Detalji

Objavljeno: 06. ožujka 2009.

Istarski razvod (Istarska knjiga granica ) s poluotoka Istre iz 1275., izvorno je napisan na tri jezika: hrvatskom na glagoljici, te latinskom i njemačkom. Njime se određuju granice između raznih vladara u Istri . Sačuvana je samo hrvatska glagoljaška inačica. Istarski razvod ima 53 stranice, i eksplicitno spominje hrvatsko ime 23 puta. Postoje talijanski i latinski prijevodi koji potječu iz 16. stoljeća, koji su zadržali hrvatska imena za mnoga mjesta, što dokazuje da su stanovništvo Istarskog zaleđa činili dominantno Hrvati. Po svojoj pravnoj i književnoj vrijednosti može se ubrojiti u najzanimljivije dokumente toga doba u Europi. U isto je vrijeme to najstariji međunarodni diplomatski dokument pisan hrvatskim jezikom. Ranije pisani dokumenti svjedoče o postojanju Hrvata u Istri od sedmog stoljeća. Pogledajte lijepu web stranicu o Istarskoj knjizi granica (Istrian Book of Boundaries ) londonske British Library.

Detalji

Objavljeno: 20. veljače 2009.

Postoje jasne naznake da je izvornik čuvenog povijesnog izvora Sclavorum Regnum, znanog kao Ljetopis popa Dukljanina i Hrvatska kronika, bio napisan na glagoljaškom pismu. Taj uistinu stari tekst predstavlja najstariji poznati historiografski rad o Hrvatima i ujedno je najstariji poznati književni tekst napisan hrvatskim jezikom. Jedan od najstarijih i najvažnijih hrvatskih pravnih dokumenata Vinodolski zakonik, vrlo različit od rimskog prava, napisan glagoljaškim pismom 1288. Uveo je instituciju svjedoka. Bio je jedinstven u Europi po tome što određuje moralnu zaštitu i nepovredivost žena. Vinodolski zakonik zabranjuje mučenje tijekom pravnih postupaka, i smatra se jednim od najvažnijih dokumenata u srednjovjekovnoj povijesti.

Detalji

Objavljeno: 13. veljače 2009.

Vrlo važan spomenik koji sadrži tekst napisan hrvatskim glagoljaškim pismom kamena je ploča - Baščanska ploča, koja potječe s kraja 11. stoljeća, i koja je otkrivena u crkvi Sv. Lucije u Jurandvoru, u blizini gradića Baške na otoku Krku. Na njoj je oko 400 glagoljaških slova (dimenzije ploče su otprilike 2m x 1m, i teži oko 800 kg)). Posebna važnost Baščanske ploče je u ove tri riječi uklesane u kamen: Zvonimir, hrvatski kralj.

Detalji

Objavljeno: 06. veljače 2009.

U povijesti hrvatskog jezika rabila su se tri pisma: 1. Hrvatska glagoljica, 2. Hrvatska ćirilica (bosančica), 3.Latinica Danas Hrvati rabe isključivo latinicu. Muslimani u Bosni i Hercegovini rabili su i arabicu. Zapravo se radilo o arapskom pismu kojim se pisalo na hrvatskom jeziku, i ta djela čine takozvanu Adjami ili Aljamiado književnost, slično kao i u Španjolskoj. Njeni početci u Hrvatskoj sežu u 15. stoljeće. Jedan od najstarijih tekstova je ljubavna pjesma nazvana Chirvat-türkisi (Hrvatska pjesma) iz 1588., koju je napisao izvjesni Mehmed.

Detalji

Objavljeno: 30. siječnja 2009.

1252. godine je papa Inocent IV. dozvolio benediktinskim glagoljaškim redovnicima u Omišlju na otoku Krku uporabu hrvatske crkveno-slavonske liturgije i glagoljaškog pisma umjesto latinskog. Pravila sv. Benedikta napisana hrvatskim glagoljaškim pismom u 13. ili 13. stoljeću vjerojatno su najraniji poznati prijevod benediktinskih pravila s latinskog na neki živi jezik (Hrvatski crkveno-slavonski). Sačuvano je 60 stranica, od njih 70, koje su benediktinci morali znati napamet. Znamo da su hrvatski benediktinci glagoljaši živjeli u gradu Krku i na otoku Pašmanu pokraj Zadra. Još je neobičnije postojanje benediktinaca na otoku Braču blizu Splita, u mjestu Povlja. Oni su rabili hrvatsku crkveno-slavensku liturgiju, te hrvatsko ćirilićno pismo! Potrebno je reći da su pripadnici benediktinskog samostanskog reda bili striktni sljedbenici latinske liturgije i latinskog jezika i pisma posvuda u Europi – osim u dijelovima hrvatskog priobalja.

Detalji

Objavljeno: 26. prosinca 2008.

Hrvatska glagoljica ima dugi i zanimljivu povijest dugi više od tisuću godina. Hrvati koji su rabili glagoljicu bili su jedini narod u Europi koji je dobio posebnu dozvolu pape Inocenta IV. (1248.) za uporabu vlastitog jezika i tog (glagoljaškog) pisma u liturgiji. Preciznije, dozvola je formalno dodijeljena senjskom biskupu Filipu. No, posebna pažnja koju je Vatikan pokazivao prema glagoljaškoj liturgiji u stoljećima koja su uslijedila (čak i tiskanjem nekoliko glagoljaških misala u Rimu), pokazuje da se ta privilegija primjenjivala na sve hrvatske zemlje gdje se rabila glagoljaška liturgija, uglavnom duž obale. Kao što je dobro poznato, latinski je bio privilegirani jezik u crkvenim ceremonijama u Katoličkoj crkvi do 2. vatikanske sinode održane od 1962. do 1965., kad je odlučeno da se, umjesto latinskog jezika, u katoličkoj liturgiji dozvole domaći jezici. Zanimljivo je da se čak i danas u nekim hrvatskim crkvama rabi glagoljaška liturgija. 1252. godine je papa Innocent IV. Dozvolio benediktinskim glagoljaškim redovnicima u Omišlju, na otoku Krku, uporabu Hrvatske crkveno-slavonske liturgije i glagoljaškog pisma umjesto latinskog.