Mesićeva politička 'auto-promocija' u Berlinu
Obično se kaže da sud o političkoj valjanosti jednog državnika daje povijest i povjesničari - i to s određene povijesne distance, a naš dosadašnji predsjednik se požurio odmah dati sud o samom sebi i prije formalnog napuštanja vlasti. Dakle, hrvatski predsjednik u odlasku, Stjepan Mesić gostovao je u Berlinu na godišnjoj skupštini Društva za jugoistočnu Europu i tom prigodom održao govor u kojem je, dajući presjek svoga života i političke karijere, istaknuo da je bio i jest političar, ali prije svega čovjek. «Bio sam i jesam političar, neki mi laskavo pridaju i atribut državnika, ali prije svega bio sam, jesam i ostajem čovjek», rekao je Mesić na Sveučilištu Humboldt gdje je održana svečana skupština Društva na čiji je poziv doputovao u glavni njemački grad. Odmah nakon toga Mesić i demantira ono 'o čovjeku' rekavši: «Funkcija, pa ni ona najviša, ne čini čovjeka, a ako podlegnete sirenskom zovu vlasti, na najboljem ste putu da prestanete biti čovjekom …..»
A da je tome podlegao svjedoči i onaj morbidni 'vic' koji je ispričao novinarki pariškog 'Le Monde'-a odmah po inauguraciji, (veljača 2000.-te), uspoređujući mrtvog Tuđmana s Miloševićem, jer, ni jedan ni drugi ne mogu iz zemlje; uistinu to je mogao kazati samo politički gad a nikako pošten čovjek… Interesantno, taj takozvani 'Humboldtov Institut dodijelio je istog dana nagrade hrvatskoj povjesničarki Mirjani Gross i suprugu hrvatske književnice Slavenke Drakulić, švedskom novinaru i piscu Richardu Swarzu; lijepo društvo! Iako se trudio da svoju političku karijeru prikaže u najboljem mogućem svijetlu Mesić nije ni jednom riječju spomenuo kako je 1967.g. u Hrvatskom saboru otvoreno i nimalo demokratski prijetio hrvatskim nacionalistima-potpisnicima Deklaracije o hrvatskom jeziku.
Iz toga se može vidjeti kolika je i kakva bila njegova uloga u hrvatskom proljeću, i kao političara ali i kao čovjeka! Naime, nezaobilazno integralni dio 'Hrvatskog proljeća' bila je Deklaracija o položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine, kojom su vrhunski hrvatski intelektualci tražili zaštitu za hrvatski jezik od srbizacije. Delegatski zastupnik komunističke partije u Saboru SRH-e, a tadašnji rigidni komunistički aparatčik Stjepan Mesić, traži kazneni progon potpisnika Deklaracije o položaju hrvatskog jezika. Vjesnik je 1967. prenio Mesićev otvoreni i brutalni napad na potpisnike Deklaracije; ponovimo još jednom, da se ne zaboravi:
«(...) Stipe Mesić je na početku svog izlaganja u diskusiji rekao da ga nije toliko iznenadilo bacanje bombi na naša /jugoslavenska, nap.a./ predstavništva u Americi i Kanadi, bacanje bombi na naše-yugo konzulate u Zapadnoj Njemačkoj, jer se zna tko baca te bombe i tko stoji iza tih grupica, koliko ga je iznenadila ova deklaracija. Kada sam pročitao tu deklaraciju, rekao je Mesić, nije mi dugo trebalo da shvatim da je to politička diverzija koja je uperena protiv socijalističkog razvoja naše zemlje, i koja je uperena protiv onoga što je najsvetije, što je izvojevano u našoj narodnooslobodilačkoj borbi, a to je bratstvo i jedinstvo, čega se mi ne možemo odreći i za što su pale velike žrtve (...) Ovi bombaši, s koje god strane dolazili, doći će sigurno pod udar ne samo našeg hrvatskog naroda nego svih naroda naše socijalističke domovine Jugoslavije. Bez obzira na to na koji način se postavljaju obranaški potpisnici i sugovornici tih potpisnika, na koji način oni branili sebe, da li su to potpisali u pijanom ili kakvom drugom opojnom stanju. Mislim da je deklaracija doživjela apsolutni krah i da je javnost osudila sve njezine sastavljače. Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici deklaracije nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba.» (Vjesnik, 31.7.1967 «S. Mesić: Apsolutno krah deklaracije» i «Potpisnici Deklaracije o hrvatskome jeziku su bombaši koje treba krivično goniti»)
Svakako je notorna laž ono što je u Berlinu iznio i o svom navodnom sudjelovanju u 'Hrvatskom proljeću'. Naime, Mesić, jednim od ključnih momenata u svom političkom životu smatra 1971. godinu kada je kao član Saveza komunista navodno sudjelovao u 'Hrvatskom proljeću', te je godinu dana proveo u zatvoru pa licemjerno tvrdi: «Znao sam u što se upuštam. Ali kad je došlo vrijeme obračuna nisam svojim suborcima(?) okrenuo leđa. Dijelio sam njihovu sudbinu pri čemu odgovorno tvrdim da politički zatvorenici, pripadnici Hrvatskog proljeća, u zatvorima nisu bili maltretirani»-istaknuo je Mesić. A evo prave istine: Stjepan Mesić je početkom sedamdesetih u svojoj Orahovici htio osnovati nekakav privatni 'biznis' (neki izvori kažu da je to bio 'go-go bar' po imenu 'MIK – MAK') i time se zamjerio čak i drugu Titu ali i lokalnim glavešinama koji su ga optužili za restauraciju kapitalizma te ga predali sudu 1971.g..
Proces se ipak dobrano oduljio sve do 1975. kad je i osuđen na 26 mjeseci zatvora u Staroj Gradiški ali je odležao samo 12 mjeseci zbog dobrog ponašanja. U zatvoru je osim ostalih privilegija imao i važnu zadaću da navečer po ćelijama gasi televizore (tako kaže tadašnji uznik Stare Gradiške, Dražen Budiša)! Za razliku od ostalih pravih 'proljećara'-hrvatskih nacionalista, Veselice, Budiše, Gotovca, Perice, pa i Tuđmana koji su odležali više - ili dugogodišnje kazne i dugo vremena po izlasku s robije bili bez posla, bez građanskih prava uz strogu zabranu javnih nastupa, pravnik po struci Stipe Mesić već 1981.g. postaje direktorom Arhitektonskog(?) biroa u Zagrebu….zbog kojih to zasluga!?
Ali, ima još nešto: Mesić se usuđuje Nijemcima u Berlinu držati predavanje i o tome kako je upravo on u Hrvatskoj instalirao Institucije pravne države a njemačko pravosuđe je, umjesto hrvatskog, nedavno osudilo Nenada Pratesa na doživotnu robiju zbog ubojstva Stjepana Đurekovića a danas će suditi i Vinku Sindičiću zbog istog zločina kojeg je 'Mesićevo' pravosuđe oslobodilo svake odgovornosti?
Damir Kalafatić
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
