Ministar Mornar i još jedno sveučilište u Hrvatskoj

Prof. dr. sc. Vedran Mornar je prema životopisu daleko najsposobniji ministar u Vladi. Funkcije koje je prof. dr. sc. Vedran Mornar obnašao teško je pobrojiti čak i čovjeku koji ga dobro poznaje. Prije nego je postao ministar bio je dekan a ranije i prodekan jednog od najpopularnijih i najvećih fakulteta u Hrvatskoj, kao redoviti profesor držao je predavanja na dva najveća Sveučilišta u Hrvatskoj, a također je bio i predsjednik Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje. Taj stručnjak za "web" sada ima priliku postati i ministar koji će Hrvatskoj dati još jedno Sveučilište. Uspjeh je tim veći što će to ostvariti unatoč svom kratkom mandatu i upravo u ovim teškim vremenima.

Obavijest o javnom savjetovanju je prvi put objavljena na mrežnim stranicama Ministarstva 17. veljače, da bi uskoro bila povučena. Zatim je 19. veljače postavljeni novi dokumenti o javnom savjetovanju u kojem su ponuđene 4 opcije među kojima se jasno sugerira kako je još jedno Sveučilište najbolje rješenje za Hrvatsku. Štoviše, to "još jedno" sveučilište koje je nabolje za Hrvatsku je sveučilište koje već postoji, samo ga sada treba učiniti državnim. Srećom i ta je stranica uskoro postala nedostupna. Shvatio sam da naš "stručnjak za web" u ulozi ministra drži stvari pod kontrolom te je prekinuo tu lakrdiju o još jednom Svučilištu koje nam navodno treba.

Nažalost, nisam mogao biti više u krivu. Na Veliki Petak, 3. travnja, na stranicama ministarstva objavljeni su ProblemProblem koji muči našeg ministra je što na sjeveru Hrvatske, u prosjeku, ima manje visokoobrazovanih no u ostatku Hrvatske. Ministar ne postavlja pitanje je li razlog tome visoka zaposlenost i bez visokog obrazovanja, veliki val iseljavanja u susjedne zemlje ili čak ne tako daleku Njemačku, ili pak nešto treće.rezultati javnog savjetovanja koje se (prema izvještaju) održalo u vremenu od 19. veljače do 21. ožujka. Kako sam mogao toliko pogriješiti? U dokumentima objavljenim na mreži nalazi se nekoliko nelogičnosti za koje nisam vjerovao da ih može ne primijetiti osoba koja se naziva visokoobrazovanom, a kamoli znanstvenikom. Također, vjerovao sam da osoba s tolikim iskustvom na izvršnim funkcijama u znanosti i visokom obrazovanju poznaje dovoljno činjenica da bi znala kako je takav prijedlog - ne samo besmislen, već - štetan.

No, pođimo redom. Problem koji muči našeg ministra je što na sjeveru Hrvatske, u prosjeku, ima manje visokoobrazovanih no u ostatku Hrvatske. Ministar ne postavlja pitanje je li razlog tome visoka zaposlenost i bez visokog obrazovanja, veliki val iseljavanja u susjedne zemlje ili čak ne tako daleku Njemačku, ili pak nešto treće. Ipak, ministar je odlučio riješiti taj problem. Gledajući brojeve, ministar primjećuje kako iznadprosječan broj visokoobrazovanih imaju središta u kojima se nalaze sveučilišta. Na temelju tih brojeva ministar izvodi zaključak koji bi studenta koštao godine - zamjenjući korelaciju i zavisnost, ministar zaključuje kako neposredna blizina sveučilišta povećava broj visokoobrazovanih.

Kako povećati broj visokoobrazovanih ljudi

Štoviše, na temelju opcija ponuđenih za javno savjetovanje, dade se zaključiti kako ministar javnosti uopće ne dopušta sumnjati kako je upravo jedini način da se poveća broj visokoobrazovanih još jedno sveučilište. Naime, ministar javnosti nudi samo dvije opcije kao rješenje premalog broja visokoobrazovanih: ne imati sveučilište (opcija A: "ne činiti ništa") ili imati sveučilište na sjeveru (opcije B, C ili D). Nazvati opciju A "ne činiti ništa" pokazuje svu osebujnost jednoumlja koju visokoškolovani ministar dijeli s članovima vlade - što je možda nasljedno, a možda zarazno.

Zar je moguće da se broj visokoobrazovanih ne može povećati na neki drugi način, npr. potičući visokotehnološke firme da djeluju u tom području? No, bolje je ne otvarati tu Pandorinu kutiju jer bi netko mogao pitati zašto je neslavno završilo Googleov interes za podružnicom u Hrvatskoj ili zbog čega je PayPal povukao svoj odjel iz Hrvatske prije dvije godine. Opcija B je dislokacija postojećeg sveučilišta, a C i D se razlikuju po tome treba li osnovati novo sveučilište ili "nacionalizirati" postojeće.

Zanimljivo, razlog zbog kojeg ministar predlaže još jedno sveučilište, a ne dislociranje postojećih je taj što zbog "strategija matičnih institucija" to ne bi bilo odgovarajuće "dinamike". Očito, u očima ministra, problem koji imamo je toliko hitan da se ne može čekati usklađivanje strategija postojećih sveučilišta s nacionalnom strategijom razvoja. Dakle, mora se krenuti s novim-starim sveučilištem, makar nas to koštalo preko 10 milijuna kuna godišnje (procjena za 2016. i 2017.).

Osnivačka prava otkupljena od EPH

Koliko će nas samo "podržavljenje" sveučilišta koštati nisu brojevi koji su iznošeni u javnost. Javnosti zapravo nitko ne nudi odgovor ni zašto bi podržavljeno sveučilište bolje ispunjavalo funkciju od postojećeg sveučilišta, a ne tako davno su nam govorili kako je država loš gospodar i kako trebamo "outsourcati" odnosno "monetizirati" i "dati u koncesiju" - praktički sve. Pratiti trag novca koji se vrti oko ovog sveučilišta je komplicirano, ali prema informacijama na studentskom portalu sveučilišta, od EPH su odkupljena osnivačka prava. Je li to razlog medijske šutnje o ovome?

Iskusan znanstvenik i erudit, kao što bi po svom životopisu trebao biti naš ministar znanosti, trebao bi poznavati što je dijeljenje sveučilišta donijelo nekim velikim narodima, poznatima po svojoj kulturi. Tako je ministru sigurno poznata činjenica kako nekada slavno Pariško sveučilište danas nije jedinstveno, već se raspalo na 13 sveučilišta - a u međuvremenu ih je osnovano još. Dok je jedno Pariško sveučilište nekada davao znamenita imena poput Benoita Mandelbrota, Marie Curie, Antoinea Lavoisiera ili Armanda Jeana du Plessisa (kod nas poznatijeg kao kardinala Richelieua), danas njih preko petnaest ne daje nikoga iole vrijedna spomena, a malo tko zna nabrojiti sva sveučilišta u Parizu.

Slično vrijedi i za Rim koji danas broji desetak sveučilišta. Možda je upravo to uzor ministru - ako jedan grad može ParizDanas Parizu postoji težnja za stvaranjem saveza (ili zadruge, eng. cluster) sveučilišta (izvorno franc. Pôle de recherche et d'enseignement supérieur). S druge strane, neke manje države se potiče čak i na prekogranično stvaranje raznoraznih saveza.imati petnaestak sveučilišta, pa i Hrvatska to može. Štoviše, pravit ćemo ih još ljepšim, još većim i još starijim! Ipak, pametni ljudi ne padaju na to. Zato danas Parizu postoji težnja za stvaranjem saveza (ili zadruge, eng. cluster) sveučilišta (izvorno franc. Pôle de recherche et d'enseignement supérieur). S druge strane, neke manje države se potiče čak i na prekogranično stvaranje raznoraznih saveza.

Ministar je mogao imati zajamčen uspjeh. Naime, za dovoljno malo i dovoljno rijetko naseljeno područje neposredna blizina sveučilišta uistinu u kratkom vremenu drastično povećava postotak visokoobrazovanih - već samom činjenicom što u tom kaju sada borave zaposlenici tog sveučilišta. Da je ministar odabrao Liku ili Gorski kotar, već se do kraja mandata mogao hvaliti svojim uspjesima. No i ovako se vidi značajan ministrov trud i želja da rezultati, barem na papiru, izgledaju sjajno. Tako je već u ožujku (u jeku javnog savjetovanja - koje niti je bilo javno, niti je bilo savjetovanje) objavljen natječaj za 25 radnih mjesta na sveučilište Sjever (naime, tako se zove sveučilište koje ministar želi učiniti državnim). A to je vjerojatno najmasovniji natječaj objavljen za neko sveučilište u posljednjih dvije-tri godine, a vjerojatno i više. No, u ovim tmurnim vremenima, treba na nešto gledati i pozitivno: dok se radna mjesta zatvaraju netko je jednim potezom pera uspio otvoriti čak 25 novih radnih mjesta i tako spriječiti odljev bar kojeg (mladog) mozga.

dr. sc. Hrvoje Kalinić