Usporedbe radi: Malom djetetu je jasno što slijedi nakon toga ako mu se za ručak ponudi jelo koje nije baš po njegovom ukusu pa ga mali tvrdoglavac odbije jesti; iznervirana će mu majka ljutito odbrusiti: ili jedi ili ostavi. Ipak, ako je dijete gladno, možda će to jelo nevoljko i pojesti ili će majka pričekati da do večere dobro ogladni pa ga i 'na silu' pojede; ali mu ni ukojem slučaju neće skuhati nešto posebno što bi razmaženo dijete baš i poželjelo. «Uzmi ili ostavi», ta, pročitali smo te riječi, i dobro ih shvatili; u posljednjem prijedlogu Ollija Rehna one su bile upućene, ali ne samo nama Hrvatima nego, i-od EUnije-razmaženoj državici Sloveniji. Mi, Hrvati, razumjeli smo značenje tih riječi za razliku od naših 'dobrih susjeda', koji, za ne vjerovati…..u EU imaju posljednju riječ? Gle čuda, ne samo da taj, eto, posljednji prijedlog 'europske majke obijesno derište' ne želi konzumirati, nego-kojeg li bezobrazluka-Slovenija ima svoju jedinstvenu u Europi, figurativno rečeno 'morsku logiku'….o moru.

Ispravlja 'dežela' taj definirani prijedlog nekakvim svojim definicijama-izmjenama i dopunama, sasvim jednostrano i….upravo onako kako njoj odgovara. Stiče se dojam kao da 'dežela' poput tvrdoglavog djeteta prkosno poručuje svojoj majčici-Europi: a sad ti, Europo, uzmi ovo što smo ti mi pripremili(zakuhali) ili ostavi; koje li drskosti! Jednom riječju, Slovenija ne prihvaća ponuđeno, ne uzima nego ostavlja. S druge strane, dobri susjedi-Hrvati, potpisaše na neviđeno Rehn-ovu bianco-mjenicu na kojoj stoji: kako odluči izborom uravnoteženo peteročlano «povjerenstvo» tako ćemo mi i prihvatiti, i to bez ikakvog pogovora. Nije li tim prihvaćanjem ponuđenog-'ili-ili'-konačnog prijedloga, Hrvatska nedvosmisleno prejudicirala odluku «povjerenstva», unaprijed prihvaćajući njegovu pravdu(ili pravičnost) glede odluke o morskim i kopnenim granicama s 'deželom', ali, poštujući svakako i princip:

Međunarodno pravo je crta ispod koje se ne ide(Davor Vidas), jer ako se krene ispod te crte pravednog odlučivanja tada se više ne radi o pravu, pravdi ili pravičnosti nego o goloj politici? Svakako da benevolentnost u akceptiranju Rehnove ponude abolira Hrvatsku bilo kakve sumnje u njeno prejudiciranje granica što je glavni(ali i jedini) uzrok slovenske nepravedne i nedemokratske blokade hrvatskih pregovora o pristupu Europskoj Uniji. Ali isto tako se nameće i jedno drugo pitanje: Je li Slovenija uopće demokratski zrela kada upravo infantilno, svim silama nastoji odbaciti/izbjeći meritum Međunarodnog suda pravde (ili onog o pravu mora); ili će možda demokratska Europa i opet prihvatiti nekakvu slovensku 'morsku logiku' pa joj i ovaj put progledati kroz prste i servirati ono što ona želi, a la carte!? I konačno, kakva je razlika između primitivnog  Joške Jorasa i europski uglađenog premijera Boruta Pahora?

Principijelno nikakva, Joška je sazidao kuću na hrvatskom tlu, a na njoj u znak prejudiciranja granice istakao slovenski stijeg i već godinama naočigled Europe dreči na sav glas: tudi, tukaj je Slovenija…. Slično tome, manekenski premijer Borut Pahor naočigled Europe tvrdoglavo ističe kako je cijeli Piranski zaljev/Savudrijska vala njegovo 'privatno kopališće'; samo što usred zaljeva ne usidri jednu bovu/plutaču i na njoj, poput Joške Jorasa, istakne jednako provokativnu parolu o otvorenom prejudiciranju granice s Hrvatskom…tudi, tukaj je slovensko morje! Slovenci se očito 'prave Englezima', pa neće ili ne žele pročitati slijedeću rečenicu: «Po međunarodnome pravu Slovenija ne može dobiti suverenost nad cijelim zaljevom ni izravni teritorijalni izlaz na otvoreno more, ali joj je pristup otvorenome moru zajamčen međunarodnim pravom!» Ili su nepismeni ili su glupi? Tko zna, možda su ih upravo «otočni Europljani» inspirirali svojim, tradicionalno kolonijalnim duhom…u takvoj Europi, izgleda, sve je moguće!?

Damir Kalafatić

{mxc}