Posljednje 'otkriće' pobijenih u rudarskom oknu 'Barbara' nije nikakva novost ni za Slovence ni za nas, Hrvate, a da je to istina svjedoči i napis star deset godina koji donosimo u nastavku, gdje se Huda jama kraj Laškoga opisuje ispod podnaslova "Tijela pod betonom". Postavlja se pitanje zašto se je o tomu do danas šutjelo a dobar dio egzekutora bio je u to vrijeme na životu, zašto državno odvjetništvo RH tada ništa nije poduzelo a lupetanje Antuna Kvakana, zamjenika Bajićevog, u petak na Hrvatskoj televiziji je najobičnija farsa i glupost.(D.Kalafatić)

U Deželi grob do groba... 

Što će pokazati i dokle će dovesti istraga o masovnim pogubljenjima u Sloveniji nakon Drugoga svjetskog rata što ju je pred Državnim tužiteljstvom pokrenula Komisija slovenske Vlade, hoće li nekoliko slovenskih udruga podnijeti kaznene prijave protiv predsjednika Milana Kučana, premijera Drnovšeka i njihove Vlade zbog prešućivanja istine o masovnim likvidacijama i što će se u njima naći - sve su to pitanja kojima posljednjih mjeseci Slovenija pokušava raščistiti s dijelom vlastite prošlosti na svome putu k europskim integracijama.

Tezno i Teharje, Kočevski Rog, Zidani Most, Trbovlje, Slovenj Gradec - već su dobrim dijelom otkriveni javnosti, no javna je tajna već godinama kako je broj masovnih grobnica kudikamo veći, a prema nekim izvorima dosiže čak četiri stotine. Premda je stvarni broj ipak nemoguće utvrditi, a ističe to i Vladimir Šklopan, predsjednik udruge Hrvatski domobran, on upućuje na zbornik Slovenija - Zamolčani grobovi in njihove žrtve 1941.-1948. (Slovenija - Prešućeni grobovi i njihove žrtve 1941.-1948.), koju je prošle godine izdalo slovensko Društvo za uređenje prešućenih grobova iz Ljubljane.

Kolone smrti

Autor i predsjednik toga društva Franc Perme, u čijoj su knjizi, uz ostalo, prikupljena brojna svjedočanstva s točnim mjestima i nazivima pojedinačnih i masovnih grobnica u Sloveniji, temeljena na podacima s terena, svjedočanstvima preživjelih i podacima koje su prikupile nekadašnje Demosove općinske komisije, reći će kako »ti podaci kazuju da je Slovenija domovina mnogobrojnih grobnica... a da je po okončanju Drugoga svjetskog rata u Sloveniji izvršen genocid nad slovenskim i hrvatskim narodom«. Danas se bez dvojbe, kaže on, zna da su pokolje vršila odjeljenja VDV-a (Vojske državne varnosti, odn. Vojske državne sigurnosti), slovenska divizija KNOJ-a (Korpusa narodne obrane Jugoslavije) te Jugoslavenska armija, prije svega 3. armija, na čijem je čelu bio general Kosta Nađ. Otkrivajući, pak, stratišta slovenskih, hrvatskih, njemačkih i brojnih drugih zarobljenika, vojnika i civila od područja, primjerice, Zasavskoga Hribovja, Maribora, Škofje Loke do Celja, Perme tvrdi da je u prvim danima nakon završetka Drugoga svjetskog rata ubijeno 189 tisuća hrvatskih domobrana i civila. Od toga broja 145 tisuća su žrtve križnoga puta, žrtava Kočevskoga Roga je 14 tisuća, Zasavskoga Hribovja 24 tisuće te Brežičkoga polja šest tisuća.

Ilustrirajući pobliže strahote stradanja hrvatskih vojnika i civila, on navodi kako je »prema opisu 2. kolone smrti, od najvažnijih putova od Austrije do Rumunjske, kolona Bleiburg-Maribor-Ptuj-Varaždin i kolona Bleiburg-Celje-Krapina bio put na kojemu je, ne računajući ostale slovenske krajeve, smrt našlo oko 144.500 Hrvata«. Na tome putu, tvrdi on, nije bilo jame ili šljunčare koja nije bila napunjena hrvatskim truplima. Premda je teško govoriti o konačnim brojkama, Šklopan uzima ilustrativnim podatak kako je u svibnju 1945. godine hrvatska vojska imala oko 258 tisuća vojnika. »Na put prema Bleiburgu krenuli su hrvatski vojnici iz cijele Hrvatske, Bosne, brojni civili, a mnogi su poginuli i u borbama oko Dravograda«, napominje on.

Osim što je na, pretpostavlja se, oko pet kilometara dugome protutenkovskom rovu šume Tezno kraj Maribora dosad iskopano tek oko 70 metara dužine rova i otkriveno 1179 kostura Hrvata (procjenjuje se da je na cijeloj dužini pokopano oko 50 tisuća žrtava), posljednjih se dana govori o masovnim grobnicama u dolini rijeke Mislinje, Slovenj Gradecu i grobnici kod sela Žunčana, Drobljanima, Gornjem i Donjem Doliću i Starom Trgu, u kojima je, prema izjavama svjedoka, pokopano od tri do sedam tisuća žrtava, uglavnom Hrvata. 

Tijela pod betonom 

Šklopan spominje i Hudu jamu kraj Laškoga, odnosno rudarsko okno Barbarin rov, gdje se iz fotografija vidi kako je jama od stotinu metara visine i sedam metara širine natrpana truplima, među kojima su bila i ona hrvatskih vojnika, civila i djece, te zatim zabetonirana. Vladimir Šklopan spominje i stratište u Slovenskom Konjicu, u kojemu je, prema izjavama slovenskih svjedoka, pobijeno žrtava čiji broj dosiže veličinu dvaju Maribora. Premda danas o postojanju masovnih grobnica autentična svjedočanstva mogu iznijeti tek preživjeli svjedoci ili sudionici, Vladimir Šklopan upućuje i na izjavu bivšega predsjednika Demosa dr. Janeza Pučnika o postojanju mikrofilmova s 1.800.000 stranica s izvješćima o likvidacijama, navodno pohranjenih u Institutu Slovenije. Govori se, pak, i o tome da dio dokumenata posjeduje i slovenski MUP, no kako bilo, a ističe to i Šklopan, u cijeli se proces Hrvatska mora uključiti angažiranije, osobito saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava.

Marija Cvrtila
Slobodna Dalmacija

{mxc}