Andrija Hebrang uhićen je u Beogradu 18. svibnja 1948. godine, protiv njega je vođena istraga u zatvoru UDBE-e (Glavnjača!) za Jugoslaviju, u Beogradu zbog kaznenog djela protiv naroda i države. Prema službenoj verziji počinio je samoubojstvo u istražnom zatvoru 11. lipnja 1949. godine (vješanjem o nisko-podni radijator, nap.a.) i pokopan na nepoznatom mjestu i od strane nepoznatih osoba bez sudjelovanja članova obitelji. Andrija Hebrang bio je žrtva ('antifašističkog', nap.a.) progona i nasilja iz političkih i ideoloških razloga-navodi se, uz ostalo, u Rješenju beogradskog Okružnog suda. Beogradski sud je prosuđivao o zahtjevu za rehabilitacijom na temelju spisa tajnog Dosjea Andrije Hebranga, ali uza sve to, vjerodostojna interpretacija sudbine hrvatskoga domoljuba i antifašiste još uvijek ostaje nepoznata. Dakle, hrvatski domoljub-nacionalista, bliski Titov suradnik a uz to još i deklarirani antifašista ubijen je u ime tog istog antifašizma; uistinu bizarno!

Ukratko o (talijanskom)fašizmu:

U ožujku 1919.g. Mussolini osniva «Fasci de Combattimento» čime fašizam postaje organizirani politički pokret. Novonastali pokret ime dobiva po snopu (tal. fasce, fascio), starom rimskom simbolu discipline. Potporu Mussoliniju pruža skupina industrijalaca i zemljoposjednika, a on kao protuuslugu odobrava štrajkolomstvo i perfidno se odriče revolucionarne promidžbe. Shvativši, ipak, da demokratskim načinom neće osvojiti vlast u listopadu 1922. na kongresu stranke u Napulju fašisti organiziraju pohod na Rim u kojem sudjeluje 60.000 fašista. Prestrašen pohodom i stanjem u zemlji kralj Vittorio Emanuele III ipak povjerava Mussoliniju mandat za sastavljanje vlade (28. listopada 1922.) te on postaje predsjednik vlade. Od tada počinje Mussolinijeva fašistička diktatura za koju je bio karakterističan strahovit teror, imperijalistička politika i ukidanje demokratskih sloboda.

U vanjskoj politici postaje ekstremno agresivan nacionalist (bombardiranje Corfa 1923.g.), ali i imperijalist, te uspostavlja kvislinški režim u Albaniji i osvaja Libiju. To je bilo u skladu s njegovom idejom da od Sredozemlja učini «mare nostrum» (tal. naše more), a u okviru te ideje težio je priključiti što veći dio hrvatske obale Italiji; a 1935.-1936.g. ratuje i protiv golorukih plemena Abesinije (Etiopije). Zategnute odnose s Francuskom i Velikom Britanijom dodatno pogoršava tijekom španjolskog građanskog rata (1936.-1939.) kada intervenira na strani generala Franca. Tek nakon pada Francuske (lipanj 1940.), nadajući se da će rat trajati samo još nekoliko tjedana, stupio je u oružani sukob na strani takozvanih Sila Osovine. Njegova agresija na Grčku u listopadu iste godine svima je pokazala da nije ništa učinio kako bi stvorio učinkovit vojni stroj. Učestali talijanski porazi na svim bojišnicama i anglo-američko iskrcavanje na Siciliju (1943.), okrenuli su većinu njegovih istomišljenika protiv njega na sastanku Velikog fašističkog vijeća 25. srpnja 1943. To je omogućilo kralju da mu oduzme mandat premijera te je utemeljena nova vlada pod predsjedanjem maršala Badoglia…itd.

Jesen, rujan 1943. bio je ujedno i kraj talijanskog fašizma pa stoga i 'antifašizam' ostaje pukom frazom za licemjerno opravdanje yugo-'antifašistima' u njihovom krvavom obračunu s klasnim ili ideološkim neprijateljem uključivo i najbliže suradnike…pod opskurnom parolom: smrt fašizmu-sloboda narodu! Zašto sve ovo navodim? Jednostavno zato kako bi mogli shvatiti da fašističke pretenzije Mussolinijeve imperijalističke politike nikad nisu prešle granicu na Drini pa prema tome apsurd je i postojanje nekakvog antifašističkog pokreta preko te granice, u Srbiji. Međutim, fašistički pokret je imao itekako bliske suradnike u ravno-gorskom četničkom pokretu Draže Mihailovića (sporazum «partizanskih četnika» Đoke Jovanića s talijanskim fašistima u selu Otrić, 1942.g., nap. a.!, u zajedničkoj krvavoj raboti nad Hrvatima po Bosni, Hercegovini i Dalmaciji, dok je    cijela Istra bila pod fašističkom čizmom sve tamo od Rapalskog ugovora (iz 1920.g., objavljen u Službenim novinama 27. srpnja 1921. g.) između kraljevine Jugoslavije i Italije. Dakle, pravi, izvorni antifašizam je postojao jedino u tim hrvatskim krajevima kao otpor naroda prema, kako talijanskom tako i još gorem četničkom fašizmu.

Najbolji primjer te četničko-fašističke suradnje je pokolj golorukih seljaka u selu Gata kod Omiša izveden početkom listopada 1942. g. u kolaboraciji fašističkih talijanskih okupatora, fašistoidnih četnika popa Momčila Đujića i uz 'sofisticiranu podršku' ogranka domaćih izdajnika, splitske Orjune. Međutim, vrhunac političkog licemjerja glede 'antifašističke ideologije' sastoji se u izjednačavanju antifašizma s fašistoidnim četničkim pokretom u Srbiji, pa pročitajmo.Zastupnici Srpskog pokreta obnove podnijeli su (11.siječnja 2004. g.,) Skupštini Srbije prijedlog izmjena Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih obitelji, kojim bi se pripadnici ravnogorskog pokreta (ratnog zločinca Draže Mihailovića smaknutog 1946. g., nap. a.), kao borci protiv okupatora, izjednačili u pravima s partizanima i borcima bivše Jugoslavenske vojske u zemlji.

Predsjednik Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković, ujedno i tadašnji ministar vanjskih poslova Srbije i Crne Gore, u ponedjeljak je(tog istog 11. siječnja 2004. g., nap. a.) na konferenciji za novinare rekao da očekuje da će izmjene zakona biti usvojene, te da će oni koji će glasati protiv «glasati za laž». «Prijedlog koji je Skupštini Srbije podnesen na usvajanje po hitnom postupku, nije ideološki, već protuideološki, jer se zasniva na povijesnoj istini da je srpski narod u Drugom svjetskom ratu imao dva antifašistička pokreta (druga Tita i generala Draže, nap. a.) koja su se međusobno sukobila, ali su se oba borila protiv okupatora i ustaša za (veliku, nap. a.) Srbiju», rekao je Vuk-Nož Drašković, dodajući da bi usvajanjem izmjena Zakona trebalo «staviti točku na podjele u Srbiji, koje su nastale nakon Drugog svjetskog rata, kad su komunisti iskoristili pravo pobjednika».

Taj prijedlog je jednoglasno i usvojen u Narodnoj Skupštini SiCG-e unatoč tomu što i vrapci na grani znaju da su četnici postali 'antifašistima' tek pod konac 1944.g. općom abolicijom druga Tita, dakle punu godinu dana nakon što je fašizam kao politički pokret prestao postojati. Kako izvještavaju naši mediji «skinuta je ljaga s imena Andrije Hebranga», ali, ljaga na imenu 'antifašizma' ostaje i dalje sve dok se to ime ne skine iz preambule hrvatskog Ustava. Previše zla je Hrvatima počinjeno u ime takvog, licemjernog 'antifašizma' a samo jedan od primjera je i ovaj slučaj Andrije Hebranga ubijenog jedino zato što je želio više slobode svom narodu pritisnutom krvavim terorom boljševičkih staljinista.

Damir Kalafatić

{mxc}