenosti, koju unatoč integraciji u Europsku uniju nije izgubila ni jedna ozbiljna država. Naprotiv, otvarajući se prema orijentu, hrvatska je politika namjesto toliko žuđena ulaska u zajednicu zapadnih država, smjer svoga puta okrenula u balkanske integracije i počela povratak u zajednicu iz koje je netom krvavo izašla.

Gubitak vlasništva nad domaćim bankama, telekomom, medijima, prehrambenom industrijom i nizom ugostiteljskih kompleksa na jadranskoj obali gurnuo je Hrvatsku u zajednicu zemalja čiji je bruto društveni proizvod veći gotovo od skupnoga BDP-a zemalja koje su uključene u SECP. Dok Slovenija, odnosno EU na granici s Hrvatskom ruši sve mostove i gradi svojevrsnu maginot liniju, učvršćujući tako zatvoreno društvo, po naputcima svojih bruxelleskih gospodara, Hrvatska je dužna u okruženju svima otvarati vrata.

Istodobno dok Europska unija priprema zakone kojima će stranim kompanijama iz izvaneuropskih zemalja zabraniti kupovinu udjela u energetskom sustavu, Hrvatska se već ugnijezdila u balkansku energetsku mrežu čija se privatizacija, nakon prodaje INA-e također može vrlo brzo očekivati. Politički okvir kao i sjedište buduće zajednice, nakon višegodišnje medijske ujdurme gotovo je nezapaženo stvoren.

Boja novca kojim se iz Beograda pokušavaju zauzeti ključni gospodarski sustavi na zamišljenim granicama velike Srbije, čak i uz potporu domaće političke elite, koja svoju kukavštinu skriva iza parola o kapitalu koji ne pozna nacije, sve snažnije zauzima maha. Kao pomoć za što brže balkansko ujednačavanje potiče se osnivanje zajedničkih športskih liga, a sustavnim potiskivanjem hrvatske etnoglazbe, širom je otvoren put srpskom folku, koji ni u najcrnjim danima jugoslavenske okupacije nije imao znatnijega ugleda u Hrvatskoj.

Razina hrvatskoga jezika dosegnuta standardizacijom tijekom zadnjega desetljeća prošlog stoljeća gotovo je poništena, a svakodnevnim nicanjem novih pravopisa, u već gotovo uređeni sustav unesena je potpuna anarhija. Nakon rujna, kad Beograd ratificira sporazum o slobodnoj trgovini, hrvatsko će tržište knjiga zapljusnuti jeftina pučka literatura, koja je još tijekom jugokomunističkoga režima, u duhu Vuka Karadžića pokušavala shvaćanja srpskoga jezika pomicati što dalje na zapad.

Posebnu pak skrb o velikosrpskoj politici, kao instrumentu srbijanske države, na području Republike Hrvatske imat će Srpska pravoslavna crkva. Ona je doduše zbog svoje bezobzirne politike izgubila pozicije u Crnoj Gori, gdje je danas, s razlogom nekim njezinim episkopima zabranjen ulazak u tu državu. Jačanjem makedonske države, tamošnja će pravoslavna Crkva također potisnuti SPC, koja je tijekom dviju Jugoslavija bila uz vojsku i žandarmeriju glavni nositelj kolonijalne politike u toj zemlji.

Kako bi nadoknadila teritorijalne gubitke, svoj će sve intenzivniji rad usmjeravati prema zapadu, odnosno Hrvatskoj, gdje je nakon militantne politike tijekom devedesetih godina sad prešla u tzv. makarijsko stanje, kojim njezini ideolozi označavaju trenutačni pakt s neprijateljem sve do trenutka dok SPC ponovno ne ojača i preuzme dominaciju. Posljedice njezine prevlasti posebno su teško osjećali katolički narodi pod Osmanlijama, a vrhunac te politike uvijek je završavao, u vremenu prikladnim inačicama etničkoga čišćenja.

Ne baš davne najave stanovitih srbijanskih udruga, iza kojih između ostaloga stoji i beogradska vlada, te zahtjevi za teritorijalnom autonomijom Srba u Hrvatskoj i pozivi na primjenu tzv. plana Z 4 dobili su svoj nastavak u politici srpske manjine u Vukovaru, koja je prošlih dana na istaknutim mjestima u tom gradu ispisivala parole o zločinačkoj tvorevini "republici srpskoj krajini" i različitom instrumentariju mržnje, kojom je i osnovana.

Osude spomenutih parola, odnosno svojevrsna nastavka srpske agresivne politike u Hrvatskoj nisu se mogle pročitati ni u jednim domaćim novinama, a hrvatsku je javnost posebno zaprepastila šutnja srpskoga zastupnika u Hrvatskome saboru Milorada Pupovca i njegova društva, koje je inače vrlo grlato i u slučajevima kad se iza nekoga izgreda nad etničkim Srbinom uopće ne skriva narodnosno motiviran napadaj.

Porastu nesnošljivosti, jačanju srpskih frustracija koje se pretvaraju u isključivost prema hrvatskoj državi znatno doprinose međusobni obračuni na hrvatskoj1 političkoj pozornici, koji uvijek rezultiraju progonom, zatvaranjem ili pak javnim linčem ljudi posebno zaslužnih u obrani i stvaranju neovisne hrvatske države. Uz medije, kojima je vlasnik strani kapital, u trećejanuarskom razdoblju posebnu ulogu u ozloglašavanju hrvatske borbe za neovisnost ima javna, odnosno državna televizija, koja se financira ubiranjem "gledarine" od hrvatskih pretplatnika.

Ipak idilu oko brze uspostave nove Balkanije kvare tek dva neriješena balkanska pitanja - kosovsko i pitanje položaja hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Odlaskom Kosova iz sastava Srbije i formalno bi se počeo urušavati balkanski sustav na kojem su prisilno počivale obje Jugoslavije.

Rješenjem pak položaja Hrvata u BiH skršilo bi i zadnje iluzije o mogućnosti zajedničkoga života u jednoj državi. Doduše, tradicionalno bi neopreznim Hrvatima i tzv. zajednički hrvatsko-srpski prostor mogao postati stupica iz kojeg bi se onda mogli izvlačili sljedećih pola stoljeća!

Mate Kovačević
Fokus

{mxc}