(parafraza narodne mudrosti o gruboj ličkoj nozi i finoj bečkoj cipeli)

Od kada ih je EU primila u svoje jato, našim 'dobrim susjedima' kao da su bahatost i slava u glavu udarile! Glede pitanja međudržavnih granica slovenska politika sve više podsjeća na osebujnu tvrdoglavost svojstvenu nekim tipičnim primjercima faune-životinjskog carstva; kad samo jedanput mirišljivo označe svoj interesni teritorij drže ga i zaposjednutim, okupiranim! Uostalom, kakva je razlika u ova dva povika: «Ovo je Srbija» ili «tudi, tukaj je Slovenija»; u dlaku jednako!? Upravo je tragikomično da je glavni slovenski borac za takozvane 'južne granice dežele' kontroverzni Joška Joras, rođeni Mariborčanin…..a po zanimanju birtaš, kvalificirani pipničar.

Što se tiče tih 'južnih granica', republika-država Hrvatska upisana je kao vlasnik zemljišta na južnoj/lijevoj strani rijeke Dragonje(umjetni kanal sv. Odorika je prokopan za slovenske potrebe odvodnje 1954.g.), koja je oduvijek i nesporno bila hrvatski teritorij. Uostalom, to je shodno i načelima utvrđenim po Badinterovoj komisiji po kojima se granice bivših republika pretvaraju u državne. Tomu se Slovenija službeno nikad nije tako žestoko protivila…sve dok nije zakoračila, figurativno rečeno: 'iz kmetske noge u briselsku cipelu'. Današnji kamikaza slovenske vanjske politike, Joško Joras, svojedobno je bio čak i lojalan građanin ondašnje republike Hrvatske (1983,g.!), a to potvrđuju njegovi zahtjevi iz tog doba za građevnim dozvolama u hrvatskoj općini Buje i dokazivanje vlasničkih prava na tamošnjem Općinskom sudu.

Tim legalnim i pravnim činom Joško Joras je ako ništa drugo onda potvrdio da živi na teritoriju ondašnje Republike, danas države Hrvatske što danas poriče. Naime, opće je poznato, dokumentirano i evidentno iz zemljišnih knjiga da je on sve potrebne dozvole za izgradnju obiteljske kuće osobno zatražio i 'crno na bijelo' dobio u Gradu Bujama(RH!) a danas na toj kući, potaknut od slovenskih političara, provocira parolom: tudi, tukaj je Slovenija!! Dakle, sve dok intrigantnog gostioničara Joška Jorasa nisu upregnuli u slovenska nacionalistička kola, on se čak i deklarirao kao Hrvat(tvrdi Damir Kajin, a on sve zna!). Sve do tada za Istarsku županiju i Republiku Hrvatsku lijeva obala rijeke Dragonje nije bila nikakvo sporno područje sa susjednom 'deželom'. Dakle, po završetku 2.svjetskog rata rijeka Dragonja je bila obostrano prihvaćena republička granica o čemu postoje (bez)brojni pisani dokumenti i brojni živući svjedoci događaja. Pa, pogledajmo ukratko životopis Joška Jorasa kako bi se sami osvjedočili o kakvoj se to političkoj(politikantskoj) individui radi:

Rođen je u Mariboru 1950.g. kao sedmo dijete u 'partizanskoj obitelji' a kad mu je bilo pet godina otac napušta obitelj zbog navodnog neslaganja s tadašnjim komunističkim režimom, emigrira u Švedsku pa je našeg Jošku odgajala majka-gostioničarka. Zbog lošeg majčina zdravlja obitelj seli u Piran gdje naš junak izučava zanat za kvalificiranog pipničara. Međutim, već s navršenih dvadeset godina i sam Joška odlazi u pečalbu, u rursku oblast-Njemačka, gdje nakon tri godine 'konobarenja' preuzima restoran od svog gazde ali ga srce vuče u tople krajeve, pa 1983.g. od općine Buje(RH) kupuje zemljište i gradi kuću. Razlog izbora zemlje veoma je pragmatične naravi: bilo je to puno jeftinije napraviti u tadašnjoj Republici Hrvatskoj nego kupiti skuplji teren s desne strane rijeke Dragonje, u Republici Sloveniji, gdje su i nameti u to vrijeme bili znatno veći. Ali, nije samo Joška Joras utjecao na današnje probleme takozvane 'južne granice', utjecala je itekako i naša popustljiva vlast, kako ona lokalna tako i ona visoka, na državnom nivou. Pa, sjetimo se samo cijelog niza lakrdijaških incidenata koje je taj čovjek posljednjih godina izvodio uz punu podršku ali i asistenciju slovenskih parlamentaraca, posebno Zmage Jelinčiča, bivšeg UDBA-ša i ortodoksnog šoviniste.

Umjesto da se taj problem riješi pravnim putem na nivou država ili pred Međunarodnim sudom, lokalne vlasti mu postaviše žardinjere s cvijećem kao zapreke ilegalnom prelasku državne granice…i na kraju, lipanj 2008.g.: «Prema dogovoru ministara UP-a Hrvatske i Slovenije, koji je potvrdila mješovita međudržavna komisija za izvođenje sporazuma o malograničnom prometu, a nakon toga i slovenska vlada na dopisnoj sjednici, na slovensko-hrvatskoj su granici postavljene četiri rampe s ključem (daljinskim upravljačem!?), čime se 'definitivno rješava problem' kontroverznog Joška Jorasa, koji ima kuću na lijevoj strani rijeke Dragonje uz granični prijelaz Plovanija». Ali ni s tim ova farsa nije gotova jer Zmago Jelinčič traži da se za Jorasove potrebe izgradi i poseban pontonski most kako bi nebulozni Joška mogao slobodno prelaziti iz Slovenije u Sloveniju; možda mu sutra naše vlasti podastru i crveni tepih.

Joška Joras je bio samo probni balon slovenske vanjske politike u cilju ispitivanja neshvatljive hrvatske tolerancije, pa možemo zamisliti kako će se s ovim presedanom sutra rješavati ostala pogranična pitanja. Ali, više ne kao bilateralni problem, kako je to uobičajeno, na međunarodnim sudovima, pravde u Haagu ili mora u Hamburgu nego na nekakvoj modificiranoj 'geo-političkoj Jalti', u Bruxellesu….i logičan je to slijed: Beč, Budimpešta, Beograd, Bruxelles, zar ne. S ovakvom našom, popustljivom politikom ne bi bilo nikakvo čudo da već sutra na južnoj obali Savudrijske vale Slovenija počne dizati osam-metarski (Shengenski) zid razdvajanja poput sličnog u Palestini ili da uz samu plažu te vale EU-Slovenija ustroji pogranične policajce-ronioce naoružane s podvodnim puškama jer će Hrvati morati predočiti putovnice ako se požele okupati u slovenskom moru, eto, već sutra…..Piranskog zaljeva, sic.

Damir Kalafatić

Dr. Ekl: »Granica sa Slovenijom je prirodni tok rijeke Dragonje, a ne obodni kanal Sv. Odorika«

»Sjećam se da je 1954. u Rijeci slovenska delegacija isticala da je Dragonja zajednička rijeka Slovenije i Hrvatske, traživši pritom od Hrvatske vodoprivrede da sufinancira održavanje, čišćenje, prirodnog vodotoka te rijeke. Osobno sam sudjelovao u izradi projekta trase obodnog kanala Sv. Odorika, koji je sada uzet za granicu između nas i Slovenije, što ja držim netočnim i neprihvatljivim za hrvatsku stranu«, kaže profesor Božidar Ekl (91) iz Opatije, doktor tehničkih znanosti i stručnjak za hidrotehničke melioracije i uređivanje vodotokova. Dr. Ekl tvrdi da je prava granica između Hrvatske i Slovenije most na rijeci Dragonji u Sečovlju, »to znaju svi koji žive na tom području«. Naime, poznato je da kanal Sv. Odorik nije prokopan da bi se napravilo novo korito Dragonje, nego da se u njega prelije višak vode iz Dragonje kako ne bi bile poplavljene obližnje piranske solane. Kanal je građen do 1953. godine i u njemu veći dio godine nema vode, nego raste trava.

Dr. Ekl podsjeća da su nam Slovenci najprije uzeli lijevu obalu Dragonje, a potom su granicu pomaknuli do Sv. Odorika, no »ni to im nije bilo dosta, pa su se pomamili i za hrvatskim zaselcima iza Sv. Odorika, Mlinima, Bužinom, Škudelinom i Škrilama«. »Ako se 10 godina sa Slovencima nismo mogli dogovoriti oko granice, onda smo mogli pričekati još godinu, dvije. Uvjeren sam da bismo na međunarodnoj arbitraži sigurno dobili spor kad je riječ o granici u Piranskom zaljevu i na Dragonji«, tvrdi naš sugovornik. Dr. Ekl nam pokazuje zemljopisnu kartu na kojoj se vidi da Dragonja presijeca piranske solane, a to znači da je dvije trećine tih solana na hrvatskom tlu. »To zemljište gdje su solane komunistička je vlast nacionalizirala, a ono pripada benediktinskom samostanu Daile blizu Novigrada«, kaže dr. Ekl. Još napominje da se u tom spornom području nalazi i sportski aerodrom u Portorožu. Koliko mu je poznato, Slovenci polako zapuštaju solane i na tom terenu namjeravaju izgraditi veliki aerodrom. Prema riječima dr. Ekla, Hrvatska je Sloveniji samo posudila teritorij solana, no Slovenija je nakon raspada Jugoslavije »tu posudbu jednostavno zadržala«.

Živahni dr. Ekl smatra da bi određivanje granice trebao biti posao stručnjaka, a nikako političara koji si, prema njegovom sudu, uzimaju pravo da drugome poklanjaju državni teritorij. Da je Dragonja još u prošlim vremenima bila granica između Hrvatske i Slovenije, nalazimo i u glasniku hrvatskog sveučilišnog društva »Alma Mater Croatica« iz 1943., u kojemu uvaženi geograf prof. Nikola Žic piše: »Kad se povuče granica od rta Savudrije na krajnjem sjeverozapadu dolinom Dragonje i preko Ćićarije na Snježniku, odijeljena je sjeverna Istra, naseljena Slovencima i okrenuta prema Trstu, od ostale Istre, koja je pretežno Hrvatska«. Dr. Ekl ukazuje da je državna komisija za granice još 1952. godine dekretom odlučila da je granica između Hrvatske i Slovenije rijeka Dragonja. Na kraju ovog razgovora, dr. Ekl nas je podsjetio na stihove Vladimira Nazora: »Sliku mi Istre naše ja u srcu nosim svom. Leži ravna i vrletna na tom moru Jadranskom. Glava joj je Učka gora, zvuk valova njen je glas. Raša, Mirna i Dragonja teku žilam njezinim«.

Damir Herceg
Vijesnik

{mxc}