Evo kako glasi jedan od niza sličnih, sramotnih izvještaja o jedinstvenom, monstruoznom zločinu antifašista-partizana nad zarobljenim i bespomoćnim ljudima, nedavno 'otkrivenom' u Sloveniji: «Predstavnici hrvatske Vlade će u Sloveniji, na mjestu novo-otkrivene (ustvari davno-otkrivene, nap.a.) masovne grobnice iz razdoblja nakon završetka drugog svjetskog rata, odati počast (neprijateljskim žrtvama, nap.a.!?) u ime države Hrvatske. Slovenski mediji spekuliraju da bi broj žrtava u jami mogao biti znatno veći od dosad poznatog, dok svjedoci događanja i nakon 54 godine žive u strahu». Koga se to ostarjeli svjedoci boje, boje li se 'recidiva' bivše UDBA-e, OZNA-e, KNOJ-a? Uistinu, teško je vjerovati da se boje aktualne demokratske vlasti koja, ipak, za razliku od svih ostalih bivših komunističkih zemalja uključivo i Albaniju, još i danas tvrdoglavo prkosi obvezujućem procesu lustracije prema Rezoluciji Vijeća demokratske Europe br.1481? I dalje:

«U napuštenom rudniku 'Barbarin rov' u selu Huda Jama kod Laškoga, u kojemu se po navodima iz nekih dokumenata i izjavama svjedoka nalaze hrvatske ali i slovenske žrtve poratnih 'čistki' ('pravedne osvete' nad narodnim neprijateljima, nap.a.), u ponedjeljak će u ime Hrvatske položiti cvijeće i zapaliti svijeće visoki predstavnici i hrvatske Vlade, i tako dalje...» I još nešto: Podnijet će se još jedan prijavak organima gonjenja protiv nepoznatih počinitelja (narodski rečeno: stavit' će im se 'soli na rep'). Kad netko 'sa strane' pročita ovako benigno i imaginarno sročen izvještaj može svašta zaključiti, pogotovo ako bukvalno shvati ovaj sinonim 'nepoznatog počinitelja'(koji je svima poznat). Naime, ni riječi nema ili se oprezno-u strahu izbjegava, ime i prezime počinitelja zločina odnosno barem njegova nalogodavca ili nalogodavaca, ni spomena o vrhovnom komandantu partizanske 'oslobodilačke' vojske.

Obzirom da je po našem predsjedniku Mesiću, kao i po decidiranom stavu Saveza antifašističkih boraca Hrvatske i antifašista, a to crno na bijelo stoji i u našem hrvatskom Ustavu, neovisna hrvatska država nastala na antifašističkim temeljima u drugom svjetskom ratu i nakon njega u «ratnom poraću», neupućeni čitatelji ovakvih izvještaja bi mogli zaključiti, čak i to, da su navedene žrtve ustvari antifašistički borci, partizani, pobijeni od ustaša-koljača. Pa im stoga, potpuno logično i hrvatska Vlada hrli odati počast i zapaliti voštane svijeće kao utemeljiteljima hrvatske države; moguće, zar ne? Jer, zašto bi aktualna politička elita odavala visoku državnu (bolje reći licemjernu, nap.a.) počast svojim klasnim neprijateljima, plinom zagušenim ustašama-koljačima i nekakvim domobranima, hrvatskim ili slovenskim, čak i nacističkim vojnicima i časnicima i….'kolateralno' stradalim ženama i djeci neprijatelja?

Ta, «da nije bilo njih-pobijenih ne bi bilo ni države»(Milovan Đilas, ideolog druga Tita), pitanje je samo: koje to države? Ako smo već kod toga i naziv 'domobran' smiješan je i nelogičan jer koju su to domovinu oni bili spremni braniti dok su je antifašisti-partizani krvavim trudom stvarali; trebalo bi taj naziv staviti barem pod navodne znakove. I što će se, ali bez ironije, na kraju dogoditi? Ništa posebno niti spektakularno neće se dogoditi, državni odvjetnik RH zaprimit' će uredno još jednu u nizu prijava protiv nepoznatih, spremit' će je u svoju pretrpanu ladicu kao što je to radio i dosad. Počinitelji zločina i njegovi nalogodavci ili su davno pomrli ili su 'zastarjeli' zajedno s poratnim zločinom, dušne svijeće pred rudarskim oknom tiho će gorjeti i na kraju dogorjeti, podignut će se nekakva mala kapelica u znak pijeteta nepoznatim žrtvama, a Kazališni trg usred Zagreba i dalje će nositi ime pouzdanog nalogodavca za počinjene zločine. Možda više ne i maršala, ali sigurno Josipa Broza Tita; ukratko, kako to narod zna lijepo kazati ….«pojest će vuk magare!». Gdje je problem?

Odnos prema zvjerski ubijenim, zarobljenim i razoružanim pripadnicima 'poraženih vojski', ali i civila(-mimo svih pozitivnih Međunarodnih konvencija i bez suđenja-), kako u Sloveniji tako i u Hrvatskoj, već godinama izaziva jake emocionalne reakcije jer 'desnica' inzistira barem na ljudskom pokapanju nepokopanih žrtava. Iako parlamentarna deklaracija izglasana u hrvatskom Saboru tek verbalno-ovlaš osuđuje poratne žrtve kao žrtve najvećeg totalitarnog zla-komunizma, nekim strankama 'ljevice' čak ni to nije prihvatljivo jer tvrde da postoji opasnost generaliziranja zbog koje će partizani-antifašisti postati krivi za sve (kako ratne, tako i…)poratne zločine. Drugim riječima 'ljevica' se boji istine koju su skoro pola stoljeća komunistički ideolozi bezočno skrivali od naroda. Čak i govoriti o tome bilo je kažnjivo.

Očito je da postoji strah kod još uvijek brojnog Saveza (dugovječnih) antifašističkih boraca i antifašista(SABA) Hrvatske, ali i kod njihovih, mlađih i nadobudnih sljedbenika da bi ovaj jezivi 'Rov Barbara' mogao postati jednom vrstom podzemnog 'anti-komunističkog muzeja' koji bi mogao potpuno dezavuirati 'suznu' čistoću antifašističkog pokreta, uz neke sporadične zločine iz osvete(Mesić), i ugroziti zasluženi pijedestal druga Tita kao najveće ličnosti naše(krvave) povijesti. A takvih 'muzeja' je puna Slovenija, njih je čak šest stotina, impozantno i zastrašujuće a što je najbizarnije: Počinitelji u tih nemalih šest stotina slučajeva ostadoše nepoznati, neprivedeni licu pravde i nekažnjeni, kosti pobijenih istrunule a kaznene prijave vremenom dobro požutjele!

Damir Kalafatić

Prilog iz slovenskog tiska, travanj 2005. - Stravično otkriće slovenskog tjednika Demokracija:

 

Spaljeno 4000 leševa Hrvata u slovenskome Auschwitzu!

«Već više desetljeća u Slovenskoj se Bistrici šuškalo kako je nakon Drugoga svjetskog rata u peći tvornice 'Impol' spaljeno nekoliko tisuća već pobijenih (zagušenih i zatrpanih!)hrvatskih domobrana i civila, no ti događaji nikad dosad nisu dobili javnu potvrdu, a o sudskoj odgovornosti nekoga ili nekih da i ne govorimo. A kako bi se i dobila javna potvrda ili pak traženje sudske odgovornosti kad je opće poznato da je i ovo spaljivanje zajedno s masovnim poslijeratnim ubijanjem (povjesničari procjenjuju da je u Sloveniji nakon Drugoga svjetskog rata ubijeno od 200 do 300 tisuća ljudi) tijekom dugih desetljeća bivšega režima bilo najstrože čuvana tajna. Nešto više o masovnim ubojstvima doznaje se tek nakon osamostaljenja Slovenije, kada osim nekih službenih podataka na svjetlo dana izlaze također i neka potresna svjedočanstva sudionika». «Ložili smo i leševe…» Jedno od takvih svjedočanstava je i ono nekadašnjega hrvatskog vojnog zarobljenika Srečka Bolčića, koji je sve ispričao svojemu bratiću Marku Trogrliću, a on ga je, pod uvjetom da ga može objaviti tek kad umru Bolčić i otac mu, objavio 18. veljače 1976. godine u hrvatsko-kanadskom tjedniku 'Hrvatski glas'.

U tom pismenom svjedočanstvu Trogrlić opisuje Bolčićev tragičan životni put. Rodio se 1930. godine u Žeževici na jugu Hrvatske, a 1958. je kao jedan od mnogih poslijeratnih emigranata otišao-pobjegao u Kanadu. Već za dvije godine umro je zbog ozljeda glave, koje je zadobio u vrijeme njegova zarobljeništva po završetku rata. Srečko Bolčić, tada, 1945.godine, 15-godišnji momak, odlučio je potražiti oca izgubljenog u poratnom metežu. Priključio se koloni Hrvata koji su bježali iz Jugoslavije te s njima stigao u Dravograd. U masi je susreo bratića koji mu je predložio da se vrati kući. «Prihvatio sam njegov prijedlog i vratio se u Križevce. Došli su po mene i odveli me. Rekli su da ćemo zajedno potražiti mojega oca te da me neće pustiti iz zatvora dok ga ne nađemo. Od tada pa sve do 1948. godine selili su me iz zatvora u zatvor, iz sela u selo. Jednoga smo dana stigli u Slovenjsku Bistricu, gdje su nam podijelili poslove. Neki su počeli otkopavati nasutu jamu u brdu, drugi su polagali tračnice za male željezničke vagončiće. Nakon nekoliko dana otkopavanja pred nama je iznikla velika jama iz koje je izlazio mučan vonj. Smrad je bio toliko jak da nismo mogli nastaviti posao bez maski. Kad smo, smradu usprkos, sredili ulaz u jamu, pred nama se pojavio jeziv prizor, koji neću zaboraviti do kraja života. Jama je bila puna leševa. Na njima su se mogle dobro prepoznati ustaške uniforme, uniforme hrvatske domaće straže, civilna odijela.... Majka s djetetom u zagrljaju...

Leševi su bili stisnuti kao sardine i još se nisu do kraja raspali. Raspadanje je počelo kad su leševi došli u doticaj sa zrakom», nastavlja Bolčić. Bolčić je uskoro doznao kamo i zašto vode tračnice male željeznice. «Nekoliko nas je ukrcalo leševe u vagonete, drugi su ih gurali do tvornice, gdje su ih spaljivali u velikoj peći. Mnogi od nas su zbog nesnosnog smrada padali u nesvijest, a neki od onesviještenih zajedno s leševima završili su u peći. Policajci-stražari tvrdili su nam da se nitko od nas neće vratiti kuci jer ćemo svi skončati u peći.» Vjerojatno bi i on, slično kao i ostali zarobljenici, završio u tvorničkoj peći, ali je intervenirao jedan visoki hrvatski komunist, poznanik bratića, koji je svjedočanstvo i zapisao. Na saslušanju pred parlamentarnom istražnom komisijom za poratna ubojstva, koju je vodio dr. Jože Pučnik, tadašnji šef OZNA-e za Maribor-desni brijeg (tu je spadala i Slovenjska Bistrica), Franc Kac je izjavio kako mu je njegova obavještajka javila da se je druga veća likvidacija u rovu dogodila zimi 1945. ili 1946. kada su kamioni tri noći vozili ljude u 'sklonište'. Jedan od stanovnika Slovenjske Bistrice, koji je tada bio još dijete, izjavio je kako je jedne zimske noći u njihovu kuću ušao partizanski oficir i zatražio da otvore sve prozore i vrata, jer će doći do velike eksplozije. To se i dogodilo. Ujutro su vidjeli da je sklonište bilo zatrpano….

Aleš Kocijan
tjednik Slovenija, travanj 2005.

{mxc}